Mitterecker: Moramo se odlučiti između politike mitova i politike realnosti

U mitu, konflikti ostaju nerješivi i traju zauvijek, dok u realnosti imamo interese, želimo živjeti dobro i po mogućnosti u suživotu sa drugima, ukazuje nagrađivana austrijska rediteljica Sabine Mitterecker.

Historija je bolan dio naše sadašnjosti i način na koji se nosimo s njom određuje našu budućnost, smatra Sabine Mitterecker (Foto: @3007wien / Ustupljeno Al Jazeeri)

Nagrađivana austrijska rediteljica Sabine Mitterecker gošća je Sarajeva gdje u Sarajevskom ratnom teataru (SARTR), prema tekstu jedne od najvažnijih drama austrijske nobelovke Elfriede Jelinek, postavlja predstavu Rechnitz – Anđeo uništenja.

Propitujući kako se društvo može nositi sa stravičnim ratnim zločinima i genocidom, Mitterecker na sceni oživljava priču radnjom smještenu u jedan dvorac u Austriji blizu mađarske granice u kojem posljednjih dana Drugog svjetskog rata, nakon raskošne zabave, partija ubija 200 jevrejskih zatvorenika na prisilnom radu, koji su oteti iz Mađarske.

Nakon rata, počinioci su pobjegli u Švicarsku ili su se vratili u Njemačku, svjedoci su misteriozno umrli, a posmrtni ostaci žrtava nikada nisu pronađeni. U Austriji se decenijama nije govorilo o ovom događaju.

“Bez suočavanja s prošlošću, koliko god ona bila bolna mnogim ljudima, nema budućnosti. To ne važi samo za preživjele i potomke žrtava, nego još i više za potomke počinilaca i onih koji su bili odgovorni za zločine”, kaže Mitterecker.

  • Kako je došlo do saradnje sa Sarajevskim ratnim teatarom (SARTR) i Hrvatskim narodnim kazalištem (HNK) Mostar?

Rechnitz je moja prva produkcija u Bosni i Hercegovini, ali nije mi prvi put da radim na stranom jeziku. Saradnja sa SARTR-om i HNK Mostar je revolucionarna, ne samo u umjetničkom smislu i zaista sam sretna što sam uključena u ovaj projekt kao rediteljica i koproducentica. Pripreme za rad na ovom projektu trajale su dvije godine. Kašnjenja su uglavnom uzrokovana ograničenjima putovanja koje je nametnula pandemija. Probama je prethodila faza intenzivnog uređivanja teksta.

  • Kako je izgledao proces rada na ovoj predstavi?

– Elfriede Jelinek “barata” jezikom poput kompozitora. Njeni tekstovi su savršene partiture, ali morate raditi na njima kako biste ih učinili zvučnijim. Jelinek pozorištu daje veliku slobodu, ali s njom dolazi i velika odgovornost.

U radu mi je važna individualnost i nezavisno razmišljanje glumaca. Ono što ćete vidjeti je u potpunosti po mjeri petero glumaca. S drugom glumačkom postavom – vjerovatno samo u nijansama – bio bi drugačiji doživljaj. Posebnost naših proba je u tome što ne moramo samo znati šta neko i na koji način misli, već to moramo stalno porediti, nekad s njemačkom, nekad s engleskom verzijom. Proces prevođenja bit će okončan premijerom. Uzbudljivo je vidjeti koje sve dimenzije jezik u pozorištu otvara izvan puke komunikacijske forme, što možete razumjeti čak i ako na početku ništa ne razumijete.

Probama je prethodila faza intenzivnog uređivanja teksta (Foto: Dženat Dreković / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Publika SARTR-a ima priliku pogledati jednu od najvažnijih drama austrijske autorice Elfriede Jelineke koja je, između ostalog, nagrađena Nobelovom nagradom. Zbog čega ste se odlučili upravo za ovaj tekst? Zašto Vam je bilo važno da progovorite o stravičnim zločinima počinjenim u Rechnitzu?

– Inicijativa za ovaj projekt došla je iz Sarajeva. To mi je važno, jer nisam ovdje da držim lekcije ili pravim historijska poređenja. Možemo jedino dijeliti iskustva u radu – umjetnička i politička – i zajedno tražiti odgovore.

Rechnitz je jedan u nizu sličnih zločina počinjenih posljednjih dana Drugog svjetskog rata. Ono što je posebno su posljedice. Počinioci su pobjegli, svjedoci umrli na neobjašnjive načine, cijelo jedno selo obavijeno je tišinom. Historičari i dokumentaristi koji su istraživali Rechnitz, među kojima je i Elfriede Jelinek, javno su napadnuti zbog toga. Ipak, danas niko ozbiljan u Austriji ne pokušava negirati Rechniz niti reinterpretirati događaje.

  • Nakon ubistva 200 Jevreja iz Mađarske koji su bili na prisilnom radu, počinioci su pobjegli u Švicarsku ili nazad u Njemačku, a posmrtni ostaci stradalih nikada nisu pronađeni, iako je bilo nekoliko pokušaja. Koliko ova priča korespondira s nedavnom bosanskohercegovačkom prošlošću?

– Elfriede Jelinek odabrala je formu izvještaja glasnika, sličnu onoj koju poznajemo iz antičke tragedije, a zločine opisuje indirektno. S jedne strane, ovo je njen izraz poštovanja prema mrtvima, dok je, s druge strane, zabrinuta zbog posljedica.

Znamo počinioce, znamo ko su žrtve, znamo šta se tačno i kada se dogodilo. U predstavi, nepouzdani glasnici često odražavaju pokušaje potomaka da negiraju i banaliziraju zločine, da ih samo djelimično priznaju, jer istina se ne može doživotno izbjegavati. Historija, učimo iz nje, nije samo prošlost, ona je bolan dio naše sadašnjosti i način na koji se nosimo s njom određuje našu budućnost.

  • U isto vrijeme, sjećanja članova porodice žrtava na ovaj događaj ne blijede. Kako se društvo nosi sa ovako stravičnim događajima koji su obilježili našu historiju?

– Na njemačkom jeziku postoji izraz Aufarbeitung der Vergangenheit (rad kroz prošlost) koji opisuje dugotrajni proces promišljanja u politici, društvu, porodici, umjetnosti i kulturi o holokaustu i zločinima počinjenim tokom Drugog svjetskog rata, čije posljedice osjećamo i danas. Počelo je kasno i više puta je polariziralo javnu raspravu.

Više od dvije decenije nakon završetka rata prevladavalo je poricanje. U Njemačkoj su govorili: “I mi smo imali žrtve”, a u u Austriji: “Mi smo bili Hitlerova prva žrtva i zbog toga nismo odgovorni”. Taj proces je u Austriji i Njemačkoj danas nepovratan, ali nije u potpunosti završen. Iznova se ostavljaju zahtjevi da konačno podvučemo crtu ispod prošlosti, ali brzo shvatamo da to nije moguće. Riječ je o odgovornosti. A ona ostaje generacijama koje dolaze.

(Foto: Dženat Dreković / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Šta Vam je prva asocijacija na trenutna dešavanja u svijetu? Zbog čega uporno ne učimo iz prošlosti?

– Nije to samo pitanje individualnog morala, već i toga u kakvom društvu želimo živjeti. Nakon Drugog svjetskog rata, moto je bio: Nikad više! Danas znamo kako brzo sukobi mogu eskalirati u ratne zločine i genocid. Kako možemo doprinijeti spečavanju zločina u budućnosti? Moramo sagledati elemente koji čine mirno društvo – jake demokratske institucije, nezavisni sudovi, slobodna štampa, jaki sindikati, učinkoviti oblici ekonomske i socijalne kompenzacije, živo civilno društvo u koje ubrajam i pozorište. Na kraju, ali ne i manje važno, sloboda žena i seksualnih manjina. Zločini iz mržnje uglavnom su stvar konspirativnih patrijarhalnih kolektiva i fantazija o muškoj superiornosti.

  • Zbog čega nam je, prema Vašem mišljenju, toliko teško suočiti se s prošloću i vlastitim demonima? Možemo li uopće govoriti o budućnosti, ukoliko nismo sposobni raščistiti s prošlošću?

– Demoni, koristit ću Vašu pjesničku sliku, ne samo da muče, već također prenose iluziju smisla i iluziju sigurnosti u kolektiv. Odustajanje od toga je na početku bolno. Još od doba antične tragedije, pozorište je bilo razočaravajuće mjesto za takve demone. Iako njihovi protagonisti ginu zbog porodičnih zavrzlama, etničke pripadnosti ili vjere, na kraju ostaje naznaka slobode, čak i ako još uvijek ne znamo kako će ona konkretno izgledati.

  • Koliko je važno da kroz umjetnost progovaramo o događajima poput Rechnitza i koliko nam umjetnost može pomoći da bolje razumijemo prošlost?

– Umjetnost ne govori jezikom moći, ne slijedi diktate korisnosti. Upravo je to razlog zbog kojeg kroz umjetnost možete izraziti ono što ne može (još uvijek) biti izrečeno u sferi politike. Moramo se odlučiti između politike mitova i politike realnosti. U mitu, konflikti ostaju nerješivi i traju zauvijek, dok u realnosti imamo interese, želimo živjeti dobro i po mogućnosti u suživotu sa drugima. O identitetima se ne pregovara, ali o interesima da. Nije li i pozorište ritual u kojem iz noći u noć pokušavamo s dužnim poštovanjem zakopati mitove, sve u nadi da ćemo jednog dana i u tome uspjeti?

Predstava ‘Rechnitz – Anđeo uništenja’, koprodukcija Sarajevskog ratnog teatra SARTR i HNK Mostar, realizirana u partnerstvu sa Theatre.punkt i Realstage, premijerno će biti izvedena u Sarajevu 18. februara, a u Mostaru 26. februara.

U predstavi igraju Selma Alispahić, Jelena Kordić Kuret, Dženana Džanić, Sead Pandur i Dražen Pavlović.

Scenografkinja predstave je Monika Močević, kostimografkinja Lena Samardžić, asistentice rediteljice Nejra Babić i Rea Jugo, prevoditeljica Bojana Denić, a producenti predstave su Aleš Kurt, Ishak Jalimam i Ivan Vukoja.

Izvor: Al Jazeera