Pjer Žalica: To što nema protesta je dokaz koliko nismo svjesni krize
Nedugo nakon što je na SFF-u premijerno predstavio ‘Praznik rada’, svoj četvrti igrani film, Pjer Žalica govori o inspiraciji za novo ostvarenje koje predstavlja kraj trilogije o traumama rata.
Ovogodišnji Sarajevo Film Festival (SFF) zaključen je velikom premijerom Praznika rada, novog filma Pjera Žalice. Nakon što je filmovima Gori vatra (2009) i Kod amidže Idriza (2004) otvorio festival, a zatim i u prvoj pandemijskoj godini, otvorio prvo virtuelno izdanje SFF-a filmom Koncentriši se, baba (2020), bosanskohercegovački reditelj je ove godine spustio zavjesu na 28. izdanje najveće regionalne filmske smotre.
Žalicino novo ostvarenje privuklo je pažnju javnosti već onda kada je u medijima predstavljeno nekoliko fotografija sa seta, postavljenog na ulicama Sarajeva, te nekoliko kratkih video isječaka snimljenih iza kulisa. Samim time je bilo sasvim očekivano da će se karte za premijeru rasprodati brzinom svjetlosti. Uzbuđenje publike je dodatno potpirivala ogromna festivalska euforija, pa je već sredinom sedmice bilo nemoguće pronaći ulaznicu za Praznik rada.
Nedugo nakon što je na Sarajevo Film Festivalu premijerno predstavio Praznik rada, svoj četvrti igrani film, Pjer Žalica govori o inspiraciji za novo ostvarenje koje predstavlja kraj trilogije o traumama rata.
Praznik rada: Jednima slavlje, drugima šansa za pobunu
Glavno lice Žalicinog četvrtog igranog filma je Armin, koji se za prvomajske praznike vraća u Bosnu i Hercegovinu kako bi posjetio oca Fudu. Upravo se oženio i želi ga iznenaditi pozitivnim vijestima, ali pri dolasku kući saznaje da je Fudo uhapšen – bez jasnog razloga zašto. Dok se Armin upušta u avanturu otkrivanja istine, njegove komšije slave Praznik rada.
Žanrovski gledano, Praznik rada kotira između tragedije i komedije. Zapravo, te dvije opcije su bile na stolu dok je film krojen u montaži. „Sad, kada je sve finalizirano, najtačniji opis glasi ovako – riječ je o tragediji koja se trudi postati komedija“, kaže Žalica.
Inspiracija za snimanje filma nastala je prije nekoliko godina, kada je Žalica za 1. maj gledao CNN-ovu reportažu o demonstracijama u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).
„Sad se ne mogu sjetiti zbog čega tačno, ali su ti protesti bili nešto masovniji nego inače. Ljudi su iskoristili Praznik rada kao povod da izađu na ulice i traže svoja prava. Vidjevši te prizore, provjerio sam situaciju u drugim dijelovima svijeta i uskoro otkrio da se iste demonstracije, negdje čak i većeg obima, organizuju u Berlinu, Moskvi, Parizu i drugim velikim gradovima“, prisjeća se.
Istog dana, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine organizovani su protesti na koje je stiglo svega 50 ljudi. Žalica još uvijek vrlo jasno pamti kako je mala grupa ljudi, djelujući vrlo umorno, u tišini slušala govornika ispred Doma sindikata.
„Bilo je poražavajuće i vrlo tužno svjedočiti takvom prizoru. Iste večeri sam vidio izvještaje s prepunih lokalnih izletišta, gdje se tokom cijelog dana proslavljao 1. maj. Fasciniralo me kako građani razvijenijih zemalja traže poboljšanje svojih radničkih prava, a u Bosni i Hercegovini, gdje su čak i ljudska prava pogažena do kraja, a kamoli radnička – ljudi roštiljaju“, ogorčeno ističe.
Iako se u drugim zemljama grade navike da se početak maja koristi za demonstracije čiji je cilj ostvarivanje boljih prava, u Bosni i Hercegovini takvo nešto nikada nije bila praksa.
„Demonstracija ranije nije bilo iz navike koja je u socijalizmu imala neko bizarno opravdanje, jer je u koristi režima bilo da stvara lažnu sliku da su prava radnika zadovoljena – pa se ne moramo brinuti nego možemo ‘vrtiti jagnje’. Ali to što ih nema danas – mislim da je to jak znak da nismo svjesni u kako se teškoj situaciji nalazimo“, ističe Žalica.
Film se bavi upravo posljedicama koje je agresija ostavila na život i sistem u Bosni i Hercegovini te završava trilogiju o traumama rata. Govori o odlasku mladih te činjenici da dom pronalaze daleko od kuće u kojoj su odrasli i porodice s kojima su proveli prvi dio života. Ne samo da se bavi važnim problemom, nego se trudi upozoriti i ukazati na njegovu rasprostranjenost i obim.
Žalica ističe kako je Boris Isaković, koji u Prazniku rada tumači jednu od glavnih uloga, nakon projekcije izjavio: „Stvarno ne znam kakvog čovjeka emocije ovog filma neće dotaći i pokrenuti“.
Fantastične prve reakcije na premijeru filma
Praznik rada prikazan je na šest lokacija u Sarajevu, zbog velikog interesovanja organizovane su i dodatne projekcije. Žalica je dan nakon premijere istakao kako je izuzetno zadovoljan reakcijama publike, kao i da gotovo 24 sata nakon prikazivanja filma ne prestaje dobijati opširne pohvale i čestitke. Među najvažnijim komentarima ističe se onaj da „poslije gledanja svako u publici ima potrebu čvrsto zagrliti čovjeka do sebe“.
„Iako sam svoje filmove prikazivao i vani, regionalne projekcije su ipak posebna stvar. Tu imate priliku podijeliti nešto s ljudima koji razumiju vaš jezik, humor, gotovo sve što ste kroz film rekli. Strancima često budu interesantne neke druge stvari, obično one na koje smo mi navikli i više ih ne primjećujemo. Ali, recimo, premijere u Sarajevu – u svojoj kući – to je najbolji dio cijele priče. Na to se nemoguće naviknuti, uvijek postoji određena doza treme. Neke stvari su uvijek kao prvi put. Kao kada morate saopćiti nešto novo porodici, tako doživljavam predstavljanje svakog svog filma Sarajevu“, kaže Žalica.
Prikazivanje filma u vlastitom gradu oduvijek gleda kao neku vrstu ispita i kao poseban izazov. Zbog toga je premijeru proveo osluškujući publiku, pažljivo prateći njihove reakcije i, na koncu, skromno uživajući u desetominutnim stojećim ovacijama.
„Prijem filma na Metalcu je nešto što nikada ranije nisam doživio. Nekoliko hiljada ljudi nas je nagradilo višeminutnim aplauzom i nikad mi se to otvoreno kino nije činilo većim. Kasnije sam dobio informaciju da dugo nije bilo tako snažne reakcije publike na neki film koji je tu prikazan. Znam da je, recimo, bilo vatrenije nego kada je prikazan film Gori vatra“, ponosno ističe.
Praznik rada u distribuciju kreće već u septembru ove godine, a Žalica se nada da će za projekcije u kino dvoranama vladati jednako interesovanje kao i za festivalsku premijeru.
Uloge u filmu Praznik rada ostvarili su: Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo i Branimir Popović.