Šimić: Mladima ponuditi umjetnost koja komunicira na njima prepoznatljiv način

Uvidjevši da se nezaliječene traume prenose transgeneracijski, a da njeni vršnjaci o njima najčešće ne govore, mlada bosanskohercegovačka dramaturginja Zoe Ibrahimović napisala je dramski tekst Istina ili izazov kojeg će na scenu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), u koprodukciji Udruženja Kontakt, postaviti Alen Šimić.

U toku su posljednje pripreme za ovo pozorišno djelo koje – kroz priču o generaciji maturanata, opterećenih bremenom transgeneracijske traume, odnosno igru istine ili izazova počinju govoriti o različitim traumatičnim iskustvima – između ostalog pokazuje koliko mlađi ljudi ozbiljno doživljavaju sve slojeve problema kojima ih je društvo ili život ogrnuo.

Pored rada u pozorištu, Šimić je posljednjih mjeseci svoj rediteljski potpis stavio i na igrane serije Princ iz Eleja i Tender. U realizaciji predstave Istina ili izazov sarađivao je sa mladim kolegama i kolegicama, pa tako prvi put u realizaciji pozorišne predstave učestvuju dramaturginja Zoe Ibrahimović, kostimografkinja Ella Bratić, scenografkinja Marina Paštar, dizajnerica Anja Stregar. Prve glavne uloge u profesionalnom projektu će ostvariti glumice i glumci Sara Seksan, Merjem Šiljak, Kerim Čutuna i Faruk Hajdarević. Asistentica reditelja je Ajla Bešić, dok je Mirza Rahmanović Indigo autor muzike. 

Predstava Istina ili izazov će premijerno biti izvedena 23. juna u 20:00 sati, a reprizne izvedbe bit će upriličene 24. i 25. juna.

• U toku su probe za predstavu ‘Istina ili izazov’ autorice Zoe Ibrahimović, koju u koprodukciji Udruženja Kontakt postavljate na scenu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR). Kako je došlo do ove saradnje i šta je to što Vas je kao reditelja nagnalo da se uhvatite u koštac sa problemima koje ova predstava tematizira?

– Ono što mi je bilo zanimljivo su godine likova. U pitanju su srednjoškolci koji se okupljaju na maturi. Nešto što mi je strano, mislim prije svega na tu generaciju, dok su milje i okolnosti manje-više univerzalni. Zanimalo me je da li se išta promijenilo u tome u posljednjih 17 godina (kada sam ja maturirao) ili je dinamika ostala ista. Proces mi je pokazao da je sve na svom mjestu plus naravno pametni telefoni.

• Zanimljivo je da je u radu na ovoj predstavi okupljena zaista mlada ekipa, a dio njih prvi put učestvuje u realizaciji pozorišne predstave. S tim u vezi, kako rad na predstavi izgleda i u kakvoj atmosferi protiču probe?

– Imao sam sreću da većinom radim sa mlađim ljudima tako da rad i atmosfera na probama ne odstupaju od uobičajenog. Svi ti mladi su već imali priliku da se istaknu u drugim medijima poput filma ili serija tako da nam dani prolazi u produktivnom radu.

• Ovom predstavom progovarate o značajnoj temi današnjice – transgeneracijskoj traumi i ratnom naslijeđu s kojima žive mladi na području Balkana. Šta Vam je bavljenje ovom temom kroz rad na predstavi pokazalo, koliko mladi rođeni poslije rata uopće razgovaraju o tim temama i koliko su spremni na takve razgovore?

– U sklopu procesa smo razgovarali sa srednjoškolcima i sudeći po njima može se reći da su mladi i više nego spremni da se upuštaju u takve razgovora. Očito je da im je svega ostalog “preko glave”, a i odrastaju u svijetu gdje se gotovo sve najprivatnije dijeli sa drugima tako da nema razloga da se ne razgovara.

• Koliko su mladi danas pod utjecajem ratnog narativa, pa i aktuelne politike i podjela koje su određene ‘90-im godinama? I kako se osloboditi sveprisutnog toksičnog utjecaja politike, medija pa i velikog dijela društva?

– Ne znam, kao nekome ko je stariji od njih mladi se automatski čine manje zatrovani. Međutim, tragedije kojima smo svjedoci posljednjih sedmica nam govore da je sve “iz kuće”.

• Koliko je važno kroz ovakve umjetničke projekte približiti mladima važnost tih tema?

– Mislim da nije bitan samo odabir tema koliko i način bavljenja njima. Umjetnost se ne može svesti na “ladice” kao što bi bile teme koje imaju pridjeve prišivene za sebe. Ono što je najvažnije je način na koji se o nečemu govori. Publika gleda predstave (filmove ili serije) prvenstveno zbog načina na koji obrađuju teme, a tek onda, ako i tad, zbog određene teme. Ono što je bitno je da se mladima ponudi umjetnost koja komunicira na njima prepoznatljiv način.

• Koliko umjetnost može pomoći u spajanju, povezivanju, pomirenju, pa samim tim i kreiranju bolje budućnosti?

– Poslužio bih se citatom jednog mnogo pametnijeg režisera koji je rekao da umjetnost ne može ništa promijeniti jer se u posljednjih 4.000 godina apsolutno ništa nije promijenilo.

• Prilike mladim profesionalcima iz oblasti glume, dramaturgije, scenografije, kostima, dizajna… nisu česte, zbog čega ovaj projekat SARTR-a i Udruženja Kontakt dodatno dobija na značaju. Koliko je važno da ovakvi poduhvati ne budu rijetki izuzeci?

– Veoma bitno, mislim da je malo sličnih projekata (da iskoristim tu omraženu riječ). Isto tako mislim da mladi sada imaju više prilika i načina da se izražavaju, u teoriji su bolje povezani nego prethodne generacije.

Mladi šanse često dobijaju uslijed nekih nemilih okolnosti za produkcije tipa kad su etablirane kolege prezauzete ili nekom ludom srećom, pa se osjećaju kao uljezi. Ovdje to nije slučaj, ovdje sam manje-više ja uljez među mladima. Trebalo bi da su ovakvi projekti standard i uobičajena pojava.