‘Najskrovitiji spomen ljudi’: Roman afričkog ‘magijskog realizma’

Afričke priče u Francuskoj i širom Evrope dobijaju na važnosti jer je na cijelom kontinentu, u posljednjih nekoliko desetljeća, stasala generacija pisaca koji su počeli pripovijedati svoje sudbine.

Jedan od takvih, zasigurno je i senegalsko-francuski romansijer Mohamed Mbougar Sarr čiji je roman ostavio dubok trag u savremenoj francuskoj književnosti, toliko dubok da je nagrađen i najvažnijom nacionalnom nagradom – Goncourtovom.

Mbougar Sarr je po mnogo čemu specifičan pisac, a najviše po tome, što je svijest afričke književnosti uveo francuski jezik i kulturu ispisujući knjigu koja je uspjela spojiti naizgled nespojive svjetove: onaj francuskog društva i afričke autentičnosti.

Roman Najskrovitiji spomen ljudi mogao bi se smatrati nekom vrstom romana „magijskog realizma“ jer sve u njemu „odudara“ od onoga što je uobičajeno u savremenoj francuskoj književnosti.

Priča je to koja se prostire na dva kontinenta i obuhvata vremenski period od gotovo cijelog stoljeća, priča koja prati sudbinu afričkog pisca koji pokušava da pronađe vlastiti umjetnički, nacionalni, jezički i kulturni identitet.

Ciklična struktura

Strukturirana ciklično, pri čemu se iz narativne jezgre šire ostali prstenovi pripovijesti, roman prati potragu glavnog junaka za misterioznim afričkim piscem T. C. Elimaneom, koji je uoči Drugog svjetskog rata objavio roman.

Knjiga Lavirint nečovječnog odjeknula je neobično snažno sve do trenutka kada njen neobični kolažni postupak nije proglašen plagijatorskim. Od tog trenutka počinje neobična sudbina autora i knjige, koji oboje, u stanovitom smislu, nestaju „sa lica zemlje“.

U vrijeme kada se glavni junak romana susreće sa Elimaneovom knjigom to je već zaboravljen i mistificiran fenomen, a njegova potraga za pravim identitetom autora te knjige odvešće ga na putovanje u kojem će spoznati samog sebe.

Susrećući svoju razdijeljenu prirodu, Dijegan Latir Faj u potrazi za autorom tajanstvenog romana zapravo pokušava da pronađe vlastiti spisateljski glas i pomiri svoju raspolućenu prirodu, onu između njegovog afričkog porijekla i evropskog obrazovanja.

Zagonetni pisac T. C. Elimane proizvod je kolonijalne svijesti i francuske kulturne dominacije, a njegov uspjeh kao frankofonog pisca morao je biti osujećen samo iz jednog razloga – zbog boje njegove kože.

Razlozi za osporavanje njegovog romana dolazili su ponajviše iz rasističkih pobuda, a mnogo manje iz nerazumijevanja njegovog literarnog postupka, koji je u godinama prije Drugog svjetskog rata, bio nevjerovatno inovativan i neobičan.

Čovjek i roman

Misteriozni Elimane, ispostaviće se, nakon namjernih literarnih pogrešnih usmjeravanja je čovjek koji je cijeloga života nastojao otkriti motive očevog nestanka, a u toj potrazi je bio toliko diskretno tajanstven da se oko njegove pojave stvorio neprobojni kult.

Skoro cijelo stoljeće nakon objavljivanja romana koji ga je proslavio u uskim književnim krugovima on nije čak ni zaboravljeni pisac francuskog jezika – on je pojava koju niko ne razumije i koje se više, gotovo niko i ne sjeća.

Od datuma pojavljivanja roman je privlačio pažnju i dobivao neskrivene pohvale. U francuskom La Mondu zabilježeno je da je riječ o „impresivnoj ambiciji i zadivljujućoj narativnoj energiji romana nose sve pred sobom“.

U L'Expressu bili su još velikodušniji u pohvali romana ističući kako je to „sjajna knjiga, dragulj umješnosti koji vas očarava, nosi i prati. Djelo fascinantne teme i arhitekture koja je savršena koliko i uzbudljiva“.

Roman Najskrovitiji spomen ljudi odjeknuo je u cijelom svijetu, a autora učinio prepoznatljivim književnim imenom. Afrički pisci, sa pojavom Mohameda Mbougara Sarra, u frankofonom svijetu postaju neprešutljiva pojava, literarni fenomen koji pokazuje da posjeduje kreativnu energiju i snagu da zadive cijeli svijet.