‘Kuća od trnja’: Dirljiva priča o posljedicama koje rat ima na društvo

Nakon hvaljenog i nagrađivanog dugometražnog prvijenca Lavež pasa u daljini (The Distant Barking of Dogs), koji kroz oči jednog desetogodišnjaka prikazuje život u području zahvaćenim ratom, danski reditelj Simon Lereng Wilmont počeo se pitati šta će biti s glavnim protagonistom njegovog filma.

Ta razmišljanja ponovo su ga odvela u Ukrajinu, ovog puta u ratom iscrpljeni i osiromašeni dio istočne Ukrajine, gdje je sasvim slučajno otkrio sigurno utočište za djecu privremeno odvojenu od roditelja.

Upravo je njihova sudbina, kroz koje su prikazane nevidljive posljedice koje rat ima na društvo, tema njegovog novog dokumentarnog filma Kuća od trnja (House Made of Splinters) kojeg je u Lisičansku snimio prije ruske invazije 24. februara. Ovaj dirljiv i duboko intimni dokumentarac bit će prikazan u sklopu Takmičarskog programa 5. AJB DOC Film Festivala.

“Film je nastao sasvim slučajno, zbog filma kojeg sam snimao prije nekoliko godina. To je priča o baki i unuku koji odrasta blizu Mariupolja, na prvim linijama fronta. Tokom snimanja, koje je trajalo oko godinu i po, mi smo se zbližili, a baka se pred kraj snimanja razboljela, tako da sam se brinuo, ne znajući šta će se dogoditi sa dječakom ako i kada njegova baka umre. Srećom, baka je dobro, ali me to pitanje i dalje proganjalo”, kaže iskreno Lereng Wilmont.

Dodaje kako je svom asistentu dao zadatak da detaljnije istraži šta će događa sa djecom koja, poput protagoniste njegovog dokumentarnog prvijenca, odrastaju u blizini prvih linija fronta, a nemaju nikoga da se o njima brine.

“Poslije nekog vremena me pozvao i rekao da u Lisičansku postoji dom u kojem su smještena djeca i da mogu doći ukoliko želim vidjeti kako izgleda njihov život. Otišao sam, naravno, a tokom obilaska sirotišta jedan dom je bio potpuno drugačiji od ostalih – zidovi su bili prekriveni dječijim crtežima, u drugoj sali je starija gospođa učila djecu da sviraju instrumente, a u hodniku je jedna od odgajateljica grlila neko dijete. Iako je prostor bio ruševan, postojala je neka toplina, tako da sam odmah znao da je to mjesto gdje ću snimati film”, kaže.

‘Rat uništava sve resurse’

Djeca čije su porodice uništene alkoholom, nasiljem, siromaštvom, ali i mentalnim bolestima povezanim s ratom koji su na istoku Ukrajine vodi od 2014. godine, smještena su u ovom domu, no tu mogu ostati do devet mjeseci, dok nadležni organi ne donesu odluku hoće li ih vratiti kući, udomiti ili preseliti u drugo sirotište.

“Koliko sam mogao shvatiti iz razgovora sa osobljem ovog doma, takvi problemi postojali su i prije rata. No, s obzirom na to da je konflikt značajno utjecao na sve sfere njihovih života, to je samo još jedna od posljedica tog u to vrijeme tinjajućeg sukoba”, kaže Lereng Wilmont.

“Rat uništava sve resurse, ne samo privredu i infrastrukturu, nego i ljude. Mnogi su ostali bez posla, dok su mnogi talentovani ljudi napustili taj prostor. Jednostavno, u takvom okruženju život postaje teži, tako da se porodice raspadaju, ljudi se odaju porocima, a djeca na kraju ostaju zanemarena i, naravno, najviše pate. Za njih ne postoji izlaz iz te situacije u kojoj su se našli ne svojom krivicom”, dodaje.

Lereng Wilmont tu je proveo 12 sedmica u razmaku od godinu i po, a za to vrijeme je, priča, mnogo vremena proveo družeći se s djecom iz ovog sirotišta i slušajući njihove priče, istovremeno im pričajući o svom životu.

“Polako smo izgradili uzajamno poštovanje i povjerenje, na neki način smo postali prijatelji. Naravno, u pristupu djeci su nam pomogle odgajateljice i psiholozi koji tu dugo rade”, kaže.

‘Djeca prebačena na sigurno’

Film prati troje djece – djevojčice Sašu i Evu, te dječaka Kolju – koji u sirotištu čekaju svoju sudbinu.

“Kod odabira djece imao sam dva kriterija – prvi je bio da se družim sa njima i otkrijem njihovu priču, a drugi da se oni osjećaju ugodno pred kamerama. Neka djeca su previše stidljiva pred kamerama ili im jednostavno ne godi da ih se snima, tako da sam odabrao one kojima je to iskustvo bilo ugodno, a čije su priče zanimljive”, pojašnjava.

Vjeruje da za djecu iz ovog doma ima nade, iako se osoblje nerijetko nalazilo u situaciji da djeca o kojoj su se nekada prije brinuli godinama kasnije svoju djecu smještaju tu.

“Ne postoji jednostavan način da se razbije taj začarani krug i tom problemu je neophodno pristupiti na više nivoa. Neophodno je podići ekonomiju kako bi porodice imale stabilna primanja, pomoći im da se riješe svojih poroka, te naučiti djecu koja su toliko propatila u životu da vrijede kao ljudska bića i da nisu krivi za to što se dogodilo, kako ne bi upali u istu zamku kao svoji roditelji”, smatra Wilmont.

Tim ljudi sa kojima je radio osnovao je nevladinu organizaciju koja se bavi tim problemom, a nakon završetka snimanja ovog dokumentarca angažovali su grupu psihologa koji su se posvetili radu s ovom djecom.

“Rezultati su zaista bili dobri, prije nego se rat rasplamsao”, kaže. “Prvog dana ruske invazije smo reagirali i evakuirali svu djecu u zapadni dio Ukrajine ili države Evropske unije, tako da su sva djeca iz mog filma na sigurnom.”