Trojanov: Mladi rasisti i islamofobi uopšte ne čitaju knjige

Ilija Trojanov je rođen u Bugarskoj 23. avgusta 1965. godine, ali je već sa šest godina sa roditeljima preko Jugoslavije napustio Bugarsku i stigao do Njemačke gdje je njegova porodica zatražila politički azil.

Zahvaljući očevom poslu (inžinjer) Trojanov će još kao dijete biti u prilici da upoznaje “druge” svjetove: rasizam, eksploataciju, religijski fanatizam. U književnosti će se pojaviti početkom ‘90-ih, a svjetsku slavu steći će romanom Sakupljač svjetova.

Ono što karakteriše i njegovu književnost je duboka društvena angažovanost. Trojanov u svojim djelima, ali i u stavovima koje iznosi u javnost, govori o teškim problemima, nepravdi i bolu koji nanosi sadašnji ustroj društveno-ekonomskih odnosa na planeti.

Beskopromisno se zalaže za građenje novih, poštenijih odnosa na planeti.

Zato jer je to ljudski, ali i zato jer je, uvjeren je, to uslov opstanka ljudske vrste.

Neposredan razlog za razgovor sa Ilijom Trojanovim bio je njegov boravak u Sarajevu na manifestaciji “Sarajevski dani poezije”.

Ovu više od 60 godina staru pjesničku manifestaciju (jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Evropi) organizuje Društvo pisaca Bosne i Hercegovine.

Kruna same manifestacije je književna nagrada “Bosanski stećak” koja je ove godine pripala upravo Iliji Trojanovu.

• Na početku da Vam čestitam na nagradi ‘Bosanski stećak’ čiji ste laureat ove godine. U govoru koji ste održali povodom uručivanja nagrade govorili ste o herezi u Bosni i Hercegovini i o tome da je ona jako važna i za njen današnji identitet. Rekli ste i da biti heretikom u bilo kojem trenutku istorije znači biti na pravoj strani. S tim u vezi, ko su današnji heretici i da li je poezija od svog nastanka, pored ostalog i heretička stvar?

– Biti heretik znači biti dio tradicije, ali porazmisliti, unijeti neke izmjene i dopune. Dakle, ne spaliti kuću svojih predaka, već joj dodati nove prozore. Tako da ste u pravu, izuzetna poezija je oduvijek išla stazom hereze. Neshvaćenost je stoga sastavni dio piščevog egzistiranja.

• U svom kultnom romanu Sakupljač svjetova bavite se raznim dijelovima svijeta, običajima, religijama, kulturama. Kako Vam na toj mapi različitih svjetova izgleda prošlost i sadašnjost Balkana? Da li je naša prošlost krvava samo zbog nas samih ili su tome doprinijeli kolonijalizam, religijska isključivost, sklonost ka diktaturi?

– Historijski posmatrano, Balkan je imao tu nesreću da ostane zaglavljen između moćnih sila Zapadne i Srednje Evrope s jedne strane, te osmanske i ruske imperije s druge. Tužno je što je riječ o regionu koji nikada nije ostvario svoj puni ljudski potencijal. Kompleks niže vrijednosti je posljedično doprinio svim tim bizarnim i apsurdnim oblicima nacionalizma, neurozi izazvanoj nekim sitnim razlikama koja je donijela toliko patnje i ubijanja. Meni to sve izgleda kao da je region još u pubertetu, nesposoban da odraste i stekne mudrost, obzir i toleranciju.

• U Vašim djelima, onoliko koliko sam uspio pročitati, posebno važno je to razbijanje stereotipa, a posebno ste doprinijeli rušenju stereotipa o islamu. Zanima me koliko književnost danas dopire do ljudi i koliko je njena mogućnost danas, u kontekstu savremenog svijeta, u izgrađivanju mostova i prevazilaženju razlika?

– Mladi rasisti i islamofobi uopšte ne čitaju knjige. Oni koji to pak čine, jesu često spremni da preispitaju svoje ideje i stavove. Uz to, snaga pripovedanja krije se u tome da čitaoci traže da se razonode, a ako knjiga u tome uspije, može da u čitaočev um krišom ubaci i neka ozbiljna pitanja i promišljanja i da tako ostvari indirektni uticaj.

• Koliko pratite književnost u Bosni i Hercegovini i regiji i koliko je književnost iz ovih područja prisutna i percepirana u onim krajevima gdje sada živite ili ste živjeli?

– U Njemačkoj i Austriji je prevedeno nešto od književnosti iz Bosne i Hercegovine i regiona. Recimo, S. Fischer, moja izdavačka kuća, nedavno je objavila nekoliko knjiga Lane Bastašić, kao i druge autore, poput Senke Marić, Bekima Sejranovića i Damira Ovčine, čijim sam romanom impresioniran. Uz to, u ediciji koju uređujem, objavili smo zbirku pripovjedaka velikog Isaka Samokovlije. A jednim od velikih evropskih glasova smatra se Dževad Karahasan koji nikada neće biti zaboravljen.

• Za kraj, s obzirom da živimo u svijetu koji sa jedna strane nikada nije živio u većem izobilju, a sa druge nikada nije doveo planetu u ovako tešku situaciju, kao neko ko je kroz novinarstvo i književnost  detaljno istraživao svjetove koji su neslavno propali, šta mislite gdje je izlaz iz svih ovih izazova sa kojim se naša civilizacija susreće i u tom kontekstu gdje vidite i budućnost književnosti?

– Potrebni su nam novi narativi za svijet koji se mora brzo transformisati, udaljiti od uništavanja prirode i eksploatacije ljudi, od pohlepe elite i inertnosti masa. Potrebne su nam priče koje će zamisliti nešto što može i treba da bude, priče koje će donijeti prosvjetljenje i podsticaj. Nedavno sam učestvovao na sastanku Global Assembly i većina aktivista tamo je izrazila takvo mišljenje. Pripovedanje će biti značajnije nego ikad.