Sjećanje na Karahasana – čovjeka, književnika, profesora

Koliko je iskrenosti bilo u tvrdnji jednog od najpoznatijih evropskih pisaca o samome sebi da je prvo čovjek pa pisac pa profesor, svjedoči priča koja zaslužuje ove redove.

Dževad Karahasan sa Merimom Handanović u Grazu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Odrastali smo uz knjige Dževada Karahasana. Čitali njegove drame, romane, pripovjetke, eseje, neki gledali i njegove pozorišne komade koji su se izvodili širom svijeta. Ponosni na Goetheovu nagradu za književnost koju je dobio, ponosni da je jedan Bosanac među najznačajnijim evropskim piscima. Bio je ugledni profesor, akademik i književnik čija su djela prevođena na 20-ak jezika.

Ispričat ćemo priču o jednom sanjaru, o tome koliko je brižan i pažljiv bio prema ljudima, o tome koliko je bio vezan za Zenicu, grad u kojem je rođena njegova supruga Dragana, grad u kome je stekao prvo radno iskustvo, grad u kome je zavolio fudbal.

U istom tom gradu živi i Merima Handanović kojoj je Karahasan bio mentor za doktorsku disertaciju. To je, kako je poslije govorio, bilo njegovo posljednje naučno iskustvo.

Doktorat pisan u bolnici

Rođen je u Duvnu (Tomislavgrad), a život uvijek znatiželjnog književnika i životoljupca vodio ga je u Zenicu, Sarajevo i Graz, gdje je i preminuo.

Koliko je iskrenosti bilo u Karahasanovoj tvrdnji o samome sebi da je prvo čovjek pa pisac pa profesor, svjedoči priča koja zaslužuje ove redove.

“Profesor je počeo svoju karijeru u Zenici, u Narodnom pozorištu 1976. godine, na mjestu dramaturga. Došla sam u posljednjoj generaciji doktoranata i rekao je da će završiti akademsku karijeru sa jednim od nas. To sam bila ja, neko ko radi u njegovoj Zenici. Izabrali smo temu, krenuli u rad i onda su krenule bolesti. To je bio jedan atipičan odnos, pravi mentorski odnos, gdje je Dževad Karahasan meni mentor života”, ispričala je Merima Handanović.

Objasnila je da su prvo su krenuli teški trenuci za nju, a onda su došli teški trenuci za njega. U svemu tome nikad proces rada nije osjetio ni trpio. Znalo se desiti da profesor Karahasan pola sata nakon kemoterapije napiše mail sa sugestijama za rad.

“Svako promišljanje je dijelio sa mnom. U mom kompjuteru su stotine e-mailova koje je napisao, naših prekrasnih razgovora. Govorio je da je prvo čovjek pa pisac pa profesor. Za mene je on čovjek, insan. Odlučio se da akademsku karijeru završi sa mnom. Govorio je da sam mu posljednje čeljade. Zaista ga doživljavam kao svog drugog oca. U nekim trenucima kada je zaista bilo teško lijepim očima posmatrati život, kad sam doktorat pisala u bolničkom krevetu, zbog njegovih poziva, zbog njegovih e-mailova, meni je život ličio da je lijep”, rekla je Handanović.

Kazala je da joj je u posljednjim danima svoje bolesti, kad su oboje znali i slutili šta će se desiti, mentor govorio da će biti tužna zbog sebe i da mu neće oprostiti odlazak “zato što mi patimo za sobom”, a da će on biti “sretan zbog povratka svom Gospodaru”.

Na promociji u Grazu

Merimin posljednji susret sa Karahasanom bio je tokom februara u Grazu na promociji njegove knjige u Literaturhausu u Grazu. Bez najave je otišla i sjela u publiku.

“Iznenadio se kad me je vidio da sjedim u publici i rekao na mikrofon: ‘U kom sam to ja gradu?’, ustao, došao do mene i zagrlio me. Bilo je 150 ljudi tamo. Takav je bio moj mentor. Jednostavan. Govorio je za sebe da je čovjek, a ne karijera”, kazala je Merima.

U Grazu su tada šetali, dogovarali se, razmjenjivali privatna osjećanja, govorili o životu i smrti, a za ručkom joj je rekao da je pomiren sa svojom smrću od svoje pete godine kada je izgubio bliskog člana porodice, te kako misli da je tad postao pisac.

“Mislim da je Dževad Karahasan posljednja generacija one prave gospode. To je čovjek lijepih manira, koji je poštovao svakog – od siromaha do akademika, dijelio ljude samo po tome koliko su dobri. Šetajući sa njim u februaru do Schloßberga (jedna od najljepših evropskih gradskih utvrda koja se nalazi na brdu usred Graza; op.a.) ljudi su ga zaustavljali i molili da se fotografiše sa njima”, naglasila je Merima.

Karahasan je bio sretan što ga njegova Zenica nije zaboravila (Ustupljeno Al Jazeeri)

Prisjetila se kada joj je mentor javio da ima stomačnih tegoba i da ljekari ne mogu odgonetnuti šta je razlog tome, mjesec dana kasnije joj je javio da je operisan, da ide na kemoterapije i da je molio da bez obzira na njeno i njegovo bolesničko stanje ne smije odustati od doktorata i da ga “mora dovesti do kraja”.

“U ljeto prošle godine došao je u Bosnu i Hercegovinu da promoviše knjigu Uvod u lebdenje. To ljeto sam gotovo cijelo provela u bolnici. Kada je imao promociju u Kaknju, doktorica Hantalašević me pustila na nekoliko sati da odem na njegovu promociju i odmah se vratim u bolnicu. Bila sam promotor njegove knjige u Zenici. U Sarajevu je 11. oktobra promovisao Dnevnik selidbe, bila je to posljednja promocija u našoj zemlji. Potpisao je dan kasnije moj doktorski rad. Saznala sam da je pomjerio svoju kemoterapiju da bi mi potpisao doktorsku disertaciju. Bio je spreman da rizikuje svoje zdravlje, da njegova studentica ne bi ispaštala”, ispričala je Merima.

Svjetski pisac i srčani Čelikovac

Bivši zastupnik u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona i nekadašnji čelnik tog tijela, Jasmin Duvnjak prisjeća se da je Dževada Karahasana upoznao prije četvrt stoljeća kroz srednjoškolsku lektiru Istočni divan i razgovor sa svojim profesorom bosanskog jezika Abidom Arnautovićem.

“Dobrog čovjeka i prijatelja Dževada Karahasana upoznao sam prije pet godina. Kontaktirao sam ga i rekao da mu želimo dodijelimo nagradu Zeničko-dobojskog kantona za doprinos afirmaciji kulture. Kao predsjedavajući kantonalne Skupštine smatrao sam da piscu evropskog i svjetskog ranga, vrhunskom filozofu, dobitniku prestižnih nagrada za književnost možda naša Plaketa i neće puno značiti. Bio je veoma radostan i sretan, zahvalio se što ga nismo zaboravili, što ga se sjetila i priznala njegova Zenica”, kazao je Duvnjak.

Nagrada je Karahasanu uručena 29. oktobra 2018. Nakon ceremonije u Skupštini, upriličena je posjeta Univerzitetu, predavanje za studente Filozofskog fakulteta, posjetio je stadion Bilino polje gdje je prisustvovao treningu voljenog Čelika i prošetao gradom. U Gradskoj biblioteci održana je promocija njegovih djela.

Karahasan je tom prilikom, podsjećajući kako se stadion na kojem je reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazil zove “Bilino polje”, da se nalazi usred Zenice i da je na tom polju Kulin ban zaklinjao da će se boriti koliko može protiv hereze bosanske, rekao i da je po tom polju “Bosna ušla definitivno u historije Evrope i svijeta”.

Navijao je za Čelik iz Zenice i njemački Freiburg koji je, kako je pojasnio, “klub sirotinje”, te da je u ova dva grada “nogomet uistinu pučka kultura”.

Sa rođakom Tahirom Nuhićem, njegovom suprugom Šefikom i kćerkom Mujesirom (Dalal Purić / Ustupljeno Al Jazeeri)

Nije propuštao priliku da se susretne sa svojim bližom familijom, pa makar na nekoj promociji. Penzionisani nastavnik Tahir Nuhić, Dževadov rođak, kaže da je uvijek ostao isti bez obzira na svjetsku slavu.

“Volio je ljude i duge razgovore o slobodi, o filozofiji, književnosti, radovao se dok sam mu recitovao i tražio još”, ispričao je Nuhić. “Govorio je da želi da mi vidi bašču i moj ružičnjak. Hvala Allahu pa mu se ta želja ostvarila prošlog ljeta kada je prije promocije knjige Uvod u lebdenje u Gradskoj biblioteci u Zenici s mojom kćerkom došao da nas vidi. Poticao me da pričamo o našem djetinjstvu i ljudima koji su živjeli u to doba u Duvnu. Mnogo smo se smijali i evocirali uspomene. Bilo je i suza i smjeha, ali i žal što nismo više i češće. A onda me tješi i veli: ‘Bez obzira na udaljenost, u mom ste srcu uvijek, a naše duše komuniciraju. Volim ja sve potomke moje tetke Mujesire'”.

Zeničko turbe i musala

Živio je u centru Zenice sredinom ‘70-ih godina prošlog stoljeća, gdje je napisao knjigu pripovjetki Kraljevske legende.

Omiljena mjesta su mu bila zenička musala i turbe, a rado se sjećao kafe u Šadrvanu i Salčinovićevih kifli.

Govorio je da mu je najdraža predstava koju je uradio u Zenici Novela od Stanca, u kojoj je glavnu ulogu imao njegov prijatelj Faruk Zadić.

Dženaza Dževadu Karahsanu obavit će se u petak 26. maja u 15:00 sati u haremu Ališapine džamije u Sarajevu, gdje će ujedno biti i ukop.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada