Dijana Tiganj: Učim djecu da razlikuju historijsku i narativnu stvarnost

Obrazovni sistem na Balkanu je prostor preko kojeg se prelamaju društveno-historijske i političke teme koje najčešće izuzetno negativno utiču na sadržaj i kvalitet nastavnog plana i programa. Intencija onih koji kreiraju obrazovni proces nije uvijek da se uvaže naučne činjenice, nego da se kroz sadržaj nastave generišu određeni narativ i ideologija.

Kad je u pitanju Crna Gora, zbog njene burne bliske prošlosti, ali i uzburkane sadašnjosti veliki je pritisak na nastavni kadar kako osjetljivi sadržaj prezentirati učenicima i zadovoljiti prava manjina, a da se “većina” ne osjeti ugroženo.

U tom kontekstu sa mr. Dijanom Tiganj razgovaramo o obrazovnom sistemu u Crnoj Gori, različitim interpretacijama historijskih i književnih ličnosti te o posebnosti Bihora kroz djela Ćamila Sijarića.

Dijana Tiganj rođena je 1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji “Panto Mališić” u Beranama. Dobitnica je diplome “Luča”. Diplomirala je 2017. godine na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću i time stekla zvanje profesora književnosti, a  2020. godine na istom fakultetu odbranila magistarsku tezu “Interkulturalni prostori u djelu Bihorci Ćamila Sijarića” i stekla zvanje magistra književnih nauka.

Objavila je zbirku poezije Ulica starih koraka i roman A vrijeme ide dalje. Koautor je panorame pjesništva Bošnjakinja Crne Gore Lirski zinet i knjige Istaknute ličnosti Azerbejdžana. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom.

Učesnica je i moderatorica brojnih festivala književnosti, među kojima se posebno ističe: Festival multikulturalnosti u Luksemburgu 2016. godine, tribina “Afirmacija crnogorske književnosti” na Filološkom fakultetu u Nikšiću, tribina “Savremeno žensko pismo u bošnjačkoj književnosti” u Petnjici, književni susreti u Petnjici i festival “Riječ u kamenu” na Pagu u Hrvatskoj.

Dio je brojnih antologija koje promovišu crnogorsko i bošnjačko žensko pismo, a njena poezija prevođena je na albanski i mađarski jezik. Trenutno radi kao profesorica crnogorskog, srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj mješovitoj školi u Petnjici (Crna Gora).

• Obrazovni sistem u Crnoj Gori je kompleksan kao i njena historija i multietnički sastav stanovništva. Kako je organizovana nastava maternjeg jezika i književnosti? 

– Crna Gora baštini multikulturalnost i multietičnost kao svoje najznačajnije vrijednosti, a to se pokušalo primijeniti i prilikom organizacije nastave maternjeg jezika i književnosti. Naime, crnogorski jezik je službeni jezik u Crnoj Gori, a u službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik. Nastavni predmet u školama se zove crnogorski – srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost, što znači da ove nacionalne manjine nastavu jezika i književnosti uglavnom uče u okviru ovog predmeta, dok učenici kojima je albanski maternji jezik imaju nastavu na svom jeziku, a crnogorski jezik uče kao nematernji jezik.

• Kako se crnogorska multietničnost odražava na nastavu jezika i književnosti u kontekstu zastupljenosti i održavanja identiteta i tradicija kroz obrazovni sistem?

– Iako se u nazivu predmeta pribjeglo rješenju objedinjavanja maternjeg jezika manjina, u praksi to nije jednostavno. Naime, udžbenici su napisani na crnogorskom jeziku, naročito udžbenici jezika, dok su u čitankama zastupljeni i autori iz manjinskih naroda. Ipak, profesorima jezika i književnosti dozvoljeno je da 20 posto nastave osmisle u saradnji sa lokalnom zajednicom, pa se u okviru tog dijela nastave može uključiti i jezik, književnost, zavičajna književnost, kultura i tradicija manjina. Mislim da organizacija nastave u tom kontekstu zavisi od želje i truda profesora da ovo pravo na pravi način iskoriste.

• Historija na Balkanu izuzetno mnogo opterećuje obrazovni proces, a kada je u pitanju Crna Gora najspornija je ličnost i djela Njegoša. Kako Vi svojim učenicima predstavljate djela Njegoša u kontekstu kad su nastajala i razumijevanja u savremenim odnosima?

– Nije uopšte lako i jednostavno učenicima predstaviti određenog autora ili djelo kada su o njemu već formirali sliku iz medija. Ipak, ono čemu pribjegavam ja, a i moje kolege, to je već na startu osposobiti učenike da razlikuju istorijsku i narativnu stvarnost, kao i Njegoša književnika i Njegoševu istorijsku ličnost.

Uvodni čas o djelima Petra II Petrovića Njegoša posvetim razlikovanju granica između fikcije i stvarnosti, autora i likova. Objasnim im da je književni tekst produkt imaginacije, čak i onda kada je zasnovan na istorijskim činjenicama. Nakon toga i književno-teorijske analize, na primjer tekst Gorskog vijenca tumačimo u istorijskom kontekstu u kom je nastalo, povezujući ga sa romantičarskim idejama, težnjama oslobođenja od Osmanskog carstva, kao i u procesu autokomunikacije crnogorske kulture kao mehanizma očuvanja identiteta. U djelu su zastupljena tri socio-kulturna koda (crnogorski, mletački i islamski) i pri analizi uočavamo da su stavovi o sebi koje iznose likovi koji su dio crnogorske kulture pozitivni, a o drugima negativni (o islamu i mletačkoj kulturi).

Isto tako, Crnogorci koji su primili islam pozitivno ga vrednuju, a ostali negativno. Slična situacija je i sa dijelom Draško u Mlecima gdje se, iz ugla Crnogoraca, negativno konotira mletačka kultura koja je na većem stepenu razvoja od crnogorske. Na taj način stvore sliku o tekstu posmatrajući kontekst u kom je nastalo, što doprinosi da oni ishodi koji su predviđeni u nastavnom planu budu realizovani.

• Ćamil Sijarić spade u najzvučnija imena književnosti Bošnjaka Sandžaka. Koliko su njegova djela aktuelna, odnosno šta se promijenilo od vremena kojeg opisuje Sijarić do danas?

– Ćamil Sijarić jedan je od najznačajnijih bošnjačkih autora. On prvi uvodi u svijet južnoslovenske književnosti jedan novi prostor – prostor svog zavičaja, Bihora i Sandžaka. Taj egzotični, tadašnjoj čitalačkoj publici nepoznati svijet donijeće prikaz ljudskih sudbina koje se odvijaju unutar jedne marginalizovane sredine, na čemu mu trebamo biti posebno zahvalni. Njegova djela su uvijek aktuelna jer, iako je ih je hronotopski vezao za Sandžak, sudbine njegovih likova prerastaju lokalizam i individualizam i postaju univerzalne priče o ljudskim egzistencijama, prisutne u svim vremenima i prostorima.

Svakako, i prostor Sandžaka i ljudi o kojima je on pisao vremenom su se promijenili, ali je ipak zadržano ono iskonsko, ono što je obilježje tradicije, kulture i identiteta, što nas i dalje na neki način čini bliskim svijetu Sijarićevih djela.

• Tema Vašeg magistarskog rada je ‘Interkulturnalni prostori u djelu Bihorci Ćamila Sijarića’. Zašto baš ta tema?

– Prije svega, željela sam da svojim radom doprinesem zavičajnoj književnosti i njenom razumijevanju, kao i razumijevanju prostora Bihora i Sandžaka kao mjesta vjekovne isprepletanosti kultura i civilizacija. Na taj način pristupila sam analizi prostora u ovom romanu kao mjestu interkulturalnog prožimanja i kako ono utiče na građenje identiteta likova i na individualnom i na kolektivnom planu, kao i analizi činjenice da identitet prostora zavisi od istorijske tradicije i geografskog položaja i da projekcija Drugog dovodi do raz/otkrivanja sopstvenog identiteta.

Nakon takve analize, dolazi se do zaključka da Sijarić poput istoričara u svojim djelima oslikava društveno-istorijske prilike u određenom vremenskom slijedu, ali da pritom poput antropologa i kulturologa prikazuje uticaj tih prilika na svijest ljudi, na kulturu, tradiciju, načine života, kao i to  je ovim djelom otvorio jedan novi literarni, gotovo mitski svijet pogodan za interdisciplinarna istraživanja.