Status kulturnih radnika na Balkanu ispod svakog nivoa dostojanstva

Status kulturnih radnika u većini evropskih zemalja nije na zadovoljavajućem nivou, ocjena je većine onih koji se bave nekom kulturnom oblasti. Upravo ovaj sektor bio je jedan od najpogođenijih u vrijeme pandemije.

Zatvorena pozorišta, umjetničke galerije, kino dvorane i druge ustanove kulture dovela su brojne umjetnike diljem svijeta u situaciju pukog preživljavanja. Situacija nije sjajna ni u najbogatijim evropskim zemljama, a još teža je u tranzicijskim zemljama kakve su države Zapadnog Balkana. U svakom rezanju budžetskih troškova kultura je prva na udaru.

Međutim, nakon dugogodišnje borbe za bolji položaj u društvu i veća prava, nedavno se na evropskom horizontu ukazala nada u bolju i svjetliju budućnost. Vlada Španije nedavno je donijela odluku kojom će država osigurati daleko veću podršku kulturnim radnicima nego što su je imali u prethodnom periodu. Odluka znači zagarantirane beneficije za kulturne radnike koji nemaju stalno zaposlenje u vidu socijalne sigurnosti, zdravstvenog osiguranja, zagarantiranih osnovnih primanja, veće zaštite autorskih prava…

Potpredsjednica vlade i ministrica rada Yolanda Diaz istakla je zadovoljstvo, jer je uspjela „progurati“ ovakvu odluku koja španskim umjetnicima daje ona prava koja nemaju većina njihovim kolega u drugim evropskim zemljama. Odluka, ipak, donosi optimizam i u druge zemlje.

EU na španskom putu

Na nivou Evropske unije još 2006. godine je izrađena studija o statusu umjetnika, ali je ostvaren vrlo mali napredak. Španija početkom ljeta preuzima predsjedavanje Evropskom unijom, pa se mnogi nadaju da će Španija svoj primjer prenijeti i na nivo Unije, te da će se ovo pitanje napokon riješiti.

Anketa koja je nedavno urađena među članovima Međunarodne mreže za savremenu primjenjenu umjetnost (IETM) pokazala je da bi finansiranje kroz projekte i grantove bila stvar koju bi kulturni radnici najviše voljeli promijeniti u svojim radnim uslovima. Konačno, u decembru prošle godine Evropski parlament je podsjetio Komisiju na plan iz 2006. godine, te da bi ove godine napokon to pitanje trebalo doći na dnevni red. U aprilu bi radna grupa trebala predložiti okvirni zakon za umjetnike i kreativni sektor ministrima kulture članica Unije, nakon čega bi mnoge stvari, nadaju se umjetnici, trebale biti jasnije.

Dakle, na nivou EU-a stvari bi vrlo brzo mogle krenuti naprijed. S druge strane, kada su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana, tvrde sami kulturni radnici, situacija je daleko od dobre i nema nekih inicijativa koje bi dovele do poboljšanja njihovog statusa.

Vlast na strani podobnih

Osnivač izdavačke kuće Mostart iz Beograda Dragan Stojković u razgovoru za Al Jazeeru Balkans kaže kako su za vlast uvijek postojali podobni i nepodobni umjetnici, te da nisu svi isto cijenjeni.

„Slobodni mogu biti samo izuzetni, koji mogu bez države, i buntovnici koji se probijaju kroz trnje. I oni koji u državnom sektoru kulture rade na raznim poslovima različito su vrednovani. Razlika je među zaposlenima u pozorištima, muzejima, bibliotekama, galerijama, slobodnjacima slikarima, muzičarima, piscima, pjesnicima, glumcima, režiserima“, kaže Stojković.

Ističe kako se kultura u „postsocijalističkim ili bolje reći predkapitalističkim društvima bivše Jugoslavije tretira uglavnom kao teret, potrošnja, pa je novokomponovanim političkim elitama kultura na poslednjem mjestu, osim ako služi njihovim propagandnim, nacionalnim ciljevima“. O tome svjedoči, kaže, i procenat ispod jedan posto izdvajanja iz budžeta.

„Uglavnom sve zavisi od lične volje i naklonosti pojedinaca na vlasti da nešto ili nekoga podrže. U odnosu na razvijene kapitalističke sisteme naša društva su razbijena pa se izgubio osjećaj, potreba, odgovornost za javne potrebe, od šireg društvenog interesa“.

Prema njegovom mišljenju, ovdje se nudi koncept tzv. kreativne industrije što je neoliberalni tržišni koncept kulture, sa sterilnim umjetničkim rezultatima.

„Sami radnici u kulturi sebe doživljavaju kao bespomoćne činovnike, a povremene ‘pobune’ su uglavnom bez uspeha. Strukovna umetnička udruženja su, i pored stalnih žalbi, nemoćna da promene sistem, da izbore drugačiji odnos prema kulturi. Dakle, kultura nekako opstaje zahvaljujući milostinji države, stranim donacijama i pristajanjem umetnika na zakone tržišta“, kaže Stojković.

Nema volje za promjenom

Književnica iz Mostara Senka Marić ističe kako je situacija u kulturi u Bosni i Hercegovini loša, te da ne vidi neku volju vlasti da se to promijeni.

„Koliko znam postoji razlika u pravno regulisanom socijalnom statusu kulturnih radnika i umjetnika po državama u regionu. Kao što je i za pretpostaviti, kod nas, u Bosni i Hercegovini, to je vjerovatno najlošije. Ako govorimo o piscima, 99 posto njih je ili negdje zaposleno, ili su na birou. Moguće je od države tražiti status istaknutog umjetnika, na osnovu prethodnih dostignuća, ali koliko se to često ili lako može dobiti, to ne znam, s tim da ne poznajem niti jednog pisca koji ga ima. Status istaknutog umjetnika osigurava zdravstveno i socijalno osiguranje. Mislim da se na tome cijela priča završava“, ističe Marić.

Prema njenim riječima, trenutne strukture vlasti nemaju interesa da se stanje popravi.

„Da bi se socijalni položaj kulturnih radnika poboljšao, potrebno je da država prepozna postojanje i važnost kulture, ali ne bih rekla da je ovakvoj vlasti kultura uopšte u fokusu, jer na kraju krajeva njima i ne treba narod koji se bavi kulturom i koji se obrazuje“.

Nije upoznata da li neka od cehovskih udruženja pokušavaju ostvariti neka veća prava.

„U svakom slučaju, s onim gdje je ova država sada to je nemoguća misija“.

Kultura se svodi na nevažnu stvar

Situacija nije ništa bolja ni u Sjevernoj Makedoniji. Književnik Venko Andonovski, profesor makedonske i hrvatske književnosti, naratologije, semiologije, komunikologije i kulturologije na Filološkom fakultetu u Skoplju kaže kako je položaj kulturnih radnika u Sjevernoj Makedoniji, a i na Balkanu uopšte, ispod svakog dostojanstva.

„Dovoljno je samo pogledati gdje su smještene strane kulturnih rubrika – poslije strana posvećenih zanimljivostima, domaćim ljubimcima, poslije horoskopa i ostalih stvari za razbibrigu. Imam utisak da se radi na tome da se kultura sve više marginalizuje, da se svede na nevažnu stvar ili na stvar u svakom slučaju manje važnu od estrade. Sve to govori da se o položaju kulturnih radnika već i ne razgovara“, kaže Andonovski.

Ističe kako je u poređenju sa nekim drugim zemljama, stanje u kulturi u balkanskim zemljama – bijedno.

„Ukoliko ja kao romansijer, pišem roman četiri godine, i za to dobijem autorski honorar od 1.000 eura, onda je to takva blamaža o kojoj i ne treba govoriti. U nekim zemljama se piscima daju dače i vile da bi radili na miru; honorari za ono što urade su dovoljni za nekoliko godina bezbrižnog života. Kod nas je prava bijeda u tom pogledu“.

Krajnje je vrijeme, smatra profesor Andonovski, da se o piscima, umjetnicima i kulturnim radnicima pobrinemo bar u onoj mjeri u kojoj brinemo o psima lutalicama.

„Ali i to je na žalost politička odluka, a ne odluka kulturnih radnika. Ako politika ne želi da promeni status kulturnih radnika, on se neće promeniti“, zaključuje profesor Andonovski.

Nema jedinstva među glumcima

Glumac Armin Ćatić, bivši direktor Narodnog pozorišta Tuzla, a danas član Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, kaže da, ukoliko želimo popraviti stanje u kulturi, prije svega moramo definirati kulturu kao društveno naslijeđe koje je presudno za funkcioniranje ozbiljnog suvremenog demokratskog društva.

„Kada su tražili od Winstona Churchilla da se smanji potpora kulturi on je odgovorio pitanjem: ‘Zašto smo se onda borili?’ Sve one koji ne razumiju vrijednost kulture i kulturnog naslijeđa neophodno je odstraniti iz procesa odlučivanja i kreiranja kulturne politike. Treba zabraniti bavljenje kulturom ljudima koji misle kako dekorateri u kazalištu dekorišu, od ljudi koji kažu da najviše ima uloga za glumce dok su mladi dok starijih likova dobro napisanih nema. Takvi ljudi vam kreiraju kulturnu politiku i što je najgore i sami se emancipiraju kroz nju, a takvih je, kao što rekoh, mnogo“, kaže Ćatić.

Ističe kako postoje i izuzetni intendanti, direktori i ministri koji ne dolaze iz svijeta umjetnosti, ali koji su napravili i fenomenalne rezultate jer su imali viziju i slušali su savjete najboljih, ali je njih malo.

„Sve je do ljudi, ne do zakonskih akata, jer ljudi mijenjaju zakonske akte. Moramo birati najbolje, a to će biti teško na prostorima koji godinama nažalost afirmiraju korupciju, nepotizam i što je najstrašnije degradiraju obrazovni sustav. Obrazovanje i kultura dišu istim plućima, ako jedno ne funkcionira nešto nije u redu ni sa drugim. Previše škola, privatnih univerziteta i ljudi se pitaju poslije: zašto djeca nemaju posla. Ne može se lako doći do znanja. Nema prečice do intelektualizma. Sve ovo su problemi koji se svode na jednog čovjeka, na nekoga ko će reći kako više tako ne može. Od svega se pravi vašar“, smatra.

Ćatić kaže kako se stanje u kulturi može poboljšati jedino postavljanjem sposobnih ljudi na pozicije s kojih se odlučuje o pitanjima važnim za kulturu. Smatra kako postoji veliki utjecaj politike na kulturu i same glumce, ali nema ni jedinstva među kulturnima radnicima koje bi dovelo do toga da se umjetnici unutar države sami izbore za svoja prava.

Zemlje Zapadnog Balkana žele postati punopravne članice Evropske unije. Da bi se našle u društvu najrazvijenijih evropskih zemalja, moraju se ispuniti brojni zahtjevi i uslovi. EU od balkanskih zemalja traži usklađivanje pravnih, ekonomskih, socijalnih i svih drugih zakona.

Na evropskom putu zemlje kandidati također će morati pratiti evropske države i na polju kulture, te se prema svojim kulturnim radnicima odnositi na način na koji je to počela Španija, a uskoro se to očekuje i od cijele Unije.