Izložba Armina Durguta: Migranti su me ‘pustili u svoj dom’

Sredinom 2017. godine, kada je u Bosnu i Hercegovinu ušao veliki broj izbjeglica, sarajevski fotograf Armin Durgut je zajedno s nekolicinom regionalnih fotoreportera počeo posjećivati lokacije na kojima su oni boravili. Bili su to uglavnom granični predjeli BiH, najviše dio zemlje koji je povezan sa Srbijom. Od tada je, dijelom zbog posla, a dijelom zbog vlastite želje i potrebe, nastavio posjećivati izbjeglice u BiH i dokumentovati njihovu svakodnevnicu.

Od prvog izlaska na teren do danas snimio je nešto više od 20.000 fotografija. Osim što je dokumentovao život izbjeglica u BiH, Durgut je proveo po deset dana u Turskoj i Grčkoj.

Duboko povezan s pričama ljudi koje susreće posljednjih šest godina, Durgut je iz bogatog arhiva odabrao 64 snimka koja je početkom decembra predstavio u Goethe-Institutu u Sarajevu, u sklopu izložbe „Život u pokretu“.

Šta donosi izložba od pažljivo odabrane 64 fotografije

Postavka „Život u pokretu“, koja pruža dublji uvid u život izbjeglica koje se kreću duž balkanske rute, otvorena je 8. decembra ove godine povodom Međunarodnog dana ljudskih prava (10. decembar), ali i Međunarodnog dana migranata (18. decembar). Otvorenju su prisustvovalo mnoštvo ljudi koji su, osim izložbe, imali priliku prisustvovati panel diskusiji, a zatim i svirci benda BalkanEros Band & Travelers.

„Odziv je bio sjajan. Osim panela i manjeg koncerta, prisutni su probali hranu koju su pripremili migranti. Izuzetno sam zadovoljan i ponosan te se nadam da će, s obzirom da je postavka otvorena do kraja januara, još ljudi izdvojiti vrijeme da dođu pogledati galeriju. Svi koji dođu imat će priliku vidjeti svakodnevnicu migranata u BiH, odnosno sve s čim se susreću putujući od zemlje iz koje su izašli do zemlje u koju žele stići“, započinje Durgut.

Fotografije donose nešto drugačije, ističe, kako u fotografskom, tako i u ljudskom smislu.

„Trudio sam se da kompletna galerija bude što zanimljivija. Ljudi će kroz nju moći vidjeti da su izbjeglice ljudi kao i mi, ali su zbog zemlje iz koje dolaze i zbog boje kože diskriminirani na svaki mogući način. Njihove želje i motivi su isti kao naši. Ali oni moraju pješačiti pet do deset godina da bi ostvarili osnovna ljudska prava“, govori.

Ističe kako je sam proces odabira fotografija koje će izložiti bio izuzetno zahtjevan.

„Sam nisam mogao završiti ovu selekciju. Od 20.000 sam najprije odabrao 1.000, nakon čega sam kontaktirao kolegu i prijatelja, uspješnog fotografa Antu Magzana, s kojim sam zatim odabrao 600, pa 300, te na koncu i 64 fotografije. Taj broj, 64, ne predstavlja ništa posebno – određen je prema prostoru koji sam imao na raspolaganju u institutu“, kaže Durgut.

Fotografije su nastale na granici između Grčke i Turske, BiH i Srbije (Zvornik), u kampovima u Bihaću i nadomak Sarajeva, Velikoj Kladuši, te na otoku Lezbosu. Durgut ističe kako ne želi izdvajati omiljenu fotografiju, ali da najjasnije pamti snimak na kojem su prikazana dva migranta koji briju jedan drugog.

„Nakon što sam napravio tu fotografiju – kolega i ja smo uhapšeni. Inspektor nam je prijetio, tražio da obrišemo fotografije i branio nam da radimo naš posao. Taj mi se kadar urezao duboko u pamćenje upravo zbog neprijatnosti koja je uslijedila nakon što sam ga snimio“, prisjeća se.

Ulazak u „dom“ migranata

Govoreći o iskustvu rada na terenu, Durgut podvlači kako se kroz rad s izbjeglicama nikada nije susreo s bilo kakvom vrstom problema. Međutim, boravak na graničnom prelazu između Turske i Grčke opisuje kao jedno od najtežih trenutaka u dosadašnjoj karijeri.

„Uvijek je teško snimati djecu na takvom terenu. Sjećam se boravka na tursko-grčkoj granici, kada se na toj lokaciji zadesilo nekoliko stotina migranata. Navečer su svi boravili na jednoj livadi, oko njih je bio mrkli mrak. Vladala je apsolutna tišina, koju je prekidao samo plač djece. Jako teško iskustvo“, emotivno kaže.

Mladi fotograf naglašava kako je beskrajno zahvalan izbjeglicama čiji je život imao priliku dokumentovati.

„Mi fotografi često govorimo ‘Imali smo pristup…’, kada govorimo o materijalima koje pravimo na terenu. Ono što je meni u radu s migrantima bilo važnije od samo ‘pristupa’ jeste činjenica da su me prihvatili. To mi je omogućilo da fotografije pravim iz neposredne blizine, da bez poteškoća dokumentujem njihovu svakodnevnicu. Bez njihove saradnje ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Zahvalan sam što su me pustili u svoj dom, makar to bio blatnjavi šator u nekoj nedođiji između granica“, ističe.

Kao jednu od posebnijih uspomena s terena navodi susret s izbjeglicom koja je njemu i njegovom kolegi ponudila da prespavaju u šatoru s ostalim migrantima.

„Bilo je to prije nekoliko godina u kampu Vučjak, koji je možda i najgori kamp u zemlji, a u kojem boravi približno hiljadu ljudi. Pristali smo prenoćiti. Nakon što sam čitav dan radio u kampu, navečer sam stigao pred njihov šator. Otvorili su novu, bijelu posteljinu, bila je zapakovana u celofan. Dao mi je novi jastuk, jastučnice… Jedan krevet u tom malom šatoru odvojili su za kolegu Denisa, s kojim sam u tom trenutku radio, i mene. Nevjerovatno je da ljudi u takvoj situaciji pokazuju toliko gostoprimstva i da razmišljaju o tim stvarima. To samo govori o tome koliko su ti ljudi isti kao mi i koliko su njihove namjere i želje čiste“, emotivno kaže.

Kroz godine rada na terenu, Durgut je ostvario brojne kontakte i prijateljstva s izbjeglicama. Sve ga je to navelo da stvari i ljude u svojoj okolini posmatra na nešto drugačiji način, s mnogo više empatije i razumijevanja. Kroz svoju izložbu želi omogućiti i ostalima da život migranata vide njegovim očima.

„Najbolnije mi je kada ljudi u mojoj okolini pričaju kako i zašto bježe iz uređenih zemalja, iz sigurnosti i dobrih života i domova. Kad vidite čovjeka u papučama koji na -10 stepeni pokušava preći planinu pješke, jasno vam je da je riječ isključivo o žestokoj borbi za goli život. Mislim da je to dovoljno jak argument u bilo kojoj raspravi u kojoj se dovodi u pitanje odakle ti ljudi dolaze i kakve su im namjere.

Svi oni koji u to sumnjaju trebaju provesti dvije-tri noći tamo gdje izbjeglice spavaju. Siguran sam da bi njihovi komentari nakon toga bili mnogo drugačiji“, zaključno navodi.