‘Identitluk’: Gorka i hrabra satira o svim našim mržnjama i međunacionalnim sukobima

Nije baš tako često da jedna satirička predstava, ali pritom ne i komedija, doživi 50. igranje, barem kada su u pitanju okviri bh. teatarskog života. Ali da je ipak moguće takvo nešto, unatoč dvogodišnjim pandemijskim uvjetima, dokazuje predstava Identitluk.

Nedavno je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru odigrana 50. izvedba predstave koja je kroz tri sezone dospjela do ove impozantne brojke.

Identitluk je nastao u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Narodnog pozorišta Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti Mostar, prema motivima eseja U ime identiteta Amina Maaloufa kao autorski projekt redateljice Tanje Miletić Oručević, dramaturga Dragana Komadine i ansambla predstave. Scenografiju i kostimografiju potpisuje Sabina Trnka, a glazbu Husein Oručević. U predstavi igraju Ajla Hamzić, Fatima Kazazić Obad, Mirela Mijačank Kordić, Amela Kreso, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Nedim Malkočević, Dražen Pavlović i Ivan Skoko. U kratkom razdoblju predstava je nagrađena s ukupno 16 nagrada na pet festivala, a gostovala je u 22 grada u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

U ime identiteta, zbirka eseja libanonsko-francuskog književnika i intelektualca svjetskog glasa, Amina Maaloufa, poslužila je redateljici i koautorima predstave kao polazišna osnova na kojoj su izgradili kazališni, ali stvarni svijet bosanskohercegovačkog podijeljenog društva: o tome tko smo u suvremenom svijetu i društvu, ali još više – tko smo kada sami sebe, ali i druge oko nas, svedemo samo na nacionalnu i vjersku pripadnost.

O aktualnoj problematici identiteta i identitetskih politika, u bh. specifičnim okolnostima, najviše vjerskih i nacionalnih, glumci progovaraju duhovito i satirično, ali ne prodaju jeftin, prvoloptaški humor nego iznose vrlo oštre i precizne opaske o svima nama i našim društvima.

Ispod silnih aplauza i valovima smijeha publike koji ovu predstavu prate jednako bilo da igra u Srebrenici, Zvorniku, Ljubuškom ili Vitezu, krije se zapravo gorka istina o banalnosti etiketiranja i stigmatizacije cijelih naroda, društvenih podjela, ali i raznoraznim organizacijama i institucijama koje su u Bosnu i Hercegovinu toliko puta dolazile “pomiriti” zaraćene narode. Što od čovjeka ostaje kada ga svedemo samo na njegov nacionalni ili vjerski identitet?

Autentičan teatarski projekt

Jedan je ovo od autentičnijih teatarskih projekata u Bosni i Hercegovini jer je od prve izvedbe važan na nekoliko razina, i ne samo mostarskoj, nego i bosanskohercegovačkoj publici. Gorkom satirom, koristeći humor kao najefektniji pristup osjetljivim temama koje izazivaju antagonizme, ismijavajući i kritizirajući razne nacionalizme i sva moguća političko-ideološka stanovišta podjednako, nitko nema nelagodu zbog moguće neravnoteže u tome. Nitko tko je gledao predstavu ne može reći da ismijavaju više Srbe ili Hrvate ili Bošnjake ili one koji, u političkom smislu, i danas žale za Jugoslavijom. Iskrena, istinita i hrabra predstava o svakome od nas, ali i dalje, izuzetno svjesna da nitko na pozornici, ili u gledalištu, nije samo to – katolik, musliman, pravoslavac, ateist.

Prije svega, suradnja dvaju mostarskih teatara koji se nalaze na “zaraćenim stranama” koja su ovom predstavom učinila i dodatan korak ka razumijevanju u društvu koje još nije prevladalo interne antagonizme. Bh. društvo sebi ne bi trebalo moći priuštiti da jedan alat, umjetničko-spoznajni, kakav je kazalište, neutralizira i relativizira, u borbi protiv podjela, mržnje, stereotipa i predrasuda, u borbi protiv neizliječenih trauma koje se samo gomilaju i sustižu jedna drugu.

Identitluk tematikom progovara i osvještava bolne točke naših svakodnevnih života i tako otvara prostor za dijalog, međusobno razumijevanje, što dokazuju i reakcije publike na gostovanjima u više od 20 gradova diljem Bosne i Hercegovine gdje je publika bila izuzetno angažirana i uključena u razgovor s glumcama i glumcima nakon izvedbi, što je rijedak primjer u okvirima bh. teatra i njegove povijesti.

Identitluk zapravo dokazuje kolika je moć kazališta kao mjesta susreta i razgovora, kolika je njegova snaga u detektiranju i prezentiranju krucijalnih bh. problema, ali nadilazeći ih jer netrpeljivost i mržnja nisu rezervirani samo za Bosnu i Hercegovinu i njene narode, nego cijeli svijet. Suvremenim kazališnim jezikom hrabro i humoristično tematiziraju naše identitetske razlike i sličnosti, ali ne samo naše nego one sveukupne svjetske. Mržnja je, kao i ljubav, univerzalno ljudsko iskustvo i emocija.

Svi naši identiteti

Predstava nominalno govori o grupi građana Mostara koji su se našli na seminaru međunarodne mirovne organizacije čiji je cilj potaknuti ih na dijalog, probuditi u njima toleranciju, osvijestiti u ljudima to da trebaju živjeti jedni s drugima, a ne pored drugih. Međutim, okupljeni na tom seminaru, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Jugoslaveni i ini, jednostavno se tako žestoko i strastveno svađaju, čupaju jedni drugima kosu i košulje, tvrdokorno i gorljivo brane nacionalne i religijske grupe kojima pripadaju i pritom izgovaraju većinu onog što danas prosječni bh. anonimni komentatori ostavljaju po portalima sijući tako mržnju, razdor, šovinizam i etiketirajući cijele narode i vjerske skupine – Bošnjake da su islamski teroristi, Srbe da im je genocid u krvi, a Hrvate da su ustaše i UZP-ovci, dok ih voditeljica seminara neprestano upozorava da moraju “pristojno” jedni s drugima, da trebaju biti odgovorni prema sebi i okolini.

Oduševljenje publike bilo je zaista jednako neovisno o tomu pred kojim se “narodom” i u kojim gradovima predstava izvodila. I sama sam je gledala nekoliko puta u Mostaru, a prije nekoliko mjeseci i u Zagrebu, na Danima Fadila Hadžića – festivalu satire u Kazalištu Kerempuh. Dokazala je da ljudi nisu suprotstavljeni jedni drugima, da kakav-takav život među narodima postoji, da se pomirenje davno dogodilo u onoj mjeri u kojoj su ljudi sami željeli ili im je to bilo potrebno, ali i potvrdila da se svih identiteta koje nosimo u sebi ne trebamo riješiti ili ih odbaciti kao teške okove s vrata i ramena, nego naučiti balansirati, naučiti živjeti s njima, u njima u odnosu naspram onih drugih i drugačijih. Svaki put kad poželite uvrijediti, poniziti, ismijati nekoga na račun, recimo, politika koje su vodili političari jednog narod u ratu, prije tog je potrebno zapitati se: je li taj čovjek samo to, imam li ga pravo svesti samo na njegovu nacionalnu pripadnost i na koncu – što time činim samom sebi?

U kazališno-estetskom kontekstu, predstava Identitluk vratila se korijenima starogrčkog teatra gdje se komedija, kao vrsta masovne svetkovine, obraćala konkretnim vlastodršcima, uglednim građanima, ukazujući im na greške koje su počinili. U nekom je povijesnom trenutku, ta duboka veza, da teatar ima, ne samo moć, nego i obvezu baviti se društvom prekinuta, a sada se ponovno, ovom predstavom, obnavlja.

Sve naše identitete, te silne slojeve, ne bismo trebali svoditi na tek jedan ili dva, nego tu cijelu paletu prihvatiti. I još važnije: ne shvaćati isuviše ozbiljno. Mnogo se puta to pokazalo opasnim – što po svoje, što po tuđe.