Alina Gorlova: Ne vjerujem da ćemo ikada živjeti u svijetu bez rata

Nakon bijega od rata u Siriji, sudbina je porodicu Suleyman odvela u različite dijelove Evrope – Lazgin je s porodicom dom našao u Lisičansku, rodnom gradu svoje supruge na istoku Ukrajine. No njihova sreća i život u miru bili su kratkog vijeka, jer su se nedugo zatim ponovo našli usred oružanog sukoba, ovog puta u Ukrajini.

Njihova životna priča, koja je nakon invazije koju je Rusija 24. februara pokrenula na Ukrajinu dodatno dobila na značaju, a koju je filmskom kamerom dokumentovala ukrajinska autorica Alina Gorlova, odličan je pokazatelj surovosti, pogubnosti i apsurdnosti rata.

U razgovoru za Al Jazeeru, Gorlova govori o svom dokumentarnom filmu Ova kiša nikad neće stati, ratu u Ukrajini i ulozi i važnosti koju umjetnost ima u ratnim okolnostima.

• Glavni protagonista Vašeg nagrađivanog dokumentarnog filma je Lazginov sin Andriy, dvadesetogodišnji student i volonter Crvenog krsta. Kako ste upoznali Andriya i saznali za njegovu priču?

– Prije svega, željela sam napraviti kratki dokumentarac o regiji Donbas. Tražila sam mladog protagonistu koji bi mogao predstaviti to mjesto i prijatelj mi je sugerirao Andriya. Njegova priča je bila impresivna, ali pitala sam se da li je to prava priča za taj film. Razmišljala sam o tome danima da bih na kraju shvatila da zaista želim ispričati njegovu priču koja će filmu pružiti više dimenzija.

Kada sam počela raditi na filmu, odlučila sam da umjesto kratkog filma napravim dugometražni. Osim toga, odlučila sam posjetiti Siriju s Andriyem. Prema tome, mogu reći da se moja prva ideja na najbolji mogući način spojila s Andriyevom pričom. Počela sam razmišljati o dva rata – u Siriji i Ukrajini. S ove tačke gledišta postavlja se još jedno pitanje – šta je rat? Zašto nismo mogli zaustaviti rat? Je li to proces bez kraja?

Nikada nisam mislila da ću snimiti ovakav film, ali upravo je nepredvidivost ono što volim kod snimanja dokumentarnih filmova.

• Koliko dugo ste radili na ovom filmu i zbog čega ste se odlučili za crno-bijelu fotografiju?

– Četiri godine sam radila na ovom filmu, a na samom početku sam znala da ću ga raditi u crno-bijeloj tehnici. Čak i u periodu kada nisam imala Andriya kao protagonistu. Bila sam impresionirana Donbasom i prekrasnim krajolicima te regije koji su narušeni ratom i neeksplodiranim bombama. Pošto nisi mogao stati na travnjak ili jednostavno otići u šumu, ja sam te nevjerovatne krajolike vidjela u crno-bijeloj varijanti.

Naravno, sada cijela priča zvuči dramatičnije. Stotine kilometara ukrajinske teritorije je minirano. I ne znamo kada će to prestati. U Ukrajini možda i neće. Rusija propada. I žele povesti cijeli svijet sa sobom u provaliju.

• Rad na ovom filmu odveo vas je na dugo putovanje u Irak, Siriju i Njemačku gdje ste posjetili članove Andriyeve porodice, ali i ratne zone. Koliko je izazovno bilo snimiti ovaj film i koliko je, u kontekstu prikazivanja apsurdnosti rata, bilo važno da posjetite zemlje zahvaćene ratom istovremeno nam pokazujući njegove posljedice?

– Proces je bio veoma težak jer smo snimali u četiri zemlje – Ukrajini, Njemačkoj, Iraku i Siriji. Ponekad je bilo veoma opasno jer smo snimali u blizini ratne linije. Iskreno, na trenutke sam se bojala. Bio je to i unutrašnji rat sa mojim strahovima. No, uprkos tome, bio je izazov otići u Irak i Siriju. Nikada nisam bila tamo, a naša je ekipa čak pokušala malo naučiti arapski. Odlučili smo se pripremiti za svaki događaj koji bi se mogao dogoditi. Dopuštenja su drugi izazov s kojim smo se suočili. Naravno, neke lokacije je bilo veoma teško snimiti, a neke su nam bile potpuno nedostupne.

Svijet zna da je rat apsurdan. Toliko je primjera u našoj historiji. Ja u svojim filmovima pokušavam ne samo pokazati to, nego i postaviti pitanja, kako za mene, tako i za gledaoce. Uvjerena sam da ćemo kroz dijalog saznati prave uzroke ratova, ali ne vjerujem da ćemo ikada vidjeti svijet bez rata.

• Andriyeva priča zaista je univerzalna i Vi u ovom filmu ne govorite samo o ratu u Ukrajini ili Siriji, već o ratu općenito. U međuvremenu je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, a novi rat uništava živote nevinih ljudi i ostatak zemlje. Kako sada, s ove vremenske distance, gledate na svoj film i cjelokupnu situaciju?

– To je veoma komplikovano pitanje za sve nas. Upravo sada jasnije vidim da je rat dio našeg života, ekonomije, umjetnosti i politike. Integriran je u naše živote. To je veoma čudno, jer rat znači smrt i ništa drugo.

• Gdje ste bili 24. februara kada je ruska invazija počela i da li ste, bez obzira na informacije američkih obavještajaca i upozorenja, mislili da je moguće da se nešto takvo dogodi? 

– Bila sam u Kijevu. Nekoliko sedmica ranije sam razmišljala o tome šta ću uraditi ako invazija počne i s prijateljima sam donijela odluku da ću ostati, tako da sam u trenutku kada je počela invazija na neki način bila spremna.

Znate, već je sve bilo jasno. Pratila sam vijesti. Kad sam čula da je ruska vlada rekla da ne planiraju invaziju, shvatila sam da će se upravo to dogoditi zato što nas sve vrijeme lažu. Naučila sam to tokom posljednjih osam godina. Veoma je glupo vjerovati Rusima i mislim da će svi vrlo brzo podijeliti naše iskustvo. Rusija treba Ukrajinu da bi napredovala dalje u Evropu. Ne trebamo gajiti iluzije.

Osim toga, sjećam se osjećaja usamljenosti. Iz Ukrajine su pobjegli mnogi Ukrajinci, stranci i ambasade. Shvatila sam da smo sami protiv ovog ludog čudovišta. Na početku rata, to je bio užasan osjećaj. Grad je bio prazan i ostali su samo ljudi koji su se odlučili boriti. Bila sam preplašena. I mislim da je upravo to promijenilo mnoge od nas koji smo ostali. Shvatili smo da možemo umrijeti. To mijenja osobu.

• I dalje ste u Kijevu?

– Da, još uvijek živim u Kijevu. Putovala sam na festivale u Evropi, ali ne planiram emigrirati. Znate, Rusija želi natjerati umjetnike da odu, jer umjetnici stvaraju modernu kulturu koja predstavlja zemlju na pravi način.

Voljela bih ostati u Ukrajini. Mislim da upravo sada naša zemlja prolazi kroz svoj najvažniji trenutak.

• Osim toga, odlučili ste nastaviti snimati.

– Da, odlučila sam snimati u Ukrajini. To bi trebao biti veliki film na kojem rade četiri reditelja s kojima sam i ranije sarađivala. U ovom filmu jako smo koncentrirani na antropologiju rata i nasilja, ali i, naravno, na volju živih.

• Kako danas gledate na cijelu situaciju? Mislite li da bi uskoro rat mogao biti završen?

– Ne znam koliko će brzo završiti, niko ne zna. Pobijedit ćemo. Ali samo ako svijet  shvati stvarnu opasnost koju Rusija predstavlja. Ako svijet ne živi u iluziji. Koliko god ratova bilo ili će ih biti, čovječanstvo je razvilo osjećaj za pravdu. I u ratu postoje pravila, a već sada imamo mnogo dokaza o ratnim zločinima koje je počinila ruska strana.

Vjerujem u pravdu i zato mislim da ćemo pobijediti. Ako ne pobijedimo, to znači da na svijetu nema poštenja i da vladaju samo novac i beneficije.