Ivo Gregurević, glumac veći od uloga koje je odigrao

U Hrvatskoj je objavljena impozantna monografija koja donosi presjek bogate karijere Ive Gregurevića, jednog od najboljih glumaca balkanskih prostora.

Dok Ivu Gregurevića kao slavonskog razbojnika Čarugu pamti filmska publika, onoj kazališnoj najupečatljiviji je lik Đuke Begovića (Pixsell)

Ivo Gregurević, Posavac i Bosanac, koji je u bivšoj Jugoslaviji i modernoj Hrvatskoj, ostvario veliku glumačku karijeru, bio je simbol epohe.

Dok ga kao slavonskog razbojnika Jovana Stanisavljevića – Čarugu, u filmu Rajka Grlića, pamti filmska publika, onoj kazališnoj najupečatljiviji je lik Đuke Begovića, raspjevanog slavenskog bećara u monodrami koju je izveo na pozornicama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine te je odigrao više od stotinu puta.

Gregurević je bio veći od vremena u kojem je živio i stvarao, a veći i od uloga koje je odigrao. Jedan od njih koje su voljeli i kritika i publika – u svaku je kuću donosio i tjeskobu i radost. Uvijek je bio i ostao, prije svega, miljenik publike. Jedan od nas, jedan od običnih ljudi.

„Želim da me pamte po ulogama“, rekao je svojedobno Ivo Gregurević (1952 – 2019), jedan od velikana hrvatskog glumišta i filma, jedan od istinskih velikana zemalja regije kojem je, za  razliku od brojnih naših glumaca, pošlo za rukom da ga pamte kao Đuku Begovića, kao Čarugu, kao i sve one brojne uloge koje je odigrao.

Priređivač i inicijator monografije ‘Ivo Gregurević’ je glumac Vedran Mlikota (Pixsell)

Školska knjiga, najveći nakladnik u Hrvatskoj, ovih je dana na nagovor i inicijativu Vedrana Mlikote, hrvatskog filmskog i kazališnog glumca, te Gregurevićevog prijatelja koji mu je samo dan prije smrti, na Silvestrovo 2018. godine obećao da će prirediti monografiju kada umre, ispunila to veliko obećanje.

Priređivač i inicijator monografije Ivo Gregurević, Vedran Mlikota i urednica Miroslava Vučić iz Školske knjige završili su, tako, nakon tri izuzetno turbulentne godine tu impozantnu knjigu koja donosi presjek bogate karijere jednog od najboljih glumaca naših prostora.

Odigrao 196 uloga

U monografiji Ivo Gregurević presjek je njegove velike i šarolike glumačke karijere u kojoj je odigrao 196 uloga – 36 u kazalištu, 116 na filmovima, 38 u televizijskim serijama i šest u radiodramama.

Monografija je raskošno opremljena – s više od 500 fotografija s kazališnih scena na kojima je igrao, s filmskih setova na kojima je snimao filmove i televizijske serije, iz arhive festivala Dani hrvatskog filma u Orašju, koji od 2020. nosi njegove ime, obiteljskih albuma, i sa šest video priloga u kojima, zahvaljujući QR kôdu, čitatelji na mobitelima ili računalima mogu pogledati antologijsku predstavu – Đuka Begović, te isječke iz filmova Kiklop, Čaruga, Josef i Priča iz Hrvatske, kao i isječak legendarnog intervjua Roberta Knjaza s Gregurevićem iz emisije Svlačionica, snimljene 2000. godine.

Monografija se sastoji od pet poglavlja, odnosno, dijelova posvećenim Gregurevićevim ulogama – o onim kazališnim piše akademik Boris Senker, filmolog i filmski kritičar Daniel Rafaelić donosi presjek filmskih i televizijskih uloga, urednica Dramskog programa Hrvatskog radija Lada Martinac Kralj piše o ulogama u radio dramama, dok je novinarka Nada Koturić  ispisala povijest i život filmskog festivala u Orašju čiji je Gregurević osnivač, a koji se odmilja naziva i „malom Pulom“.

Rođen za glumu

Akademik Boris Senker, u poglavlju „Rođen za glumu“ piše kako je Ivo Gregurević bio rođeni glumac, glumac koji glumi i kad ne glumi, jedinstven u svakom pogledu.

“Julio Tapon, Hamlet, Tartuffe, Matamor, Visko Zlodre, Rico Verri, Grbo – bile su to velike Ivine kazališne glumačke interpretacije, no ipak ni jedan od tih i drugih kazališnih likova nije srastao s Ivom onako čvrsto i trajno kao lik slavonskog bećara Đuke Begovića“, navodi akademik Senker.

Gregurević je odigrao 196 uloga – 36 u kazalištu, 116 na filmovima, 38 u televizijskim serijama i šest u radiodramama (Pixsell)

Studiju akademika Senkera prati prilog “Kazališne uloge Ive Gregurevića“, od poetsko-glazbenog recitala Pjesma nad pjesmama iz 1970. godine, izvedenog na Omladinskoj sceni vinkovačkoga Gradskog amaterskog kazališta na kojoj je sve zapravo i počelo, do Čehovljeva Višnjika iz 2013. godine, igranog na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

“Što mislimo kada kažemo da je Gregurević bio rođeni glumac. Mislimo prije svega na to da je imao ono nešto – it, kao što je, najjednostavnije što se može, objasnio američki povjesničar i teoretičar glume Joseph Roach. To nešto bila je Ivina iznimna scenska uvjerljivost. Nosio je u sebi nevjerojatnu sposobnost scenskog zastupanja i nesigurnih, zbunjenih pastirčića kojima Tirsov i Molièreov Don Juan utjeruju strah u kosti, i prefriganih, pohotnih licemjera koji, poput Tartuffea, svom domaćinu pokušavaju preoteti ženu i kuću, i priglupih razmetljivaca, kavgaša prostaka, kakav je Shakespeareov Tersit, i bezimena prolaznika koji, izgovorivši jedva nekoliko riječi, ukrade prizor glavnim likovima Čehovljeva Višnjika, i autodestruktivna slavonskog bećara Đuke Begovića koji gonjen i njemu samom posve neobjašnjivim silama rasipa svoj život, živote drugih, imanje, sve. Gledali smo ga u posve oprečnim ulogama i svaki put povjerovali u to da je baš on kao stvoren za taj lik“, navodi akademik Senker.

Nikad kopija, uvijek simbol

Daniel Rafaelić, filmolog i filmski kritičar, u studiji „Nevjerojatna uvjerljivost resi baš sve Ivine uloge“, navodi kako je filmski pandan Đuki Begoviću bio Čaruga.

“Ta Ivina najbolja uloga u karijeri pokazala je svu devijantnost, gramzivost, kriminal i razvrat domaćeg čovjeka simbola, čovjeka na vlasti. Takvu ulogu dobijemo jednom u desetljeću (ako je sreće), govorio je Ivo. Nakon Čaruge Ivo je svojim briljantnim komičnim darom i prštećom erotikom srebrni ekran trajno zaposjeo kao glavni glumac. I to takav glavni glumac za kojega niste do kraja sigurni je li pozitivac ili negativac“, ističe Rafaelić.

Ono što je Hollywoodu bio John Wayne, a u Francuskoj Jean-Paul Belmondo, u Hrvatskoj je bio Ivo Gregurević, istaknuo je Rafaelić.

“Nikad kopija, uvijek simbol, pravi pravcati velikan hrvatskog filma. Prijateljskog lica koje prema potrebi postaje dijabolično, vrlo je brzo i sâm postao znak. Vrhunskim filmskim i televizijskim ostvarenjima te antologijskim ulogama udomaćio se Ivo u gotovo svakoj kući u kojoj se voli i gleda hrvatski film. Ivo Gregurević bio je i ostao standard i domet“, naveo je Rafaelić.'Kako smo ga slušali’

Lada Martinac Kralj, autorica priloga „Kako smo ga slušali – radijske uloge Ive Gregurevića“, navodi kako je glumi prirodno, iskonski, kao da ne glumi.

“Mogao je interpretirati potpuno različite, gotovo oprečne uloge. Mikrofon ga je volio jer je on svojim besprijekornim glumačkim instinktom osjećao da mikrofon ne trpi laž. Uostalom, kao ni on sâm“, piše Martinac Kralj.

‘Festival ‘Dani hrvatskog filma’ stavio je malo Orašje na zemljovid filmskoga svijeta’, napisala je novinarka Nada Koturić (Pixsell)

Četvrto poglavlje monografije posvećeno je povijesti festivala Dani hrvatskog filma u Orašju, a ispisala ga je Nada Koturić, novinarka iz Orašja, podsjećajući kako je Gregureviću uspjelo ono što nitko nije mogao ni sanjati – da će filmovi iz Pule doći u Orašje.

“Volio je hrvatski jezik i književnost, kazalište i film, volio je Posavinu, Donju Mahalu i Orašje, volio je Hrvatsku. Njegov festival Dani hrvatskog filma stavio je malo Orašje na zemljovid filmskoga svijeta“, istaknula je Koturić.

Zagledan u smrt i zaljubljen u život

U petom dijelu monografije „Sjećanja prijatelja i suradnika“ četrdeset četvero Ivinih prijatelja u prigodnim se tekstovima oprostilo od njega.

O Gregureviću pišu: Luko Paljetak, Rajko Grlić, Antun Vrdoljak, Dalibor Matanić, Miljenko Jergović, Zrinka Cvitešić, Rade Šerbedžija, Jasmin Duraković, Goran Grgić, Branko Schmidt i drugi istaknuti filmski, kazališni i ini iz umjetničkog svijeta i života Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije.

„Tebe, Ivo, među nama svima ima“, piše Zrinka Cvitešić.

I piše ispravno, rijetki su na ovim prostorima koji nisu gledali Gregurevića i tako gledali i same sebe. Bio je, pišu njegove kolege, i ostao veliko dijete, dijete s bosanske strane Save, vječno zaljubljen u život i zagledan u vesterne, zagledan u smrt.

Izvor: Al Jazeera