Enrico Dagnino: Moramo biti oprezni pred stalnim poricanjem istine

Više od stotinu fotografija italijanskog fotografa Enrica Dagninoa nastalih u periodu opsade Sarajeva našle su svoje mjesto u fotomonografiji Sarajevo 1992 – 1996.

Ovaj značajni vizuelni dokument o gradu Sarajevu i njegovim građanima tokom opsade, popraćen Dagninovim bilješkama i crtežima iz tog vremena, a uz tekstove Džemila Hodžića, Nihada Kreševljakovića i Enrica Martíja, u sklopu Modula Memorije bit će predstavljen 27. aprila u 18:00 sati u Fondu Memorijala – Multimedijalni centar Kovači u Sarajevu.

“Nervozan sam i sretan u isto vrijeme”, kaže Dagnino u razgovoru za Al Jazeeru, dodajući kako mu je rad na ovom projektu vratio mnoga sjećanja i iskreno priznajući da su mu osjećaji u ovom trenutku pomiješani.

“Oduševljen sam što je Kuma International – lokalna organizacija posvećena vizuelnoj umjetnosti u postkonfliktnim društvima – objavila moj rad nakon više od 30 godina i što su mi Modul Memorije i Nihad Kreševljaković omogućili da ga predstavim u ovako značajnom kontekstu”, nastavlja.

Dalje govori kako fotomonografija ne bi postojala bez Claudije Zini, direktorice organizacije Kuma International i urednice knjige, te njegovog prijatelja Enrica Martíja, koji su dugo insistirali na ovoj knjizi, prvoj o njegovom radu.

Govoreći o nastanku fotomonografije, Dagnino priča kako je tokom protekle dvije godine, s Martíjem – zamjenikom direktora fotografije u Associated Pressu i urednikom fotografije knjige, koji je također radio u Sarajevu tokom opsade – pregledao nekoliko hiljada fotografija iz arhive.

“Djelo je, vjerujem, i danas relevantno, s obzirom na ono što se svakodnevno događa u Evropi i svijetu. Moramo biti oprezni pred konstantnim poricanjem istine”, ističe Dagnino.

“Bilo je bolno gledati fotografije iz tog vremena, ali me obradovalo to što su me tokom nastajanja knjige kontaktirale mnoge Sarajlije. Nekolicina njih se prepoznala na fotografijama. Sjajnu podršku pružio mi je i moj dragi prijatelj Džemil Hodžić, koji je svojim tekstovima dao doprinos, a njegov entuzijazam i povjerenje u moj rad dali su mi snagu da nastavim. Svi ljudi koji su bili uključeni u rad na knjizi nestrpljivo čekaju promociju i veoma sam im zahvalan”, dodaje.

• Karijeru ste počeli u vrijeme pada Berlinskog zida i Baršunaste revolucije u Pragu, nakon čega dolazite na Balkan. Šta Vas je dovelo ovdje i kako ste u konačnici najduže ostali u Sarajevu?

– Prvi put sam došao u Jugoslaviju 1989. godine, bio sam na Kosovu za vrijeme ustanka. Zaljubio sam se u zemlju, ljude i priču o raspadu Jugoslavije. Nakon Kosova, proputovao sam Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Makedoniju. Pratio sam sukobe u regiji 11 godina, sve do NATO intervencije.

U tom vremenskom periodu sam od 1992. do 1996. boravio u Sarajevu i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, radeći za medije i izvještavajući o ratu. Od svih mjesta, Sarajevo ima posebno mjesto u mom srcu.

• Izvještavali ste iz svih krajeva svijeta i nerijetko ste zbog svog rada bili hapšeni, pretučeni, prijećeno Vam je… Dogodilo Vam se to, između ostalog, i u Sarajevu, nakon svjedočenja brutalnosti Željka Ražnatovića Arkana. Je li bilo još takvih situacija tokom rada u Bosni i Hercegovini?

– Hapšen sam nekoliko puta tokom rata u Bosni i Hercegovini. Arkanovci su me jednom prilikom zatvorili na Ilidži. Kod Olova me bosanska vojska, misleći da sam špijun, tri dana držala u baraci. Pustili su me zahvaljujući mom prijatelju, generalu Talijanu [Mustafa Hajrulahović], koji je garantovao za mene. Jednom su me u Prozoru uhapsili pripadnici Hrvatskog vijećea obrane [HVO].

Ovakvi incidenti nisu svojstveni samo za Bosnu i Hercegovinu. Događali su se i tokom izvještavanja o sukobima u Kongu, Sudanu, Egiptu i drugim zemljama.

• Jednom prilikom ste spomenuli da je za Vašu generaciju Sarajevo bilo prekretnica. U kojem smislu?

– Na mnogo načina. Tada smo bili mladi i idealisti, možda čak i naivni. Bila je to prva opsada kojoj smo svjedočili. Kao mladi novinari, vjerovali smo da svojim radom možemo nešto promijeniti. Međutim, iskustvo iz Sarajeva naučilo nas je da je za promjenu političke volje u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama potrebno mnogo više od jedne fotografije ili news feeda.

Uglavnom, odrasli smo u Sarajevu – kao muškarci i kao novinari. Tada sam imao 30 godina, ali mnoge moje kolege bile su mlađe.

• Nakon koliko godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini ste se prvi put vratili u Sarajevo? Sjećate li se tog trenutka i kako ste se osjećali tada?

– U Sarajevo sam se prvi put vratio 2010. godine, na izložbu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, koju je organizovao Centar Andre Malraux, a na kojoj je učestvovalo nekoliko fotografa koji su izvještavali tokom opsade.

Sjećam se da sam bio očaran svjetlima grada, automobilima koji voze okolo, toplim kućama i tekućom vodom. Grad se vratio u život. Osjećao sam se nekako nadrealno.

• A danas? Kakva je Vaša percepcija Bosne i Hercegovine?

– Dejtonski mirovni sporazum i dalje ima značajan utjecaj na ljude u Bosni i Hercegovini. Vrijeme je da država krene dalje i oslobodi se trostranačkog sistema.

Nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje doživljava “odliv mozgova”, jer obrazovani ljudi napuštaju zemlju. To je sramotno. Političarima treba biti prioritet dobrobit građana, briga o njima i ovoj lijepoj zemlji.

• Često boravite u Sarajevu. Šta Vas veže za ovaj grad?

– Imam mnogo prijatelja u ovom gradu, a često sarađujem s organizacijom Kuma International, kao i Warm Fondacijom i Akademijom VII.

Sarajevo ima posebno mjesto u mom srcu, ovaj grad je jedan od mojih domova.

• Kako biste definisali posao kojim se bavite? Šta znači biti ratni fotoreporter u 21. stoljeću?

– Iako sam tokom cijele svoje karijere pratio ratove, ne smatram se ratnim fotografom, već fotoreporterom.

Pored izvještavanja o sukobima, pokrivao sam niz drugih priča. Moj posljednji zadatak bio je izvještavanje o potresu u Turskoj. Osim toga, već duže od 30 godina, tačnije od 1991. godine, dokumentujem migracije u Evropi.

• Šta se od trenutka kada ste počeli karijeru do danas zapravo promijenilo?

– Internet i digitalna fotografija potpuno su promijenili način snimanja i distribucije fotografija.

• Na koji način? Koje je izazove digitalna era donijela kada govorimo o fotoreporterstvu u ratnim zonama i koliko je ono važno danas?

– Fotoreporterstvo je i danas nevjerovatno mnogo važno, jer pruža vizuelni zapis aktuelnih događaja koji mogu informisati i zaokupiti pažnju publike širom svijeta.

Digitalna era je fotoreporterstvu u ratnim zonama donijela prednosti, ali i izazove. S jedne strane, tehnologija je olakšala snimanje i omogućila brzo dijeljenje slika sa svijetom, ali je, s druge strane, povećala rizik od digitalne manipulacije i otežala provjeru autentičnosti fotografija. Ipak, vjerujem da fotoreportestvo ostaje ključni oblik pripovijedanja u zonama sukoba i izvan njih.