‘Nebesa’ Srđana Dragojevića – filmska kritika licemjerja crkvenog klera

Kada pomislite da je Srđan Dragojević, vjerovatno najvažniji savremeni srpski režiser, iscrpio svoju stvaralačku imaginaciju, on javnost zaprepasti filmom koji možda jeste po nekom unutrašnjem duhu sličan njegovim prethodnim radovima, ali koji je temom i filmskim prosedeom sasvim neobičan i nov. I takav je film Nebesa ne samo u Dragojevićevom opusu nego i savremenoj srpskoj kinematografiji, koja se bavila izazovnim temama, ali, simptomatično, ne i temama religije i crkve.

Da nevolja bude još veća, po uporne Dragojevićeve kritičare i osporavatelje njegovog djela, reditelj se nije bavio religijom na nekom uopštenom ili metaforičkom nivou već je temu obradio kroz prizmu njene društvenosti pokazujući, sasvim jasno i nedvosmisleno, da je njegov filmski jezik i više nego dorastao da predstavi način na koji crkva religiju koristi kako bi učestvovala u sticanju svake vrste društvene moći.

Razdijelivši filmsku naraciju Nebesa na tri zasebne, ali povezane priče, Dragojević se bavio uplivom religije u svakodnevni život i još važnije njenim enormnim, neiskrenim i zlokobnim uticajem koji ima na društvo i ljudsku zajednicu.

Dragojević priču počinje u izbjegličkom naselju, gdje pomalo naivni i besprijekorno pošteni Stojan, vjerovatno izbjeglica iz Hrvatske, nakon jednog bizarnog incidenta u kupatilu dobija oreol oko glave, doslovan znamen koji potvrđuje njegovu neiskvarenu i prostodušnu prirodu. Naravno, tako neobičan događaj ne može ostati neprimijećen i nakon nekog vremena Stojan postaje lokalna atrakcija. Svima osim njegovoj supruzi Nadi koja u svijetlećem anđeoskom krugu iznad muževljeve glave prepoznaje vlastitu stigmu, onu žene osuđene da živi u siromaštvu i bijedi, i sa suprugom koji je tolika poštenjačina da postoje veoma mali izgledi da će se ikada pomjeriti iz takvog stanja – barem uz njegovu pomoć.

Balkanska verzija američkih TV propovjednika

Taj, iz Nadine perspektive „rogobatni“, znamen mora biti uklonjen, a pošto je riječ o religijskom fenomenu nesretna žena se za pomoć obraća lokalnom svešteniku. Crkva, koja se iznova rodila nakon pola vijeka komunističkog ateizma, brzo zauzima mjesto koje je u prošlom vremenu zauzimala Komunistička partija, pa je lokalni sveštenik arbitar u svim mogućim razmiricama i nedoumicama.

Ako je neko očekivao da će to biti neka vrsta monaški predstavljenog pravoslavnog jurodiva u grdnoj je zabludi. Dragojević je tog „malog“, ali veoma moćnog sveštenika Srpske pravoslavne crkve predstavio kao balkansku verziju američkih televizijskih propovjednika; on je poduzetan, energičan, u svemu vidi priliku da stekne bogatstvo i to je razlog zbog kojega živi raskalaženim životom lokalnog moćnika. Taj sveštenik je osoba koja se nalazi na čelu franšize jedne veoma bogate korporacije i ne propušta priliku da za novac pomogne u bilo kakvom religijskom podhvatu. Zato, kada mu se Nada obrati za pomoć, a nakon što je pažljivo sasluša, nudi veoma jednostavno i veoma jeftino rješenje – želi li da Stojan izgubi svetački oreol mora ga natjerati da čini grijehe.

Ova doslovna metafora pokrenuće niz dalekosežnih crnohumornih događaja, koji će rezultirati potpunom Stojanovom transformacijom. Njegova preobrazba, koja je došla na suprugin poticaj i uz savjetovnje crkve, kulminirat će do te mjere da će na koncu prve filmske priče on u potpunosti biti čovjek po mjeri svoga vremena; surovi, brutalni i nemilosrdni muškarac koji samo želi zadovoljiti svoje najsebičnije potrebe. U tranzicijskom vremenu, gdje više nema vrijednosti i ideala, osim onih najprizemnijih, crkva je institucija, može se iščitati iz Dragojevićeve kritike, koja suučestvuje u kreiranju tog svojevrsnog doba zla.

Šizofrenost i podvojenost savremenog načina života

Druge dvije priče u mnogim svojim elementima mnogo su više metaforičnije i o odnosu religije i društva progovaraju na jedan složeniji i strukturalniji način.

Kada u drugoj priči sveštenik doživi neku vrstu prosvjetljenja pa u nastojanju da spasi Gojka, mentalno poremećnog čovjeka koji je, nadahnut vjerskim simbolima, ubio bračni par i sam obnavlja svoj sveštenički zavjet razumijevajući da su vrijednosti poput samilosti i praštanja temelj života. Tim vrijednostima Dragojević suprotstavlja metaforu bezumnika koji je ubijeđen da mobilnim telefonom može komunicirati sa kršćanskom sveticom Svetom Petkom.

Gojko i njegova dvostruka opsesija – svetica i mobilni telefon, koji je u vrijeme odvijanja filmske pripovijesti posljednje „čudo“ tehnologije – način su da Dragojević istakne šizofrenost i podvojenost savremenog načina života koji neuspješno pomiruje dva vida življenja, onaj tradicionalni i moderni. Kršćanstvo je u tom svijetu na neki način „izgubilo“ bitku sa svojim arhetipskim neprijateljem, jer je svedeno na ubijeđenost jednog čovjeka.

Pojedinac je onaj koji mora pronaći izvore svoje pobožnosti makar te izvore bio prinuđen tražiti u izvitoperenosti i nastranosti „čuda“ koje predstavlja osoba poput Gojka. Njegovo, doslovno, ponovno rođenje ima smisla samo u sveštenikovoj probuđenoj osjetljivosti, za sve ostale to je samo „mala“ neugodnost koja će brzo biti savladana. Naročito za Stojana koji je „napredovao“ do mjesta upravnika zatvora i koji ne vjeruje u čuda i preobraćenja.

Licemjerje crkvenog klera

Treća priča smještena je u blisku budućnost. Stari likovi opet su tu, Stojan kao moćni državni ministar i osoba koja iz pozadine kontroliše društvene procese. Njegova kćerka Julija voditeljica je galerije koja se bavi promoviranjem avangardnog slikarstva, a Gojko, čiji se život nastavio nakon spasonosnog ponovnog rođenja, mladi je i neshvaćeni umjetnik koji uspijeva kreirati novi umjetnički stil i pokret.

Igrajući se sa uvriježenim predstavama kako je umjetnost nešto od čega „ne može da se živi“, Dragojević formira crnohumornu metaforu gdje, potpuno paradoksalno i sasvim nadrealistično, Gojkovo slikarstvo predstavlja kao jestivo i hranjivo. Gledajući njegove slike posmatrači zadovoljavaju svoje fiziološke potrebe, a opsesija koja je zavladala za njegovom umjetnošću poprima tolike razmjere da on postaje najvrednija državna svojina.

Kako tumačiti Dragojevićev film u vremenu kada je i kinematografija izgubila potrebu da govori o velikim i važnim temama? U vremenu kada je jezik filmske naracije sveden na opšteprepoznatljive znake i kada je filmska kultura unakažena pretjeranim prisustvom američkih filmskih priča? Složena struktura filma, gotovo omnibuska, ali ipak više koherentna i cjelovitija, Dragojeviću je poslužila da se na različite načine bavi jedinstvenim fenomenom – odnosom religije i društvene zajednice.

Izuzetno kritičan prema licemjerju crkvenog klera Dragojević nastoji u prvi plan istaći metafizičku prirodu religije. Koliko god ona bila, u vremenu opsjednutom zlom, potisnuta u drugi plan, to je onaj suštinski izazov koji se postavlja pred svakoga čovjeka. Institucionalizirana religija je djelo ljudskih ruku i samim tim u potpunosti je podvrgnuta čovjekovim strastima i ovozemaljskim potrebama. I dok se u postkomunističkom vremenu religija i crkva glorificiraju, a njihova mračna priroda namjerno skriva, Dragojević radi preokret i u fokus svojih umjetničkih interesovanja stavlja upravo devijantnost ljudi koji se izdaju za „sluge božije“.

Složen, crnohumoran, mračan film Srđana Dragojevića autorsko je suočenje sa vjerovatno najviše tabuiziranim fenomenom balkanske današnjice – sa religijom i njenom institucionalnom zloupotrebom. Svjestan da se svaki fenomen najjasnije prepoznaje u likovima koji ga predstavljaju, Dragojević je u svome filmskom narativu prikazao način na koji se ti junaci nose sa svojim životnim sudbinama i način na koji crkveni mešetari iskorištavaju najintimnije ljudske osjećaje.

Da zaključimo: eksperimentalan, hrabar i maestralan film Srđana Dragojevića Nebesa pomiče granice filmske umjetnosti razbijajući stege – svojom grotesknošću, one filmskog prikazivanja; izborom tema, one društvenih normi.