Maja Zećo: Umjetnost je pravi medij za inkluziju

Iako je u svoju biografiju godinama upisivala uspješne i značajne uloge, bosanskohercegovačka glumica Maja Zećo je prije četiri godine karijeru nastavila graditi u Berlinu. Željela je, kaže, umjesto čekanja prilika, samoj sebi ponuditi nove mogućnosti. A da je u svojoj namjeri uspjela najbolje pokazuju uspjesi koje je nastavila nizati na njemačkoj kulturnoj sceni.

Jedan od posljednjih pozorišnih projekata na kojem je angažovana je predstava T4. Ofelijin vrt reditelja Davida Stohra, koja će bosanskohercegovačku premijeru imati na ovogodišnjem izdanju Internacionalnog teatarskog festivala MESS.

Riječ je o iznimno emotivnom i potresnom komadu italijanskog autora Pietra Floridiea koji razotkriva nacističku akciju T4 u sklopu koje je do augusta 1941. smrtonosnom injekcijom ili u plinskim komorama ubijeno gotovo 70.000 psihički bolesnih osoba ili osoba s invaliditetom.

U središtu ovog pozorišnog komada je Ophelia (koju igra Neele Buchholz, glumica s Down sindromom) koja uz pomoć medicinske sestre Gertrude (koju tumači Maja Zećo) pokušava pobjeći iz sjedišta birokrata i doktora koji su odlučivali o životu i smrti u ulici Tiergartenstrasse 4, u Berlinu, a sve u skladu sa ideološkim standardima “ekonomske upotrebljivosti”.

• Nakon premijere na sceni Theater unterm Dach u Berlinu u januaru, predstava T4. Ofelijin vrt gostuje na ovogodišnjem MESS-u. Kako je protekla berlinska premijera i s kakvim emocijama dočekujete ovu bosanskohercegovačku?

– Berlinska premijera je prošla fenomenalno, teatarske kritike su bile pozitivne i sjajne, a dobili smo i nagradu “andersartig Gedenken” za najbolju profesionalnu predstavu u Njemačkoj koja se bavi očuvanjem sjećanja na žrtve eutanazije u vrijeme Trećeg rajha.

Predstava je, između ostalog, odabrana za 10 najboljih predstava u Berlinu u prošloj sezoni. Osim toga, svako igranje ove predstave je bilo rasprodano, tako da je i to jedan veliki pokazatelj.

Kada je riječ o Sarajevu, jako sam uzbuđena što sam tu nakon dugo vremena. Mnogo mi znači što igram ovdje jer igram i za svoju publiku, svoju porodicu i prijatelje koji dolaze na predstavu iz Mostara, Sarajeva i drugih bosanskohercegovačkih gradova. Drago mi je što u Sarajevu progovaramo o jednoj važnoj temi i što ćemo mozda pružiti neke nove poglede na rad s ljudima sa poteškoćama u razvoju ili ukazati na mogućnosti i možda inspirisati na hrabrije poduhvate.

Nakon predstave će biti upriličen razgovor sa sa Neele Buchholz, gdje će publika, na osnovu njenog iskustva, imati priliku da čuje kako se Njemačka država odnosi prema ljudima sa Downovim sindromom ili drugim poteškoćama. To je važno, jer bi moglo biti inspiracija nadležnima u Bosni i Hercegovini za inkluzivne prakse.

• Neele Buchholz je prva glumica s Down sindromom koja je preuzela naslovnu ulogu u neinkluzivnoj predstavi. Kako je izgledala vaša saradnja, a kako djelokupan proces rada na ovoj predstavi?

– Saradnja sa Neele je bila jako duhovita, prije svega. Tema ovog komada je užasno teška, emotivna i tragična, no reditelj predstave je prije svega jako duhovit čovjek i rad s njim je bio jako inspirativan i kreativan. Puno smo se šalili i smijali. Inače, Neele je jako duhovita i samopouzdana u svakodnevnom životu, ali i na sceni.

Bila je jako dobro pripremljena i upoznata sa temom predstave, no bilo je momenata koji bi je emotivno ponijeli, scena koje joj je bilo teško igrati, trenutaka koje je teško iznosila pa bi se rasplakala, a onda bih se i ja rasplakala… Međutim, nju su roditelji naučili da sve rješavaju razgovorom, tako da je Neele bila spremna da sasluša i razgovora s nama o svemu. Tako da smo i mi razgovarale, a nakon tih razgovora je rad bio znatno lakši.

Također je bilo momenata gdje ja nisam znala kako biti brutalna i gruba prema njoj, pa bih joj rekla: Neele, izvini ako sam gruba, moraš znati da to nisam ja, da te nikad ne bih povrijedila, a ona bi meni na to odgovorila: Uredu je, Majo, hajde ti radi svoj dio posla, a ja ću svoj. To je najbolji primjer Neele. Samopouzdana, vrlo otresita i nevjerovatno zrela.

• Sama najava predstave daje dojam da je rad na ovom komadu bio veoma izazovan i emotivan.

– Da, bio je jako emotivno iscrpljujući. Znali smo je igrati po tri večeri zaredom, nakon čega sam bila slomljena, uništena. U maju ili junu, kada smo imali čak šest izvođenja zaredom, jer je publika tražila pa smo dodavali igranja, mislila sam da to neću izdržati. Toliko mi je bilo teško svaki put iznova se unijeti u tu priču i stvoriti tu emociju i situaciju…

Neele je tu bila profesionalnija nego ja. Ona jako dobro zna raditi s određenom dozom otklona, ali zna i da se uživi. Onog trenutka kada napusti scenu, ona ostavi sve iza sebe. Isti je slučaj i prilikom izlaska na scenu. Bila mi je velika lekcija, mnogo sam naučila od nje kao od kolegice glumice.

• Riječ je o zaista veoma važnoj predstavi, naročito kada govorimo o inkluziji koja je u fokusu ovogodišnjeg MESS-a. Koliko je zapravo važno da i kroz umjetnost njegujemo i potičemo inkluziju?

– Mislim da je umjetnost pravi medij za inkluziju u društvo, jer nudi različite forme izražaja, pa tako naprimjer ljudi s poteškoćama u razvoju mogu pronaći određenu formu koja njima odgovara, bez obzira na to je li riječ o slikanju, pjevanju, kostimiranju, glumi… Toliko je široka lepeza raznih mogućnosti u samoj riječi umjetnost da za svakoga ima mjesta u toj sferi.

Osim toga, umjetnost lakše dopire do ljudi, pitomija je i optimističnija jer daje nadu ljudima da su promjene zaista moguće.

• Možete li nam na Neelinom primjeru predstaviti neke primjere dobre prakse koji se primjenjuju u Njemačkoj, a koji bi mogli biti inspiracija našim nadležnima kada govorimo o inkluziji osoba s poteškoćama u razvoju u društvo?

– Neele je bila zaposlena kao plesačica u Narodnom pozorištu u Bremenu deset godina, no u jednom trenutku je odlučila dati otkaz i postati slobodna umjetnica. U Njemačkoj se to može, tako da ona sada ima svoju ekipu s kojom piše projekte i radi ono što zaista želi i uspješna je u tome. Osim toga, nerijetko je angažovana u filmovima.

Također, Neele se prije godinu odselila od svojih roditelja. Ona se osamostalila zahvaljujući projektu koji je pokrenuo grad Bremen, a koji se sastoji od toga da studenti, penzioneri i osobe s poteškoćama u razvoju žive zajedno. Tako Neele sada živi sa troje studenata, svi imaju svoje sobe uz zajednički dnevni boravak, što je odlično, jer joj je tu omogućilo da se osamostali i bude više uključena u društvo.

Dalje, u Njrmačkoj postoje državna pozorišta specijalizirana za djecu s Down sindromom, takav je naprimjer Ramba Zamba teatar u Berlinu. Sve su ovo zanimljivi primjeri koji pokazuju šta je moguće samo uz malo volje i ti primjeri i Bosni i Hercegovini svakako mogu biti uzori i inspiracija.

• Posljednje četiri godine živite i radite u Berlinu. Odlučili ste se na odlazak iz Bosne i Hercegovine, iako ste uprkos svim izazovima i ovdje gradili uspješnu karijeru. Šta je bilo presudno da se odlučite na takvu korjenitu promjenu?

– Politika. Učinilo mi se da ne želim više da rastem i razvijam se u jednom poprilično zatrovanom društvu. Žao mi je to reći, ali je tako. Pojedinci su ti koji čine razliku i rade divne stvari, ali nije lako, i stoga mi se činilo u jednom trenutku da ću za svoju državu više moći napraviti izvana, nego odavde. To je bila i moja misija – ako uspijem bilo šta u Berlinu, onda ću početi da uključujem naše ljude i gledat ću kako da ih povezujem, da im se otvore druga vrata i mogućnosti….

Uostalom, željela sam sama sebi ponuditi neke druge mogućnosti, jer sam željela da radim projekte koji mene inspirišu i zanimaju, a ne da čekam da me neko zovne i da jednom u 10 godina dobijem ponudu kakvu zaista priželjkujem. Kratak je život da bih bila prepuštena na milost i nemilost drugih, pa sam odlučila uzeti stvar u svoje ruke i u konačnici živjeti onako kako želim.

• Uspjesi ne izostaju ni u Njemačkoj, no da li je i koliko bilo teško ostvariti ih u drugoj zemlji? I možete li napraviti paralelu bavljenja glumom u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini?

– Nije bilo nimalo lako dobiti i stvoriti prilike u Njemačkoj, ali prilike su zaista mnogo veće. Kako sam tamo počela sa kolegicom Inom Arnautalić pisati projekt Kako smo se smijali, tako su mi se krenula otvarati nova vrata. Tako sam upoznala neke druge ljude iz te branše koji su mi ponudili neke druge i nove projekte pa se to samo nastavilo širiti… Ali zaista, ogromne su mogućnosti, čak i kada nisi angažovan u nekom državnom pozoruštu imaš mogućnost da pišeš svoje projekte i okupiš svoju ekipu i postaneš samostalan. Ovdje je to jako teško ostvariti i biti samostalan umjetnik, jer je malo fondova, konkurencija velika, a nepotizam cvjeta.

• Kakvi su dalji profesionalni planovi?

– Posljednje dvije godine sam dosta fokusirana na priče o ženama, rad sa ženama, projekte koji su vezani za temu žena. Tako da i sada sa kolegicama iz Bosne i Hercegovine i Njemačke pripremam neke projekte koji su inspirisani konkretno izborom za Miss Sarajeva u ratu.