Povratak kući Zilhada Ključanina

Veliki književnik posthumno se vratio u rodni Sanski Most kao intelektualni duh, kao biser i zlato na kulturnoj memoriji provincije.

Cijeli Ključaninov život kao najljepša oporuka satkan je u djelima koje ostavio bh. kulturi kao jedan od najznačajnijih autora širokog spektra umjetničkog izričaja (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Povratak“ Zilhada Ključanina u rodni Sanski Most nije misaoni, kulturološki eksperiment ili duhovni performans grupe zavjerenika koji vole umjetnost i pisanu riječ. Nema nikakvu spiritualnu dimenziju niti metafizički podsticaj. Vjerovali ili ne, dogodilo se to spontano što nije raširena i uobičajena pojava pogotovo u „konstantinovićevim“ mahalama, gdje se sve „planira“ i gleda kroz spektar teških dioptrija kao u sirotinjskoj kući i ima svoje ne samo političke dijagonale, nego i lične, psihološke i sujetne motive.

Nije da su Sanjani odjednom postali sebični i zločesti lokalisti pa su svom najznačajnijem književniku i savremeniku i njegovom velikom autorskom opusu otkako se grade mostovi na Sani i na njenih osam pritoka odlučili da barem nakon preranog odlaska sa zemnog svijeta, u 56. godini, šest godina je od tada, učine čast i majčinski ga zagrle kao rod rođeni. Nije. Naprosto, premijera igranog filma Švedsko srce moje majke, reditelja Adisa Bakrača i producenta Almira Šahinovića u Sarajevu početkom februara, rađenog po scenariju rahmetli Ključanina, probudila je kod njegovog brata Nihada, vječite Zilhadove sjenke, ideju satkanu od pitanja da li je moguće u njihovom rodnom gradu prirediti veče sjećanja na njegov književni put i prikazati Švedsko srce.

Ipak, moguće je, Bogu i ljudima hvala. Nihad Ključanin nikada nije prebolio gubitak brata. Posljednjih šest godina on nije više isti čovjek.

„Večeras je subota, 5. mart 2022. godine. A subota je bila i 5. mart 1960. godine kada se rodio moj brat Zilhad… Pratio sam ga kao mlađi brat i znam od prvih dana koliko je bio zainteresiran za pisanu riječ. I dok je jeo, čitao je. Sve što je pisao, pisao je noću. Mislio sam da nikada neću ovo doživjeti – da o njemu pričam, a njega više nema. Mislio sam da ćemo kao didovi sjediti i pričati o našem djetinjstvu. Eto, nije se dalo“, potresno je pričao o bratu Nihad Ključanin.

Podsjetio je da je Zilhad ispisao svojevrsnu kroniku porodice Ključanin, od dida Ale koji je ubijen februara 1942. godine i čiju sliku nisu imali, ali Zilhad je oživio njegov duh; strica Ilijaza koji je poginuo na Jesenicama veoma mlad. Oživio je mnoge Trnavce i od Trnove napravio književni mit i artefakt.

„Znao sam kada ustaje, obično u podne, ako nije na predavanjima, volio se šaliti, volio brzu vožnju, puno je stvarao i ostavio iza sebe, bukvalno zapečaćeni rukopis sa datum kada da se otvori“.

Kao njegova kćerka Zlata

Doc. dr. Šeherzada Džafić, nekada najbolja studentica profesora Ključanina, govorila je o njemu biranim riječima iz kojih se jasno naziralo veliko poštovanje prema njegovom autorsko djelu i ljudskim osobinama.

„Osim ovog ‘najbolji student profesora Ključanina’, što mi je on upisivao na svaku svoju knjigu, ja sam danas zaposlena na Univerzitetu u Zenici zahvaljujući profesoru Ključaninu. Još mi je draža jedna druga njegova pohvala: govorio je da sam njegova kćerka Zlata na fakultetu“, emotivno je govorila docentica Džafić, koja je doktorirala na djelima Irfana Horozovića, takođe velikog književnog barda.

Anegdota sa prijemnog kada je taj „strašni“ i „nedokučivi“ profesor Ključanin od preplašene djevojke kojoj se crnilo pred očima zbog gladi i nepopijene jutarnje kafe, uzeo nedovršen papir sa samo jednom rečenicom „Madam Bovari, to sam ja“ i po nekoj poetskoj providnosti i pravdi stavio je na prvo mjesto, govori ponajviše o njegovoj dobroti i osjećaju da nešto vrijedi, a on je znao „čitati“ rečenicu.

„Profesor Ključanin je bio kosmopolita, građanin svijeta i to je unio na fakultete i u književnost. Unio je svijet i Bosnu iznio vani, što ukazujem svojim studentima kroz interkulturnu književnost. Susreti sa njim bili su posebni ne samo zbog znanja iz svjetske književnosti. Izdvojila bih pet osobina koje je profesor Ključanin donio kroz svoj književni opus: interkulturalnost, intertekstualnost, kulturalno pamćenje, menotopi i heterotopije, to okretanje prostornom obratu. Njegova rodna Trnova, Sana, Ključ… toponimi koje pominje su doista nešto. To je u potpunosti na tragu onog što je Michel Foucault, teoretičar koji je učinio velik preokret u sociologiji i filozofiji, rekao da mi ljudi ne živimo u vremenu, mi trebamo vrijeme da ostavimo iza sebe, vrijeme ratova, vrijeme svega prošlog, mi smo civilizacija koja treba da se okrene trenutku sada, prostoru. To je radio Ključanin“, navela je Džafić.

„Do cijele generacije naših pisaca zbog rata nije dolazilo ono što se događalo u postmodernizmu u svijetu. Mi smo do tog postmodernizma došli iz nužde, iz onog što se dešavalo, kako je govorio Vladimir Pištalo ‘kako da pišem bilo šta drugo, dok vani padaju granate’. Kod ostalih pisaca intertekstualnost je vezana za usmenu tradiciju, Ključanin to ne radi, on je na mala vrata unio cijelu svjetsku književnost, kroz svoj opus. Kada uzmete samo njegovu zbirku pjesama Lažne trudnice, onda vidite da je svaka ta pjesma posvećena nekom piscu, a da unutar tih stihova imate na neki način opus u malom tih pisaca“ , objašnjava docentica Džafić.

‘Predsjedniče, babo spava’

„Kada mi je producent rekao da Zilhadov brat Nihad ima želju da se film Švedsko srce moje majke prikaže u Sanskom Mostu, da se sretnemo ovdje, da razgovaramo, da se sjetimo Zilhada, rekao sam idemo tamo, iako je u protekla dva mjeseca bilo mnogo projekcija filma po bh. gradovima, ali nismo išli. Kada je riječ o ovoj večeri, o Sanskom Mostu i Zilhadu, to je bilo nemoguće izbjeći… Zilhad i ja družili smo se godinama u Sarajevu, zajedno sa nama i Almir Šaha (producent Šahinović, nap. nov.), producent Zilhadova oba filma Hiljadarke i Švedsko srce moje majke, pričali i planirali da možda jednoga dana nešto radimo. I tako je prolazilo vrijeme, mi smo se nalazili, pričali uz kafu, Zilhad je volio da pije kafu kao i ja, volio je da zapali, kao i ja, jednoga dana podsjetio sam ga na njegov roman Švedsko srce moje majke i rekao mu da znam priču, znam predstavu i da bih volio da radimo na filmu. U ta dva sata tada  sve smo dogovorili i bilo je jasno da će film jednoga dana biti završen“, podsjetio je reditelj Adis Bakrač na početke suradnje sa velikim književnikom i pjesnikom.

Producent Almir Šahinović anegdotalno je dočarao i oživio ko je bio Zilhad Ključanin sa kim je radio Hiljadarku i Švedsko srce moje majke. Prepričao je niz detalja, radu na scenarijima, njegovoj naravi, druženjima u Zilhadovoj omiljenoj piceriji „Dino“…

„Zilhad i ja smo se slagali oko mnogo čega osim oko cigareta. Govorio sam mu: ‘Zilhade, ti ćeš raditi samo za krečenje ovih prostorija'“, ispričao je Šahinović.

Dirljivo je o prijateljstvu sa književnikom govorio prof. dr. Nijaz Skender sa Pedagoškog fakulteta u Bihaću, o zajedničkim iftarima, o Zilhadovoj radnoj disciplini da sve što stvara radi noću i „jutarnjoj“ kafi oko pola dva popodne. O instant patriotima, profesorskoj plati manjoj od plaće vozača „Grasovog“ tramvaja, jabuci senabiji na vikendici u Pazariću, druženju sa dobrim ljudima…

„Govorio je: ‘Imao sam sreću da imam takvu porodicu da moja supruga nikada nije od mene očekivala da idem na posao od sedam do tri da donesem novaca koliko treba, nego je uvijek bilo dovoljno onoliko koliko sam zarađivao, što znaju da noću radim i kada spavam da me ne smiju buditi’. Iz tog perioda je istinita anegdota kada je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović nazvao mobitelom Zilhada, a na njegov telefon se javila kćerka Bisera. Predsjednik se predstavio i pitao gdje je Zilhad. Bisera je odgovorila da spava, našto je Alija rekao: ‘Probudi ga’.

‘Predsjedniče, ali babo spava’, odgovorila je kćerka rahmetli književnika“.

Renesansa stvaralačkog genija

I tako se veliki književnik vratio kući kao intelektualni duh, kao biser i zlato na kulturnoj memoriji provincije koja je 1978. godine ispratila plavokosog štrkljastog mladića velike dioptrije „na škole“ u Sarajevo, a on još kao student filozofije prvom zbirkom pjesama Sehara zapanjio pjesničke i književne krugove. I od tada, pa sve do 6. juna 2016. godine, trajala je renesansa Ključaninovog stvaralačkog genija.

Njegov cijeli život kao najljepša oporuka satkan je u djelima koje ostavio bh. kulturi kao jedan od najznačajnijih autora širokog spektra umjetničkog izričaja. Da je svjestan i da ima jasne kulturne ciljeve, Sanski Most bi kao zajednica na intelektualcima i duhovnim veličinama kakav je rahmetli Zilhad Ključanin mogao da gradi svoju kulturnu povijest. Ne bi se događalo da svjetsko književno ime poput njega živi u svom rodnom gradu višedecenijsku anonimizaciju kao lajtmotiv nečije politike. Ipak, kako god, napravljen je prvi korak. Možda jednoga neutvrđenog dana, nepoznate godine, dok nas još ima na njegovim obalama, u Sanskome Mostu na početku neke ulice, može i slijepe, bude stajala tabla sa imenom Zilhada Ključanina.

O onima odavde koji nisu mogli od sujete polivene kerozinom podnijeti Ključaninov književni genij, ovdje ni riječi. Naprosto, u skladu sa njihovim značajem.

Riječima Almira Zalihića: „Nažalost, u Bosni i Hercegovini, zloupotrebe te vrste bljesnu s vremena na vrijeme. Najčešće su vezane za živote i djela značajnih pisaca poput Selimovića, Andrića, Dizdara, Ibrišimovića, Ključanina. Tada se razmašu krpelji po tkivu književnosti i personalitetu pisaca, uveseljavaju i ibrete pučanstvo i, potom, vrate se mrak iz koga su izronili“.

Izvor: Al Jazeera