Pola vijeka FEST-a: Kraj jedne i početak nove ere

Dok najveća evropska zemlja po površini Ukrajina polako nestaje pod gusjenicama ruskih tenkova, u Beogradu je počeo jubilarni 50. Međunarodni filmski festival – FEST, koji će trajati do 6. marta.

Od onog prvog festivala iz 1971. godine kada je sve počelo u velikoj dvorani Doma sindikata projekcijom jednog od najboljih antiratnih filmova svih vremena, legendarnog M.A.S.H. (Mobile Army Surgical Hospital) Roberta Altmana, mnogo se koječega promijenilo i sa samim FEST-om i sa zemljom u kojoj se festival rodio. Nema je.

Izmijenilo se i globalno selo zvano svijet a, nažalost, i dalje se mijenja sa tendencijom da na kraju neka od moćnih svjetskih budala pritisne ono famozno dugme za lansiranje najubojitijih raketa kada im ponestane tenkova i aviona. Poslije čega, logično, više ne bi bilo ni svijeta, pa ni FEST-a.

U potrazi za izgubljenom hrabrošću

Pola stoljeća je pola stoljeća pa, bez obzira što mnogi sa poprilično argumenata misle kako je i beogradski FEST umro tamo negdje zajedno sa Jugoslavijom i ondašnjim kosmopolitskim duhom Beograda, jubilej nekad velikog kulturnog događaja se prosto ne može zaobići. Zbog njegovih utemeljivača i današnjih nastavljača, a prije svega zbog mnogobrojne publike koja je u hiljadama hrlila u kino-dvorane po svoju dozu “prozora u svijet”.

Umjetnički direktor i selektor jubilarnog FEST-a Jugoslav Pantelić ne bez razloga poigraće se riječima slogana prvog FEST-a “Hrabri novi svijet”, pa će se ovaj put osamdesetak filmova prilazivati pod sloganom “Novi hrabri svijet”.

Razlog je vrlo jednostavan. FEST prvih 50 izdanja želi zatvoriti onako kako je i počeo, aluzijom na djelo Aldousa Huxleyja Vrli novi svijet. Naredna izdanja će vjerovatno proteći u traganju za samim sobom i svijetom koji je naprosto iščezao.

“Zaista verujem da su festivali poslednja odbrana kvalitetnog nekomercijalnog filma. Pogotovo danas i ovde, gde imamo bioskopski repertoar (čast izuzecima), kojim vladaju isključivo visokobudžetni komercijalni filmovi velikih studija, protiv kojih nemam ništa, ali naravno da mi nedostaje i širi izbor onih drugih filmova. U bioskopima, FEST prikazuje filmove nominovane za Oskara ili one koji su trijumfovali na uglednim filmskim festivalima a koji posle FEST-a ne ulaze u srpske bioskope. Gledati film na alternativne načine i gledati ga na festivalu, u bioskopu vam je isto kao da gledate Paju Jovanovića u Narodnom muzeju, na razglednici ili internetu, odnosno kao da gledate ‘Mona Lizu’ u nekoj monografiji ili odete u Louvre. Bioskop je isto što i Louvre ili Narodni muzej, a internet je – ono drugo”, kaže Pantelić.

Cinizam bez presedana

Nema sumnje kako je Pantelić apsolutno u pravu. Osim što izbjegava direktno govoriti o strmoglavu FEST-a od onih vremena kada je već etiketa „prikazan na FEST-u“ na plakatima filmova stvaraocima i distributerima osiguravala u najmanju ruku dupli prihod, do ovih današnjih kada tavori u sivilu filmskih festivala po varošima diljem Srbije za koji niko ozbiljan ne zna ni tačan broj.

Odavno u Beogradu nema one negdašnje svečarske atmosfere za trajanja festivala svih festivala. Odavno niko zbog FEST-a ne pada u nesvjest kako je to sasvim iskreno radila Milena Dravić padajući u naručje Dragana Nikolića (TV show „Obraz uz obraz“) i uzalud mnogi autori citiraju upravo Milenu kada započinju svoje tekstove o FEST-u: „Ah, taj FEST! Ah, taj FEST, pašću u nesvest“. Odavno nema ni velikih imena pokrenih slika sa svih strana svijeta na ulicama Beograda.

Uostalom, više nema ni Milene ni Dragana ni mnogih drugih nosilaca beogradskog duha koji su iznjedrili prijestižni festival svjetskog glasa.

Zato se povodom jubileja mora podsjetiti na neke drage goste Beograda kao svjedočanstvo šta je FEST nekad bio. Lista je vrlo impresivna: Marcello Mastroianni, Harvey Keitel, Liv Ullmann, Bernardo Bertolucci, Sophia Loren, Robert de Niro, Michelangelo Antonioni, Johnny Deep, Milos Forman, Catherine Deneuve, Wim Wenders, Abbas Kiarostami, Hanna Shygulla, Bob Rafelson, Volker Schlondorf i mnogi drugi…

Nije cinizam ako se kaže da je od tog velikog festivala ostao skoro samo prepoznatljivi logo dizajnera Slobodana Mašića sastavljen od četiri slova abecede i dva broja, spakovanih pojedinačno u kvadrate istovjetnih dimenzija koji čini pravougaonik.

Cinizam jest kada organizatori ustvrde kako im je zadovoljstvo što će na FEST-u biti prikazani filmovi koji su prošle godine osvojili glavne nagrade na dva najznačajnija svjetska festivala – u Kanu i Veneciji: film Titan, rediteljke Žulije Dukorno, dobitnik je Zlatne palme u Kanu, dok je film Događaj, rediteljke Odri Divan, osvojio nagradu Zlatni lav za najbolji film u Veneciji.

I ovaj put, potpuno svjesno, nažalost, biće prešućen pobjednik mnogih festivala Quo vadis, Aida? Jasmile Žbanić u kojem, pritom, glavne uloge imaju glumci iz Srbije Jasna Đuričić i Boris Isaković. Organizatori su morali pronaći način da se taj hvale vrijedan uspjeh iz komšiluka barem spomene.

Ni za rat, ni za mir

Na samom otvaranju, dok se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obraćao naciji povodom ruskog blitzkriega Rusije na Ukrajinu, svijet u kojem živimo nije spominjan. Ni Rusija, ni Ukrajina. Ni za rat, ni za mir. Gromoglasna šutnja.

Nije bilo čak ni onog vučićevskog alhemičarskog pokušaja u kojem se navodno zalaže za integritet suverene Ukrajine, ali odbija evropski apel o uvođenju sankcija Rusiji zbog otvorene agresije na nezavisnu evropsku zemlju.

Nije to palo na pamet ni reditelju Emiru Kustirici ni glumcu Mikiju Manojloviću koji su otvorili festival i tom prilikom počašćeni malim kipićima velikog meštra Ivana Meštrovića, replikama Beogradskog pobjednika, koji uprkos svemu i dalje stoji go golcat na Kalemegdanskoj tvrđavi.

A trebalo je i moralo. Uz samo malo više hrabrosti i otklona spram pogubnog zagrljaja autokratske vlasti koja je godinama flertovala sa FEST-om da bi ga na kraju, kao i cijelu svoju kulturu predala u ruke nekadašnje Šešeljeve uzdanice, sada ministarke kulture Maje Gojković.

U toj činjenici i samom postojanju nečega što se zove CBF (socrealistički akronim za još rogobatniji Centar svih beogradskih festivala), treba treba tražiti odgovor zašto, naprimjer, na FEST-u nema mjesta ni za bh. rediteljku Jasmilu Žbanić ni barem srpske glumce Jasnu Đuričić i Borisa Isakovića koji su uspjeli pokoriti Berlin, ali ne i Beograd. Naravno, snagom pokretnih slika.

Simbioza vlasti i filmaša je na vrhuncu pa uzalud Ivan Karl, predsjednik Odbora FEST-a, ali i beogradski sekretar za kulturu poručuje: “Budimo hrabri i kadri za novi svet i u njemu novi FEST! Za još 50 godina, za još jedan krug!”

On smatra da neredni FEST ne treba mnogo ličiti na prethodnih 50, već treba da bude novi početak u svakom pogledu, “od kalendara održavanja gdje se nameće kraj septembra kao zahvalniji period jer su Kan, Venecija i Toronto tek završeni, a jesenja holivudska predoskar sezona na pragu”.

“Ono što treba da bude imperativ je jak takmičarski program, koji je Jugoslav Pantelić pokrenuo 2015. godine, a koji smo zajedno redefinisali i uobličili u jedinstvenu takmičarsku liniju 2020. godine, uz dalje povećanje nagradnog fonda. Isti tretman zasluzuje tzv. industry segment FEST Forward koji upravo vraćamo na FEST”.

Ibrahim kao Strahinja iz narodne pjesme

Ove sumorne informacije o nekadašnjem fesivalu svih festivala na sreću već prve večeri u sasvim pozitivnom smjeru preokrenuo je Strahinja Banović, kako se zove novo ostvarenje srpskog reditelja Srđana Arsenijevića koje nema problema da korerspondira sa stvarnim svijetom u kojem živimo.

Film počinje scenama u jednom od izbjegličkih kampova u Srbiji, prizorima nježnosti i strasti izbjeglice iz Gane koji je uzeo ime Strahinja ne kako bi mu bilo makar malo lakše (fenamenalni Ibrahim Koma) i njegove lijepe, mlade žene (još ubjedljivija Nensi Mensa Ofei). Bori se Strahinja za opstanak, pokušava da dobije azil u Srbiji, što će mu u nekom momentu biti nadomak ruke zahvaljujući činjenici da je zaigrao za lokalni fudbalski tim. Ona je školovana glumica koja je nekad, u uglednom pozorištu svog grada igrala Šekspira, nosila repertoar, a sada… Eh, sada. Nevolja je tim veća što su oni ekonomski migranti, deportovani iz Nemačke.

U nekom trenutku u kamp pristiže i markantni, politički izbjeglica iz Sirije. Nekakao baš kad je Strahinja trebalo da riješi pitanje azila, ona iz kampa nestaje a Strahinja saznaje da je otišla sa Sirijcem. I on,vođen snagom ljubavi a ne mareći za cenu, kreće u ilegalnu balkansku – i ne samo balkansku – migrantsku turu…

„Inspiracija za glavni lik nam je bio jedan stvarni mladić, Ibrahim Išak iz Gane, koji već nekoliko godina živi u izbegličkom kampu u Krnjači. On želi da ostane da živi u Srbiji i svim silama se bori da se uklopi u našu sredinu. Naučio je jezik, pokušava da se zaposli, ali ne može dok ne dobije papire za azil, pa volontira. Znajući za njegovu priču palo mi je na pamet da bi bilo zanimljivo ako bi životna priča našeg glavnog junaka i nesvesno ponavljala važan arhetip kulture u koju želi da se uklopi. Pesma se dešava pred boj na Kosovu, dakle u jedno prelomno vreme velike najezde naroda sa istoka ka zapadu. A ljubavna priča, taj ljubavni trougao, će uvek biti aktuelna. Šta bi ti uradio za ljubav? Ko su junaci danas? Šta je zapravo junaštvo? To su neka od pitanja koja sam sebi postavljao radeći na ovom filmu”, izjavio je Arsenijević.

Reakcije poslije srpske premijere Strahinje Banovića koji je već osvojio brojne nagrade pod imenom As Far As I Can Walk, među kojima se ističe Kristalni globus za najbolji film na festivalu u Karlovim Varima, kao i nagrada za najboljeg glumca (Ibrahim Koma) i specijalno priznanje žirija za direktorku fotografije (Jelena Stanković) više su nego dobre.

Odlazak Milana Vlajčića

Film je našto ranije u kinu “Fontana” prikazan novinarima, a beogradski mediji su zablježili kako je to bila prva novinarska projekcija nekog filma na kojoj u gledalištu nije bilo Milana Vlajčića, velikog erudite, flimskog i književnog znalca, čovjeka od stila i ukusa, kako je to istakao Goran Marković prilikom posljednjeg ispraćaja 16. februara, beskompromisnog u „odbrani od prostakluka i primitivizma kojim je bio okružen”.

FEST je izrazi duboko žaljenje zbog smrti filmskog kritičara, književnika i novinara Milana Vlajčića, koji je bio dugogodišnji hroničar festivala od njegovog prvog izdanja. Dobitnik je plakete “Festovih 50”, prije dvije godine, koja je dodeljena onima koji su posebnim, požrtvovanim i kreativnim radom najzaslužniji što je FEST jedan od simbola kulture Beograda i Srbije.

Književne kritike i oglede objavljivao je od 1960. u časopisu Delo i drugim publikacijama. Uređivao je kulturne rubrike Studenta i Mladosti, književne listove i časopise Vidici, Gledišta i Književni glasnik (izdavačka kuća Otkrovenje). Od 1970. kao novinar i urednik dnevnog lista Politika pisao je o pozorišnu, televizijsku i radio-kritiku, a od 1985. do 2004. bio je stalni filmski kritičar tog lista. Od 2004. do 2017. bio je filmski kritičar i kulturni komentator dnevnog lista Blic, a posljednje dvije godine bio je kritičar portala i dnevnog lista Nova.

Pravi je trenutak da i Vlaja, kako su ga kolege zvale, u gradu FEST-a dobije svoju ulicu. Poslije decenija čekanja to je nedavno uspjelo selektoru prvog FEST-a Milutinu Čoliću i nenadmašnom kritičaru Nebojši Đukeliću koji je od razgovora sa filmašima o FEST-ovim premijerama radio kultne televizijske emisije.