‘Laibach – 40 godina vječnosti’: Teodorova kutija pronađenog blaga

Nedavna sarajevska promocija fotomonografije Laibach – 40 godina vječnosti Teodora Lorenčiča, pisca, umjetnika i nekadašnjeg aktivnog člana te grupe, bila je prilika da se predstavi priča o historijskoj turneji „Occupied Europe Tour 1983“ i Laibachovom probijanju „željezne zavjese“, ali i razgovor s autorom.

Monografija je ilustrovana sa prvi put objavljenim fotografijama sa koncerata iz sedam država Varšavskog i NATO bloka. Fotografije prati trilerski dramatična priča iz pera autora i učesnika turneje – Teodora Lorenčiča. Filozof, pjesnik i romanopisac, drvodjeljac umjetničkih predmeta i namještaja u maniru Laibach Kunst stila, kroz monografiju nas uvodi u uzbudljivu avanturu ove proročke družine koju su zabranjivali kod kuće, a na Zapadu označavali „najopasnijom grupom na svijetu“ jer „ukida države i stvara nove“.

Pored opisa i autentičnih fotografija koje vraćaju u tu, sada već antologijsku turneju Laibacha 1983, monografija donosi i manifest Laibach Kunsta sa 10 tačaka, od kojih posebno možemo izdvojiti treću tačku koja kaže da je svaka umjetnost podvrgnuta političkoj manipulaciji, osim one umjetnosti koja i sama govori jezikom te iste manipulacije. Problemi su isti, totalitarizmi su isti, sve ih je više u cijelom svijetu, i to je ono što je očuvalo Laibach sve ove godine, kao vječno pomlađivanje i svjetsku avangardu koja traje već 43 godine. Razlika između Laibacha i muzike je upravo ta što je muzika je uvijek bila dio manipulacije vlasti i vojske, dok Laibach nikad nije tražio niti jednu subvenciju. Nikada nisu podilazili publici niti koketirali sa ukusima publike, a kamoli bilo koje politike.

Laibach nije samo obična rock grupa, to je organizacija ljudi koji sviraju, koncipiraju, produciraju i prave jednu sliku, širu nego što je to obična muzika. Laibach je historijska avangarda koja traje već 43 godine, najduže aktivna avangarda u historiji.

Teodor Lorenčič, autor monografije, rođen 1954. godine, dio je onoga što se zove Laibach Kunst. Od svog djeda je još u ranom djetinjstvu naučio drvodjeljstvo, a onda mu se tokom života ukazala čast da izradi tron na kojem je sjedio papa Ivan Pavao II tokom svoje posjete Sloveniji. U svojoj 64. godini života napušta svoj rodni grad Maribor i dolazi u Beograd. Niko ga nije zvao, niko mu nije obećao nikakav posao, došao je da živi, piše i radi u jednom drugom gradu, glavnom gradu nekadašnje Jugoslavije. Zbog toga je sebe proglasio i za „posljednjeg pjesnika Jugoslavije“.

Pronađeno izgubljeno blago

Prilikom tog neobičnog preseljenja u Beograd, Teodor je našao izgubljeno blago. O čemu se tu radilo i kakve veze to ima sa monografijom?

„Govorimo o turneji ‘Occupied Europe Tour '83’ po istoku i zapadu Evrope na koju je Laibach krenuo nakon zabrane u jugoslavenskom prostoru. Ja sam naravno bio na toj turneji, istu sam fotografisao i to je bilo nekih 17 ili 18 filmova sa preko 500 crno-bijelih negativa. Vremenom su se ti negativi izgubili, jer sam se mnogo selio zbog brakova“, prisjeća se Lorenčič.

„Laibach je od mene tražio u više navrata te fotografije kako bi ih mogao prezentovati na izložbama. Kada sam se selio u Beograd, pospremajući stan našao sam sve negative u jednoj kutiji za cipele. Javio sam Laibachu da sam pronašao negative i onda sam odlučio na napišem roman Anonimni. Taj roman je u Sloveniji bio bestseler, a ja sam jedini cenzurisani književnik u Sloveniji iz koje sam se odselio upravo iz tih razloga, kao i zbog toga što sam počeo da pišem srpsko-hrvatskim jezikom“.

Tako je Teodor u pokušajima da izda svoj roman došao i do urednice Službenog glasnika koja je, znajući da on posjeduje fotografije Laibacha, predložila da zapravo krenu sa monografijom. Tako se rodila ideja, a onda je i knjigu sa gotovo 200 izabranih fotografija brzo napisao. Sada je knjiga prevedena i za englesko tržište, a tu je drugo izdanje na srpskom jeziku. I zbirka pjesama U tišinama ljubavi je nakon šest mjeseci izašla u drugom izdanju, što je bila rijetkost da se poezija izdaje kad prominentnog izdavača jer je marginalizovana.

O prvoj turneji Laibacha

Laibachova prva turneja kretala se maršrutom od Beča, Budimpešte, preko Krakova, Varšave, Turuna, Vroclava, Berlina, Kopenhagena, Hamburga, Amsterdama, Den Haga do Londona, u svijetu koji je u to vrijeme bio jako podijeljen i gradovima koji su bili sa dvije strane „željezne zavjese“.

„Sa uniformama JNA smo išli u okupiranu Evropu da je oslobodimo. Jani Novak je kao magacioner služio vojsku u Novom Sadu. Kad je Laibach imao koncert u SKC-u, to je bila početna postavka grupe, on je uzeo nekoliko tih uniformi u kasarni i tako se krenulo sa nastupanjem u uniformama JNA. Vrhuška vlasti je u tome prepoznala opasnost po sebe i krenula zabraniti Laibach, što je izazvalo veliki revolt“, priča Lorenčič.

„I danas je Laibach zabranjivan zbog nekih stvari, neke pjesme se ne mogu puštati. Taj nedavni pokušaj koncerta u Kijevu, to je bila mirovna misija. Koncert se trebao održati u Kijevu, Moskvi, Briselu i Washingtonu, jer to su akteri tog rata. To nije bilo prihvaćeno jer ta ideja sada niti jednoj strani ne odgovara. Mirovne misije su sada nepoželjne. Tako da ta zabrana nije nešto što bi Laibach shvatio kao problematično. Naprotiv, što više zabrana, to bolje jer oni time promoviraju Laibach i njegove ideje. U tom slučaju nesvjesno promoviraju mir, za koji se Laibach zalaže. Laibach je manipulacija manipulacije, Laibach svaku vlast stavlja u svoju funkciju“.

Za Laibach Teodor kaže da oni „nisu umjetnici, već inženjeri duše“. Prema njegovim riječima, ako ne pravi refleksiju, ako ne provocira, umjetnost je kič. Umjetnost mora da izazove revolt jer se tako osvješćuju ljudi, za razliku od politike koja pravi kolektivni mozak stada, a to rade sve politike, ukazuje, bez razlike. Laibach ne stvara religiju niti pripadnost iako imaju pristalice širom svijeta. Laibach to ne radi jer bi to bio njihov kraj.

O manipulacijama historijom i religijom

O 1987. godini i sada već historijskom plakatu za Dan mladosti, te ulozi Laibacha u toj aferi, Teodor kaže: „Plakat za Dan mladosti je donio veliku aferu jer je Laibach bio optuživan da razara Jugoslaviju. Laibach je samo htio da se sistem unaprijedi i to je bio jedini interes. Nikakvo rasturanje nije bilo tema. To je bila tema onih koji su de facto i de jure rasturali Jugoslaviju, uz pomoć religijom podstaknute nacionalističke politike. A za Laibach je bilo koji oblik nacionalizma neprihvatljiv. Patriotizam i nacionalizam nisu iste stvari“.

Svjedoci smo da se manipulira činjenicama iz prošlosti koje nisu podupirane objektivnošću već se uzimaju samo one koje nekom odgovaraju u datom trenutku. To se onda plasira u medijima i u školskim knjigama iz historije i to ljude zavađa. Ljudi to prihvataju, tu nema objektiviteta, politike forsiraju te priče jer se na taj način fundiraju. Lorenčič smatra da bi naučni instituti sjećanja sa mladim neopterećenim naučnicima bili jako važni u postkonfliktnim državama i vremenima.

„Neka ima svako svoju državu, ustav, valutu, specifičnosti, ali na nekim poljima znanja, kapitala, kulture… Na neki dugi rok vrijedilo bi stvoriti zajednički prostor koji bi bio jak. To je izuzetno dug put, ali politike to neće, jer treba naći finansiranje za taj novi institut. Balkan je težak, uvijek je tu bilo ratova, a gdje zakopaš motikom naći ćeš neko arheološko otkriće. Uvijek je bilo turbulentno, granica istoka i zapada, pa se postavlja pitanje – šta je ovdje istočna, a šta zapadna kultura“, govori.

Postavlja i pitanje odakle izvire evropska zapadna filozofija i ko je prvi zvanični filozof u historiji evropske filozofije, dajući odmah i odgovor – to je Tales iz Mileta, Azija.

„U to vrijeme nije postojala Evropa, prije nje su bile veće kulture sa istoka – da riješimo prvo tu hegelijansku tezu po kojoj Azija nema logičke analitičke sposobnosti. To su zablude koje su u osnovi glupe, a i sam Hegel je na kraju života priznao da je po tom pitanju pogriješio. Religija je kroz historiju bila predmet manipulacija, a i sama je mnogo manipulirala, kao i svaka politika. Posljednji rat na našem prostoru bio je posljedica religijski potpomognutih nacionalizma“, smatra Lorenčič.

Ukrajina kao poligon

Govori i o svom poimanjem novog svjetskog poretka za koji kaže da je „univerzaliziranje potreba, a time i osjećanja, čuvstvovanje za rezultat donijelo ovo što sada imamo – raspad svjetskog poretka, potpunu krizu liberalnog kapitalizma i parlamentarnog uređenja“.

„Ukrajina je predmet, poligon svjetskog kolonijalnog rata. Sada se svijet jako polarizira, to je vrući hladni rat. Ukrajina je zemlja bogata resursima, mineralima, rudama, žitom, arhitekturom, itd. To je poligon na kojem se sada ispituju metode ratovanja i primjena vještačke inteligencije u ratnu svrhu. Već sada imamo raspisane tendere za oporavak Ukrajine nakon rata. I u tome leži sva hipokrizija svjetske politike“, ukazuje Lorenčič.

Prema njegovim riječima, direktor agencije za vojnu industriju Njemačke je još prije dva mjeseca izjavio da bi oni gradili u Ukrajini fabriku tenkova. „I naravno da će to Rusi bombardovati odmah kad počnu sa gradnjom. Suština je u njegovom ubeđenju da oni mogu da odbrane građevinu od bombardovanja. Dakle, oni žele da testiraju kako bi to radilo. To je manevar svjetskih razmjera sa bojevom municijom“.

Na kraju, smatra da „danas svijetom dominiraju dvije kolonijalne sile – SAD i Kina jer su one najviše ulagale u razvoj vještačke inteligencije“.

„Rusija je kolonija Kine, dok je Evropa kolonija SAD-a. S druge strane, kontinent koji obećava konzumerizam u budućnosti te preživljavanje liberalnog kapitalizma je Afrika. Ne smijemo zaboraviti da istočnu polovinu tog velikog i uslovno rečeno tržišno-ideološki otvorenog kontinenta već poseduju Kinezi, te su da su oni već gazde polovine tog kontinenta“, zaključuje Lorenčič.