‘Svjetla Sarajeva’ – emotivna oda simbolima jednog vremena
Dokumentarni film Srđana Perkića o bendu ‘Zabranjeno pušenje’ i značaju koji Skenderija ima za glavni grad BiH premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu.
Šezdeset deveta godina, koju će Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, frontmen sarajevske grupe “Zabranjeno pušenje”, desetljećima kasnije opisati u kultnoj pjesmi Fildžan viška, koja se našla na njihovom prvom poslijeratnom albumu, Sarajlije pamte kao godinu u kojoj su dobile Kulturno-sportski centar Skenderija.
Jedinstveno arhitektonsko djelo Živorada Jankovića, Halida Muhasinovića i Ognjena Malkina, koje je projektirano kao brutalistička megastruktura u okviru globalne moderne arhitekture, nedugo zatim je postalo značajno mjesto na kojem su stasale brojne muzičke i sportske zvijezde.
Među njima je i “Zabranjeno pušenje”, koje je 2019. godine, velikim slavljeničkim koncertom u Skenderiji, obilježilo svoju 35, ali i 50. godišnjicu postojanja dvorane.
Njihova neraskidiva povezanost i neupitan značaj za “raju iz Saraj’va” bili su inspiracija Srđanu Perkiću da dokumentira uporednu i zajedničku historiju kultne gradske dvorane i bend uz kojeg su se muzički razvijale generacije, a koji je u njoj rastao i stasao.
Rezultat je dugometražni dokumentarni film Svjetla Sarajeva, koji je prikazan u Takmičarskog programu – dokumentarni film Sarajevo Film Festivala.
Svjedok zajedničke historije Skenderije i ‘Pušenja’
Ispričan kroz emotivnu naraciju Seje Sexona (koji potpisuje scenarij filma) – kao svjedoka zajedničke historije Skenderije i “Zabranjenog pušenja” – film Svjetla Sarajeva probudio je različite emocije kod gledalaca, koji su, nakon premijere koja je bila rasprodata danima unaprijed, ekipu filma pozdravili višeminutnim stojećim ovacijama.
“Uvijek mislim da je najljepše upravo to što probudiš u publici”, kaže Perkić, priznajući da je i sam bio iznenađen, ali i duboko dirnut interesom i reakcijama publike.
“Znali smo da imamo interesantan film, da smo mu prišli na malo drugačiji način – primijetili ste da u filmu ne postoji intervju, a da je arhivski materijal korišten isključivo kao omaž legendama, mitovima, zvijezdama i tome slično – ali ovakve reakcije nismo očekivali”, dodaje.
Iako su životne situacije članova “Zabranjenog pušenja” epilog uglavnom dobijale u formi pjesama, koje jesu neka vrsta njihove biografije, Sejo Sexon u ovom filmu, bez pretvaranja i uljepšavanja, gledaocima daje uvid u najintimnije, mnoge do sada neispričane, trenutke njegovog i života benda – od evociranja uspomena na djetinjstvo i mladalačke snove, preko uspona i padova, pa do poslijeratnog povratka na scenu i vrhunca karijere okrunjenog na koncertu zajedničkog jubileja benda i dvorane.
“Uvijek me je interesirao taj fenomen da se bend vidi ne samo na stageu, nego onako na najneposredniji, iskreniji način – kada postoji ta latentna nervoza prije velikog, najvećeg samostalnog koncerta, kroz dešavanja u kombiju ili u kafani, koja je dio našeg identiteta”, kaže Perkić.
“Generalno, ideja je bila da se fanovima prikaže bend na drugačiji način u odnosu na to kad oni glamurozno izađu na scenu i počnu pjevati svoje pjesme”, dodaje.
Film radili ‘iz duše’
Ističe da je kompletan tim ovaj film radio “iz duše”, potvrđujući svoju tezu informacijom da su u projekt ušli bez finansijskog segmenta.
“Mi smo u to krenuli potpuno iracionalno, ali punog srca”, kaže Perkić.
“Zbog toga sam na početku kompromitirao porodični budžet, dok blagovremeno nisu došli naši koproducenti – Al Jazeera Balkans i BH Telecom – koji su prepoznali značaj ovog projekta”, dodaje.
No, bez obzira na početni nedostatak finansija, rad na filmu protekao je bez problema.
“Zbog toga želim poručiti mladim autorima, kojih u Sarajevu ima mnogo, da ne čekaju idealne uslove i da se, kada nešto žele raditi, hrabro upuste u to, jer je sve moguće uz malo dobre volje i hrabrosti”, poručuje.
Perkić ističe da je ovaj film poklon svim onim ljudima čije je životne priče “Zabranjeno pušenje” pretočilo u pjesme i koji su sve ove godine bendu bili vjerna podrška.
“'Zabranjeno pušenje’ nije fashion band, to je grupa koja je – pored mitova i legendi – opjevala jednostavne, obične ljude i njihovu svakodnevnicu, tako da je film posvećen upravo njima”, kaže.
Dodaje da su upravo zbog njih prije premijere upriličili “instalaciju u sklopu koje je publika, nakon što su se ugasila svjetla, salu osvijetlila svjetlosnim štapićima”.
“Tim gestom smo htjeli osvijetliti bivše sarajevske tamne noći, jasno poručujući da smo svi mi ‘svjetla Sarajeva'”, zaključuje Perkić.