Mehmedinovićeve mitologike: Posljednja knjiga o Sarajevu i kraj svijeta

Pisati o knjigama Semezdina Mehmedinovića, a izbjeći ličnu notu gotovo je nemoguće, jer sve je u toj književnosti okrenuto da proizvodi snažne emotivne i intimne sugestije. Takav je slučaj i sa nedavno objavljenom knjigom Rat je i ništa se ne dešava zagrebačkog izdavača Bodoni u kojoj su objedinjene dvije Mehmedinovićeve umjetničke proze – ona slavna Sarajevo blues i našoj javnosti manje poznata, ali jednako potresna, snažna i efektna Ruski kompjutor.

Obje ove proze govore o istom fenomenu, ali u njegovim različitim pojavnostima, govore o ratu u Sarajevu i njegovim apsurdnim posljedicama, govore o iskustvu ličnog preživljavanja, suočenja sa smrću i emigracijom; dakle, govore o najintimnijim čovjekovim porivima i strahovima ne skrivajući da u svakom svom apelativnom obraćanju čitaocu računaju na njegovu empatiju i njegovo puno duhovno saučesništvo.

Rat je i ništa se ne dešava zapravo je knjiga više nego bilo kakav drugačije definisan prozni tekst, knjiga u onom bartovskom smislu, gdje ispisano štivo neprekidno pulsira svojim mnogostrukim značenjem između doslovno rečenog i metaforičkog. Sarajevo blues je, ako želimo biti formalno precizniji, proza neposrednog iskustva, ali ne strogo strukturirana i kodifikovana unaprijed zadanim planom značenja, nego proza koja formom, značenjem i metafizikom odražava stvarnost u onoj mjeri u kojoj to književnost uspijeva činiti.

Sačinjena iz niza zapisa, trenutnih refleksija na neki konkretan događaj, naknadnih promišljanja o određenom fenomenu, to je knjiga koja svojom fragmentarnošću iskazivog svjedoči o nemogućnosti da se rat epistemološki, racionalno i ontološki spozna i doživi, jer njegova neposredna brutalnost i nadrealnost svijeta koju proizvodi izmiču cjelovitom i dovršenom objašnjenju. Ljudski um, suočen sa bestijalnošću opsade, što Mehmedinović uspješno odražava u knjizi, ostaje zatečen radikalnom promjenom vrijednosnog, a metarmofoza njegovih očekivanja od života poprima takav obim da, u najdoslovnijem smislu, nenormalno postaje normalno, svakodnevno i obično.

Zapis koji prevazilazi dokumentarnost

Tu preobrazbu života Mehmedinović prikazuje u jednom iskazivačkom planu koji vješto „oponaša“ svijet s kojim se suočava i zato svaka krhotina stvarnosti koja se urušava njemu naočigled u knjizi dobija jedan zapis. Ne običan, plošan i faktografski, nego zapis koji prevazilazi svoje dokumentarističko polazište i prerasta u semiotičku sliku, koja istovremeno govori o onome što se zbiva neposredno pred našim očima i ono što se otkriva u palimpsestnom čitanju skrivenih znakova. Kada piše o „višku historije“ i „isplivavanju“ povijesti na površinu naše pojavne zbilje, Mehmedinović to čini na suptilan i metaforički način, ali isto tako, što je dodana vrijednost napisanog štiva, i na nedvosmisleno, semiotički, jasan način.

Njegove poetske slike uspijevaju pripovjedati na nekoliko semantičkih nivoa, pa kada zbog ratnog razaranja sa jedne zgrade u centru Sarajeva padnu malter i osušena žbuka na njenom zidu se pojavljuje ploča sa nazivom ulice iz Drugog svjetskog rata. Ono što je nama danas, uslovno rečeno, poznato kao Titova ulica, nekada je bila ulica Ante Pavelića, a slučajna „zgoda“ ne otkriva samo potisnutu, zabranjenu ili „premalterisanu“ historiju grada nego na metaforičan način govori o ponovnom buđenju fašizma koje je rezultiralo simboličkim i konkretnim, svakako i zlokobnim, pominjanjem svoje sramotne prošlosti.

Sarajevo blues je knjiga Mehmedinovićevih mitologika, mali podsjednik na četiri godine života u zlu, semiološki priručnik o opsadi grada, knjiga o Sarajevu iz njegovih najtežih dana. Nije slučajna uporedba sa Rolandom Barthesom jer i Mehmedinović, neprekidno, u prvi plan svoga iluminiranja događaja i zbivanja stavlja lično iskustvo i vlastiti semiološki sistem tumačenja. Za Mehmedinovića je Sarajevo grad s onu stranu dobra i zla, kako je to zamišljao Friedrich Nietzsche, s tim što ta sarajevska onostranost ne funkcioniše kao entitet istrgnut iz vremena i historije nego trpi hirove ovozemaljskog, prostornog i političkog. Sarajevo je, svjedoči Mehmedinović, prošlo kroz „krvavo krštenje“ dok nije dosegnulo mitske visine.

Odlazak iz grada i napuštanje doma

Ruski komjutor je knjiga sasvim drugačijeg tona. Pripovjedno i sižejno dovršenija i zaokruženija, sa jasnom pričom i tragičkim patosom. To je knjiga o odlasku i napuštanju doma, knjiga koja govori o duhovnom rastanku i ljudskom porazu, knjiga koja priča pripovijest o čovjekovim zabludama i razočarenjima. Napuštajući Sarajevo, Mehmedinović je uspio sa sobom u prostor nepregledne budućnosti potucanja ponijeti samo dvije stvari: svoje uspomene i životno iskustvo. Uspomena na Sarajevo postaje snažnija i dominantnija kako se fizički sve više bude udaljavao od grada. Ta povezanost nadilazi običan osjećaj nostalgije, to je u Mehmedinovićevim američkim košmarima osjećaj iskorijenjenosti.

Kada prestane biti siguran u to šta je njegovo istinsko ja, stvarnost u kojoj živi, nakon emigriranja, počinje nalikovati onoj koju je ostavio u prošlosti i kao da se obreo u nekom nadrealističkom snu u kojem je svijet zbilje sačinjen od nespojivih elemenata stvarnosti Mehmedinović zapisuje:

Stigli smo na drugi kontinent, a kao da iz Bosne nismo izašli. Kad sjedim na stepeništu i žmirim, čujem kako se dječiji glasovi dozivaju na poznatom jeziku. U Bosni sam, samo su između ljudi narasla stabla naranči.

Kontekst situacije koju objašnjava citat uopće nije bitan, jer će se tokom svih godina boravka u Americi Mehmedinović osjećati identično, kao iskorijenjen čovjek neprekidno okružen Bosnom. To je, naravno, ipak, jedna nestala i uvijek i isključivo simbolička Bosna, ona stvarna ostala je na drugom kontinentu zarobljena u svoju političku agoniju, Bosna koja sa mitskom, sanjanom, maštanom, nema nikakve veze osim kao simbolički kontrapunkt.

Stvarna Bosna Mehmedinovićevih emigrantskih izmaštaja je surova, nacionalizmom iskasapljena i ratom izmrcvarena država u nastajanju; ona kojoj se vraća u snovima je uvijek nestvarna, čeznutljiva, privlačna, ona je poput sirene iz mita o Odiseju, vabi vas svojom opojnom, melodičnom pjesmom samo da bi vas ubila i sahranila u bezdan svoje krvave povijesti. Na ovom mjestu mi se činim zgodnim pomenuti još jednog autora, Susan Sontag, iz mnogo razloga.

Mehmedinović piše prozu zavodljivo, na sontagovski način neprekidno spajajući ogoljen opis stvarnosti sa spretno dociranim esejističkim pasusima. Nema kod njega strogog, strašnog, biblijski zakonodavnog nametanja mišljenja, esejiziranja koje guta sve ostale elemente proze. Mehmedinovićva proza je sva ispisana u gotovo baletski odmjerenoj igri između različitih proznih elemenata iskazivog i to je pripovijedanje nenametljivo, melankolično i svirepo iskreno. Parafrazirajući jedan slavni naslov Susan Sontag u Mehmedinovićevoj knjizi život se pomalja kao metafora, kao slika samog sebe kakav bi mogao biti i kakav neprekidno izmiče mogućnostima tumačenja.

Zapis o metamorfozi svijeta

Knjige Sarajevo blues i Ruski kompjutor objedinjene u jedinstvenu knjigu Rat je i ništa se ne dešava govore na sasvim nov način. Nadopunjujući se kao prirodna simbioza dva elementa, koja teško bivstvuju odvojeno, Sarajevo blues i Ruski kompjutor pričaju priču o sarajevskom ratu i poraću, o dva poimanja vremena koja su samo kalendarski jedan temporalni interval.

U Mehmedinovićevom doživljaju svijeta to su dva potpuno odvojena ljudska života koja spaja samo jedna identitetski veoma „sumnjiva“ ljudska slika, ona pjesnika Semezdina Mehmedinovića koji se, iz nepoznatih razloga, odvažio zapisati pripovjest svoga života. Nije to dnevnik u Bašeskijinom smislu, nije to hronologija zbivanja, to je zapis o metamorfozi svijeta zabilježena na jedini mogući način; kao iskaz svjedoka koji sumnja u sve, čak i u svrhu vlastitog postojanja.

Pišući bilješku o knjizi Aleksandar Hemon je istakao tragičnost Mehmedinovićeve životne situacije stavljajući jasno do znanja da se ta dvostrukost života može samo trpjeti, a nikako žvijeti.

Zato Hemon i piše da je ‘Rat je i ništa se ne događa’ knjiga o onima i za one koji više nikada neće biti kod kuće u svijetu, kojima je otud svaki detalj tog svijeta istovremeno dragocjen i stran, i koji stoga imaju potrebu da o tome pišu kako u tom svijetu ne bi živjeli sami.