Almin Kaplan: Podjele njegovane decenijama postaju ‘nova normalnost’

Bošnjaci i Hrvati u Stocu i okolini žive paralelnim životima koji se, uglavnom, ne dotiču; i jedni i drugi žrtve su politika koje opstaju na vlasti zahvaljujući upravo podjelama, ukazuje književnik Almin Kaplan.

'Moje pisanje ima više uloga, a jedna je pokušaj da svijet koji me okružuje stavim pod kontrolu - da ga stišam', kaže Kaplan (Ustupljeno Al Jazeeri)

Almin Kaplan, bosanskohercegovački je pisac i pjesnik, autor nekoliko zapaženih i nagrađivanih knjiga, nedavno je na sarajevskom festivalu “Bookstan” predstavio dvije nove knjige: roman-dnevnik Kućni ljudi, pisan u vremenu pandemije, i Razgovore s Markom, knjigu razgovora koje je vodio s jednim od najvećih pjesnika ovih prostora – Markom Vešovićem. O pisanju i književnosti, povratničkom životu u Stocu, traumama koje nosimo i ranama koje njegujemo, Almin Kaplan govori u intervjuu.

  • Na ovogodišnjem ‘Bookstanu’ predstavili ste novu knjigu Razgovori s Markom – knjigu razgovora s jednim od najvećih pjesnika južnoslavenskih književnosti, Markom Vešovićem. Što je to u Vešovićevoj poeziji što ga čini velikim i nenadmašnim?

– Njegova poezija. Nažalost, danas nemamo zajednički stav oko toga šta je to poezija, a kamoli šta je dobra pjesma. Vešović je pjesnik jezika, slike koje stvara precizne su i tačne. Vešović zna da nazove stvari pravim imenom. Dakle, Vešović ima sve ono što jednog pjesnika čini velikim.

Knjiga razgovora s Markom Vešovićem kao ideja postoji već desetak godina. Htio sam takvu knjigu čitati, pa sam je počeo zamišljati. Mnogima sam pokušao ideju pokloniti ne bi li ih nekako nagovorio da oni to urade, a da ja knjigu samo kupim i čitam. I tako sam i na prošlogodišnjem “Bookstanu” s nekoliko ljudi pričao na tu temu da bi me jedan od njih, a to je Damir Uzunović, počeo uvjeravati da sam ja osoba koja bi se trebala upustiti u taj projekt. U početku sam se nećkao, na kraju pristao.

  • Nedavno je, također, kod sarajevskog ‘Buybooka’, objavljen Vaš dnevnik-roman Kućni ljudi. Čitala sam ga kao dnevnik jedne tinjajuće tjeskobe, koja je u pripovjedaču neprestano prisutna, a onda se pod vanjskim utjecajima intenzivira. Ima li pisca bez tjeskobe, ima li književnog teksta bez onog unutarnjeg nemira što autora tjera da piše, bez kamena u žuči?

– Da, izašla je moja knjiga proze pod naslovom Kućni ljudi, u ediciji “Dnevnik” koju je pokrenuo i uredio književnik Semezdin Mehmedinović. Pisanje ove knjige za mene je bilo najintenzivnije iskustvo pisanja do sada. Kućni ljudi su me izmijenili i kao pisca i kao čovjeka. Čini se da sam prihvatio sebe kao nekoga o kome mogu pisati knjige – i to je za mene velika stvar.

Dobro ste primijetili, kroz knjigu je prisutna tjeskoba koje se glavni lik nastoji osloboditi, iz nje izroniti kao iz vode. Tjeskoba ponekad splasne, pa njegovo srce sporije kuca i svijet koji ga okružuje tada je postojaniji. Naravno, ima pisca bez tjeskobe kao i teksta bez unutrašnjeg nemira kakav je svojstven, recimo, autoru Kućnih ljudi. Svi mi imamo različita iskustva života, pa onda i pisanja. Bitno je jedino to da tekst nastaje iz potreba, a ne za potrebe.

  • Svijet hercegovačkih Bošnjaka, prognanih, izbjeglih, te na koncu povratnika u Stolac i njegova naselja, svijet je o kojem, primarno, pišete. Kako funkcioniraju životi u povratničkim sredinama skoro tri desetljeća od rata? Koliko su u ljudima žive ratne traume i rane?

– Nažalost, mi smo došli do tačke kada podjele njegovane decenijama postaju “nova normalnost”. To je, kao da ste slomljenu kost njegovali da krivo sraste. I ona je sad srasla. Bošnjaci i Hrvati u Stocu i okolini žive paralelnim životima, koji se, uglavnom, ne dotiču. Ni jedni ni drugi nemaju kapaciteta da prevaziđu podjele. Odnosno, i jedni i drugi žrtve su politika koje opstaju na vlasti zahvaljujući (upravo) podjelama. U traume se, čim počnu zacjeljivati, namjerno barka, vraća ih se u žive rane. Rat je u svijesti ovih naroda tačka od koje oni počinju, a sve od prije za njih je apstrakcija. Podsjećajući ih na rat, podsjećaju ih na neprijateljstvo kao jedino prirodno stanje između ovih etničkih skupina, naroda, čega li već…

Ako bih za sebe morao da kažem šta sam, onda bih rekao da sam povratnik. To je jedno mučno stanje, stanje koje ne završava, jer je povratak nemoguć. Tako žive povratnici – u iščekivanju da se vrate tamo gdje fizički već odavno jesu.

  • O Hercegovini kao regiji, mediteranskom dijelu Bosne i Hercegovine, pisalo se, pa ju se i doživljavalo isključivo ‘hrvatskom, katoličkom’ regijom u kojoj kao da nema drugih, a drugih je bilo i ima ih i danas, doduše manje nego što je bilo prije rata. Koliko su danas te tri Hercegovine (uvjetno rečeno zapadna kao hrvatska, istočna kao srpska i južna kao bošnjačka) žive međusobno, koliko se dodiruju i prožimaju? Je li Vama kao piscu važan dio identiteta i činjenica da pripade tom svijetu sunca, soli, vinove loze, duhana?

– Moj doživljaj Hercegovine je nešto malo drugačiji. Meni je Hercegovina jezik i svjetlo, a počinje sa Crnom Gorom i završava negdje u Dalmaciji. A koliko se te tri Hercegovine, o kojima govorite, dodiruju? Vjerovatno tek onoliko koliko je nužno da bi se živjelo. Ako je u pitanju neki posao, oni će sarađivati, ali sve drugo ostaje da čeka. Klimatski uslovi skupa sa krajolikom određuju nas najviše i to je ono od čega se ne može pobjeći. A udaljavaju nas identiteti koje su za nas uglavnom drugi skrojili – i navukli nam ih kao luđačke košulje.

Identitet nije nešto što mi možemo kontrolisati. Možemo govoriti o osjećaju pripadnosti nekome ili nečemu i ti osjećaji mogu postojati ili ne postojati. I teško je reći koliko je za nekoga važno ili nije važno to gdje se rodio i gdje živi. Ne mislim da bih išta izgubio da sam se rodio bilo gdje drugo.

  • Čitajući Kućne ljude, ali i neka Vaša ranija prozna djela (Meho, Trganje, Dubravske priče), stekla sam dojam da na tekstu radite polako, pažljivo, da riječi ne trošite uzalud, da oko njega obilazite svakodnevno, kao oko onog paradajza koji ste posijali u bašti?

– Meni je tekst najvažniji. Sve drugo što s tekstom dolazi, pogotovo nakon što ga objavim, manje je bitno. Upustio sam se u utrku sa samim sobom i ona nikada neće prestati. Nikada neću zadovoljiti sebe – to jest, nikada neću napisati knjigu koja će me umiriti i zato ću do kraja života pisati. I to je u redu. Da, puno radim na tekstu i sad kad bih Vam pričao kako to sve izgleda, bojim se da bi me mnogi proglasili ludim.

  • Kuća koju ste izgradili na stolačkim Rivinama zapravo je jedan od središnjih likova u ovom romanu. Kuće su, zapravo, njihovi ljudi. Ako su biblioteke svojevrsne biografije vlasnika, onda su to i kuće. Jeste li ikada do sada razmišljali o odlasku iz Bosne i Hercegovine i zašto Vam je važna ta, kako Ivan Lovrenović kaže, ‘zavičajnost kao teška i neizlječiva ljubav’?

– Drago mi je što ste zapazili koliko veliku ulogu u knjizi igra kuća u kojoj njeni likovi žive. Baš Ivan Lovrenović, u onoj divnoj knjizi Ulazeći u Varcar, ima priču o babama koje svoje živote provode boraveći u kućama – nazivajući ih “kućnim babama”. Tu se, iskren da budem, javila ideja o tome da nekada napišem nešto o ljudima koji su toliko vezani za svoju kuću da ih s pravom možemo zvati “kućnim ljudima”. Ne kažem da je to ova knjiga, više su to moje Dubravske priče, ali naslov definitivno jeste inspirisan Lovrenovićevim “kućnim babama”. Kućom mi zipujemo (umanjujemo) čitav jedan svijet da bi on zauzimao manje prostora i da bismo ga lakše zagrlili – da bismo ga uopće obujmili.

O odlasku iz Bosne i Hercegovine razmišljao sam puno puta, ali nikada dovoljno ozbiljno. Nedavno sam boravio deset dana u Berlinu. pa su me pitali da li bih se mogao zamisliti da tu živim. Išlo bi teže, ali bih, naravno… Ubrzo bih u tom velikom gradu pronašao sebe i uživao. Ali da bih iz te gromade više išta (i ikada) napisao – e, u to čisto sumnjam. Tako da bi odlazak, u ovim godinama, za mene kao pisca bio poguban.

  • Vrijednost ovog romana, između ostalog, je i u jeziku. Koliko je danas živ jezik kojim ste ispisali roman? Nestaju li ti specifični lokalizmi?

– Jako je živ. Ljudi često misle da ja taj jezik izmišljam ili oživljavam, ali ne – taj jezik je živ, to je jezik moje svakodnevnice. Ja sam vrlo podložan jeziku, čim negdje boravim dva dana, treći dan usvojim dijalekt i onda tako govorim. Imam problem sa stranim jezicima – teško mi idu. Engleski, koji dosta razumijem, ne mogu da govorim kako bih htio, jer kad god pokušam, zbog svijesti o vlastitom jeziku, zbog njegove težine koju stalno osjećam, ne uspijevam kroz mali prolaz ugurati iskustva koja bih htio podijeliti sa sagovornikom. Ali isto tako, jezik se mijenja. Jezik kojim govore moji roditelji nije jezik kojim će govoriti moja djeca. I da… Drago mi je što sve više čitatelji o Kućnim ljudima govori kao o romanu, jer i ja vjerujem da to jeste roman.

  • Vladan Desnica je svojedobno napisao da se ‘svi mi umetnošću lečimo od života’. U Vašem bih slučajno dodala, onog običnog, svakodnevnog života u kojim naoko ‘sitne’ i ‘nebitne’ stvari i događaji uzrokuju onu bazičnu nervozu s kojom se, misle naivni, lako živi?

– Lijepo je to Desnica rekao. Nedavno sam, gledajući seriju Euforija, čuo odgovor Rue (glavni lik kojeg igra Zendaya) na pitanje zašto radi to što radi, a koji je glasio: ‘Da stišam svijet oko sebe’. Ja bih se na to nadovezao: moje pisanje ima više uloga, a jedna je, definitivno, pokušaj da svijet koji me okružuje stavim pod kontrolu… Da ga, dakle, stišam. Ja sam bolestan od života. I da, pisanjem se liječim.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada