Glasovi iz opkoljenog grada: Zašto treba čitati knjigu ‘Vedran i vatrogasci’

Priče o sarajevskom čelisti i vatrogascima otkrivaju neke nove uglove iz kojih je važno promatrati period opsade; između korica knjige će zauvijek ostati zabilježena svjedočenja preživjelih građana Sarajeva o grozotama kroz koje su prošli.

Knjiga 'Vedran i vatrogasci' otkriva ono što svijet u vrijeme opsade grada nije znao ili nije želio da zna, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Knjigu Vedran i vatrogasci, autora Harisa Imamovića (1990), objavila je nedavno izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice. Riječ je o romanu u čijem su središtu priče o sarajevskim vatrogascima, njihovim kolegama dobrovoljcima iz SAD-a i čuvenom sarajevskom čelisti Vedranu Smailoviću.

Ako bismo je žanrovski određivali, ova knjiga je dokumentaristički roman. Dokumentarno u njoj su činjenice, svjedočenja, fotografije, novinski članci na koje se autor poziva te intervjui koje je obavio, dok književnosti pripada postupak, način na koji je autor koristio građu – od selekcije do konačne kompozicije.

U književnosti je ovaj postupak dobro poznat. Naprimjer, Svetlana Aleksijevič je u djelu Černobilska molitva: hronika budućnosti, knjizi koja je nastajala skoro tri desetljeća, unijela snimljena i zabilježena svjedočenja sudionika černobilske tragedije na način svojstven literarnom tekstu. Ivica Đikić je, koristeći dokumente Haškog tribunala, napisao roman o Ljubiši Beari, visokom oficiru Vojske Republike Srpske, koji je imao ključnu ulogu u izvršenju genocida nad Bošnjacima u Podrinju u julu 1995.

Knjiga glasova

Knjiga Vedran i vatrogasci je knjiga glasova. Oni su nekad tihi, nekad vrište, nekad zanijeme, nekad nasmiju. Da nije dokumenta, konkretnih situacija, svjedočenja i ljudi na koje se poziva, ovaj roman bi se čitao kao fikcija – kao da se njegovi junaci, njihove sudbine, odluke, strasti, kao i kontekst u kojem nastaju, nisu desili.

Desetine, stotine, čini mi se, hiljade glasova čujete dok čitate knjigu. Riječi su autentične, izgovaraju ih desetine intervjuiranih vatrogasaca, članovi njihovih porodica, njihovi prijatelji – i jedan čelista. Dojam je tim snažniji što su iskazi u knjigu uneseni bez autorskih intervencija, te tako karakteriziraju svakog junaka ponaosob.

Njihova kazivanja su, i tu dolazimo do onog književnog u ovom djelu, složena majstorski. Autor je izgradnji cjeline pristupio poput arhitekte, vodeći istodobno računa o statici i estetici građevine.

Naslućuje se s kojom je pažnjom ta građevina podizana kad se motiv iz jednog poglavlja prepozna u narednom, ali u posve novom ambijentu. Recimo, uoči se motiv oca u poglavljima o porodičnim odnosima kod čeliste Smailovića i kompozitora Albinonija. Ili kako se u knjizi ritmično javlja motiv plamenih jezika što gutaju nečije domove.

O onome što je proživio sarajevski čelista Smailović tokom opsade njegovog grada saznajemo isključivo iz njegovih riječi. To je ono što je on rekao autoru tokom njihovih, zaključujem da ih je bilo više, razgovora. To je priča o karakteru rata: da to nije bio rat zaraćenih snaga, već konstantni napad na grad, opsada i ubijanje. A priča nam Smailović, u tom gradu, u njegovim džepovima se odvijao život; priređivale su se predstave, otvarale izložbe, spašavale i čitale knjige, otvarali filmski festivali i prikazivali filmovi.

Smailović nam govori zašto je svirao Albinonijev “Adagio” na ulicama grada riskirajući da bude ubijen.

Američki vatrogasac John Jordan

Sarajevski vatrogasci u ovoj knjizi, s odmakom od dva i pol desetljeća, govore o tome šta su i kako oni radili tokom opsade. Jasno se sjećaju detalja – tih stravičnih momenata poput ranjavanja, ubijanja, gareži, spašavanja knjiga u Vijećnici, dima koji guši, vožnji kroz grad pod paljbom, krađi goriva iz opkoljenih dijelova grada – i njihova trauma je duboka. Pripovijedanje o doživljenom je priča koju nikada neće do kraja ispričati i njihova sjećanja su poput zauvijek otvorenih rana. Riskirali su svoje živote da bi spasili nečiji dom i uspomene koje taj dom čuva.

Knjiga Vedran i vatrogasci otkriva ono što svijet u vrijeme opsade grada nije znao ili nije želio da zna.

U ovoj knjizi ima riječi o Johnu Jordanu. Jordan je vatrogasac iz SAD-a, koji je dobrovoljno došao u Sarajevo početkom opsade, da pomogne sarajevskim vatrogascima. Kasnije je radio u sastavu UNPROFOR-a i, zahvaljujući svojim vezama, dopremao je opremu, naftu, cisterne, vozila itd. Godinama poslije će, o čemu se govori u ovoj knjizi, svjedočiti u Haagu.

Jordan nije imao dileme oko karaktera rata u Bosni i Hercegovini. Njemu je bilo važno da svijet vidi taj rat onakvim kakav jeste i zato je, sredinom 1993. godine, posredovao da komandant sarajevskih vatrogasaca, Kenan Slinić, otputuje u SAD. Tamo će ovaj Sarajlija pričati o naporima građana da prežive u gradu na koji svakodnevno padaju granate i naporima vatrogasaca da spase ono što se u tom gradu da spasiti.

Vatrogasni komandant Kenan Slinić

Slinić je ratni komandant sarajevske Vatrogasne brigade i priča o njemu je u ovom romanu izvedena u maniru najbolje dokumentarističke proze koju sam čitao. Njegov karakter, način na koji je vodio brigadu, njegove odluke, njegovo ponašanje u krucijalnim trenucima, predanost ljudima… secirani su iz perspektive njegovih preživjelih kolega i prijatelja.

Njihove riječi će biti pažljivo umetnute u knjigu, njima je građena centralna priča, ostavljajući ovog junaka s čitateljima do samog kraja. Priče o komandantu Sliniću mogla je biti ispričana zasebno, jer zadrži sve romaneskne elemente, ali sigurno ne bi bila tako uvjerljiva bez drugih sadržaja iz ove knjige. Djeluje da je ovo bio jedini način da ona bude ispričana.

Umijeće montiranja, komponiranja dokumentarnog i dopisani komadi koji imaju funkciju vezivnog tkiva su ono autorsko u ovoj knjizi. Ono što ovaj roman istovremeno čini potresnim i vrlo čitljivim štivom.

Čitamo o sudbinama autora čuvenih fotografija iz opsjednutog Sarajeva. Nailazimo na tragičnu priču o dječaku s jedne fotografije, koja nas odvodi u sudnicu u Haagu i otvara stranice svjedočenja o ubistvu tog dječaka.

Iza ovog djela su godine žurnalističkog posla koji podrazumijeva istraživanje, intervjuiranja i kopanje po arhivskoj građi da bi se prikupio materijal koji će biti unesen u knjigu na način da gradi kompoziciju, djelo, priču u njenom osnovnom značenju.

Čitaocu kojem su bliski i književnost i novinarstvo, biće jasno koliko je to težak posao.

Sačuvana svjedočenja

Vedran i vatrogasci je djelo o ljudskim prirodama i međuljudskim odnosima u danom vremenskom okviru, što književnost po svojoj naravi i jeste. O jednom događaju se govori iz više perspektiva, zavisno od motiva onoga koji govori i momenta kada to govori.

U knjizi je i pripovijedanje, zapravo su ta poglavlje najbliže klasičnom proznom tekstu, o Gervasiju Sanchezu, autoru fotografije razrušene Vijećnice u čiju su se utrobu kroz rupe od granete probile sunčeve zrake. Ima riječi i o drugim fotoreporterima, kao i o novinarima, prevodiocima, ljekarima, humanitarcima, umjetnicima, vojnicima, lokalnim funkcionerima itd.

Priče o sarajevskim vatrogascima i sarajevskom čelisti otkrivaju neke nove uglove iz kojih je važno promatrati period opsade. Između korica ove knjige će zauvijek ostati zabilježena svjedočenja preživjelih građana Sarajeva o grozotama kroz koje su prošli tokom opsade.

Ova knjiga je važna i zato što će nama, koji nismo dijelili isto ratno iskustvo s onima u opkoljenom gradu, jer pripadamo različitim generacijama i rat nas je zadesio na različitim podnebljima, pomoći da bolje razumijemo šta znači provesti tri i pol godine pod konstantnom paljbom, bez hrane i vode.

Naše je ono kako tuđa iskustva doživljavamo i ova knjiga čini da ih doživimo snažnije.

Jer, reći će ljubitelji književnosti, pripovijedanjem otimamo stvarnost od zaborava i nijekanja.

Izvor: Al Jazeera