Kaća Dorić već 62 godine na sceni: Gluma mi nije posao, nego ljubav

Kada je napunila 82 godine, Kaća Dorić proslavila je i 62 godine djelovanja na regionalnoj glumačkoj sceni. Bilo bi neprecizno, možda i škrto, reći da karijere počinju prvom ulogom na velikoj bini ili prvom važnom audicijom – najtačnije je zapravo da ih počinju prve male odluke i emocije kojima određujemo da ćemo ostatak života graditi sebe u određenoj profesiji.

Odrastajući u porodici ljubitelja umjetnosti, s majkom koju opisuje kao fantastičnog imitatora, okružena rodicama koje su aktivno igrale u pozorištu – Kaća je malo po malo koračala ka glumi.

„Isprva nisam znala da li zaista želim upisati glumu. Moj otac je želio da studiram u Beogradu, zbog čega sam tamo upisala historiju umjetnosti. Uporedo sam upisala i Akademiju. Dvije godine nakon mog početka studija, otac je preminuo, a ja sam morala odustati od jednog fakulteta. Napustila sam historiju umjetnosti i nastavila pohađati Akademiju“, prisjeća se Kaća.

Početak s Ofelijom

Na posljednjoj godini studija otvoreno je pitanje daljeg angažmana u pozorištima. Spominjane su teatarske kuće u Tuzli, Novom Sadu, Beogradu i Sarajevu. Nekoliko trenutaka nakon što je kupila kartu za Novi Sad, Kaća je na autobuskoj stanici srela reditelja Boru Draškovića, kolegu s klase. I sam krenuvši u Sarajevo, nagovorio ju je da se pojavi na audiciji tamošnjeg Narodnog pozorišta.

„Pristala sam, promijenila kartu i otišla u Sarajevo. U komisiji su me dočekali Meša Selimović, Strajo Petrović, Vlajko Ubavčić i Vlado Jablan. Takav sastav primio je novog člana. Šteta je što ne postoji fotografija s te audicije, vjerujem da bi svima bila zanimljiva“, nasmijano govori.

Kaćin angažman u Narodnom pozorištu Sarajevo načela je uloga Ofelije, adaptirana pod rediteljskom palicom Marka Foteza. Premijera je održana 1960, iste godine kada je Kaća postala dio glumačkog ansambla najveće bosanskohercegovačke teatarske kuće. Ovu ulogu i danas opisuje kao jednu od omiljenih.

„Pozorište je tada radilo punom parom. Imali smo veliki ansambl, šest-sedam premijera godišnje, a đaci i studenti su na predstave dolazili svake sedmice. Moj omiljeni period bio je onaj kada su ministri kulture bili Vinko Vinterhalter i Hasan Grapčanović, koji su redovno dolazili na premijere i reprize, dočekujući nakon igranja glumce i glumice s pohvalama i buketima cvijeća“, kaže.

Posmatrajući taj period s višedecenijske distance, Kaća ističe kako se nisu promijenila samo finansijska ulaganja i interes ljudi za pozorište. Negdje duboko unutra, sam teatar je već dugo drugačiji. Velike premijere nekad je organizovao ogroman broj ljudi, počevši od stolara koji su mjesecima ranije pažljivo pripremali namještaj, sve do majstora svjetla zbog kojih je oprema uvijek bila uštimana do najsitnijih detalja. Iza kulisa su djelovali i kostimografi i krojači, kao i niz drugih, vrlo važnih aktera.

„S vremenom su ti ljudi otišli u mirovinu, a na njihova mjesta nije imao ko doći. Shodno tome, promijenio se sam način pripreme predstava. Sada sav taj posao obavlja manje ljudi, manje pažnje se obraća na vrlo važne detalje kojima su se nekada bavili veliki stručnjaci“, ističe Kaća, dodavši kako sličnu sudbinu doživljavaju i drugi dijelovi pozorišta.

Kultura će opstati

Ipak, optimistično vjeruje da će kultura opstati. U redove regionalnog glumišta ulazi sve više mladih, talentovanih lica zbog kojih je sigurna da pozorište čeka svjetla budućnost.

„Iako se u kulturu ulaže vrlo malo, uvijek će biti ‘ludaka’ koji će je čuvati i voljeti“, kaže. Da potvrdi svoju tezu, Kaća podsjeća na igranje Kose tokom opsade Sarajeva devedesetih godina.

„Tada smo se okupljali u Kamernom teatru 55, publika i glumci su riskirali živote da bismo se zajedno smijali, pjevali i družili u pozorištu. Kultura nas je spasila. Ljudi su, isto onako kako su stajali u redu za hljeb, čekali da uđu u Kamerni. Svi su željeli pobjeći od teške svakodnevnice, a kultura im je u tako groznoj situaciji predstavljala savršeno sklonište. Nešto slično se dogodilo i tokom pandemije. Zbog toga čvrsto vjerujem da će uvijek biti ljudi koji će se, shvatajući njenu vrijednost, boriti da je sačuvaju“, kaže.

Gotovo jednaku popularnost ostvarili su i Ljubovnici, predstava koja je također igrana u opkoljenom Sarajevu.

„Jedna od mojih komšinica plašila se doći na predstavu, misleći da neće uspjeti pronaći mjesto u sali. Rekla sam joj: ‘Ući ćeš, makar meni na ramenima sjedila. Vidjećeš predstavu'“, govori, ističući koliko je u tom periodu pozorište bilo važno.

Pored Ofelije, ratni angažman u Kosi i Ljubovnicima opisuje kao neke od najvažnijih i najdražih iskustava u karijeri. Pored toga izdvaja Malog princa, djelo koje se na sceni ne čita već godinama, ali i dalje rado razgovara o njegovoj važnosti i vrijednosti. Rado govori i o višegodišnjem angažmanu u Londonu, gdje je radila sa kolegama Radetom Šerbedžijom i Selmom Alispahić, kao i o rediteljskom iskustvu u Seulu, gdje je radila sa studentima slavistike.

„Svojoj unuci redovno pričam anegdote i događaje iz mladosti, a ona ih zatim prepričava prijateljima i poznanicima. Voljela bih sve to zapisati, snimiti, zabilježiti. Mnogo je fotografija i dokumenata koji su vezani za teatar i moju karijeru. Sve su to svjedoci jedne velike priče, u koju su upletena velika glumačka i rediteljska imena, veliki gradovi i države i važni događaji. Nadam se da ću uskoro pronaći vrijeme i prostor da ostvarim svoju želju“, dodaje.

‘Probe kao bijeg u nešto drugačije’

Iako je već više od dvije godine zvanično u mirovini, Kaća i dalje radi na nekoliko predstava u Narodnom pozorištu Sarajevo. I dalje putuje, druži se i jednako vrijedno, posvećeno i sa velikom strašću izlazi na scenu. I, ono što je možda najvažnije, još uvijek uživa u otkrivanju novih stvari.

„Nedavno smo predstavom To nikad nigdje nije bilo Tvrtka Kulenovića otvorili Prizrenfest. Bio je to moj prvi posjet tom gradu, uživala sam u upoznavanju novog mjesta i novih ljudi. Drago mi je što i sada, nakon 62 godine na sceni, imam priliku iskusiti nešto po prvi put, na takav način“, ističe.

Na koncu, Kaća priznaje kako još uvijek ne planira napustiti teatarske daske. Igrat će dokle god za to bude prilike i prostora, jer njene želje i ljubavi sigurno neće nedostajati. Nakon što je kulturi poklonila 62 godine života, zahvalno ističe kako je gluma njoj pružila mnogo više.

„Odlasci na probe oduvijek su bili neka vrsta psihoterapije. Prilika da nakratko pobjegnem u nešto drugačije, da budem dio stvaranja nečeg novog. Oduvijek sam probe voljela više nego premijere, baš zbog tog osjećaja. Samim time, ni gluma nikada nije bila posao, već ljubav koja vam se desi i koju osjećate i živite kroz svaki pokret na sceni. Ta ljubav oduvijek postoji i raste u meni i sa mnom. I ne postoji ništa ljepše nego znati da ste život proveli na takav način“, zaključuje.