Bez stručne kritike nema ni kulturne, ni umjetničke scene

“Naše izložbe se otvore i zatvore”, razočarano kaže Džeko Hodžić, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih likovnih stvaralaca, problematizirajući likovnu kritiku koja je na bh. umjetničkoj sceni odavno postala endemska vrsta.

“Da bi se izvršila valorizacija nekog umjetničkog djela i da bi ono dobilo na značaju, pored umjetnika, koji je njegov stvaralac, mora postojati i estetska valorizacija, odnosno procjena, kritika”, pojašnjava Hodžić.

“Ako nemate valorizaciju likovnog djela po parametrima, kako se ono valorizuje estetski, u tom slučaju nemate likovnu scenu. Ta likovna scena ne postoji”, dodaje.

Ističe kako u Bosni i Hercegovini likovna kritika ne postoji kao organizirani segment u afirmaciji i identifikaciji likovne umjetnosti i likovne kulture uopće.

“Da bi se radilo na afirmaciji kulture u jednoj državi, mora postojati strategija kulture koju mi nemamo zbog nepostojanja Ministarstva kulture na državnom nivou. Njegova rascjepkanost na više od 10 ministarstava pogoduje nepostojanju segmenta likovne kulture. Likovna umjetnost je samo jedan segment, a tu vlada potpuna žabokrečina u svim segmentima”, pojašnjava.

Značajnu ulogu u tome, smatra, igra nepostojanje Udruženja kritičara koje bi pružalo usluge medijima, galerijama i pojedincima, ali i mediji koji imaju veliku ulogu u afirmaciji kulture za koju nalaze sve manje prostora.

“Kada hoćete da otvorite izložbu, nemate kome da se obratite da vam napiše tekst o izložbi ili predgovor za katalog. Za sada imate nekoliko intelektualaca i književnika, međutim problem je što to niko ne plaća”, kaže Hodžić.

Glas umjetničke kritike na medijskoj margini

Situacija je nešto bolja kada je riječ o drugim segmentima stručne kritike na bh. kulturno-umjetničkoj sceni, no i njen je glas odavno na medijskoj margini. Svjedoci smo da već duže vrijeme umjetnička kritika nije dio mainstream medija, a da u medijima u kojima rubrika kulture još uvijek postoji njeno mjesto zauzimaju tek informativne najave umjetničkih i kulturnih događaja. Razloga za takvo stanje je više, smatra kritičar Mirza Skenderagić.

“Jedan od njih je svakako potražnja, odnosno broj klikova i bojim se da domaći mediji ‘presuđuju’ na način ‘čemu trud’ za tekst od pet kartica, ako se puno više može dobiti na vijestima sa potencijalnim skandalima iz svijeta ‘kulture’. Recimo, uočio sam da, čak i kada je u pitanju kritika, kod čitatelja mnogo veću pažnju privlače negativne kritike. Također, vrlo malo dolazi mladih ljudi koji imaju interesa, talenta, ali i hrabrosti da se upuste u analiziranje tuđih djela”, kaže Skenderagić.

Njegova kolegica, književna kritičarka Ivana Golijanin ističe da su upravo slabljenje kritičkog mišljenja u medijskom prostoru, ali i potplaćenost kritičarskih tekstova i odsustvo želje da se ustupi prostor za njih, doprinijeli tome da se o kritici danas jako malo govori izvan akademskih krugova.

“A i, ruku na srce, šire čitateljstvo/gledateljstvo nije najzainteresovanije za takve tekstove, osim ako oni nisu upakovani u razna privatna nadmetanja i samopromociju autora/ce”, kaže Golijanin.

“Umjetnička kritika ne funkcioniše kao trač, već kao ozbiljan osvrt na dio kulture koji ne smijemo ignorisati, a koji nam mnogo toga o našem društvu može reći. Kritika se ne posmatra kao profesija od koje vi živite, već kao hobi, pa se i sa tim u vezi dogodilo da nerijetko ljudi odustanu od pisanja i posvete se sigurnijem održavanju vlastite egzistencije”, dodaje.

‘Svi vole kad hvališ, ali ne i kad ukazuješ na propuste’

Dio problema je, smatra Skenderagić, i u tome što umjetnici i kulturne institucije ne pristupaju postojanju kritike na pravi način.

“Iako osjećaju da im je stručna kritika potrebna, istovremeno se ograđuju od nje i odbijaju je, naprimjer, ‘podijeliti’ na društvenim mrežama, pa ako je i za zarez ‘negativna’. Ukratko, svi vole kad hvališ, niko ne voli kad ukazuješ na moguće propuste, s tim da se opet zaboravlja da se kritika piše za publiku, a ne za ekipe filma ili predstave. Uporno govorim da ne očekujem sada da se premontiravaju filmovi ili rade dodatni dramaturški štrihovi, već da publici ‘otključam’ određeno djelo sa svim njegovim vrlinama i manama, a na njoj je da prosudi da li joj nešto smeta ili je oduševljava”, pojašnjava.

Golijanin ističe kako, sa druge strane, i kritičar/ka mora biti spreman/na na to da će ono što napiše često nailaziti na neodobravanja, dodajući kako je to poželjno ukoliko dvije kritike smisleno raspravljaju.

“Ako kritičari/ke u tekstovima jedni sa drugima komuniciraju u maniru primitivnih bića, onda pisanje kritike nema smisla. Kod nas je ovo drugo zastupljenije, priznajem, ali sam uvjerena da i taj trend polako jenjava i da ćemo uskoro imati vrlo živu i plodotvornu kritičarsku scenu”, optimistična je Golijanin.

Pisanje kritike nosi veliku odgovornost

Pisanje stručne kritike sa sobom nosi ogromnu odgovornost, ističu sagvornici Al Jazeere. Skenderagić pojašnjava da odgovornost prilikom pisanja stručne kritike ide u tri smjera – prema publici, prema autorima i prema struci.

“Naše društvo se guši u smogu ličnih interesa i taj dim se dobrano uvukao u prostorije umjetnosti i kulture. U takvom društvu je postalo nemoguće prihvatiti instancu objektivnog kritičara, jer u njemu vladaju pravila svakojakih neformalnih odnosa i tzv. ‘vraćanja usluga'”, kaže.

I sam se, priznaje, suočavao sa “očekivanjima” da bi pojedine kritike trebao pisati iz “prijateljske” perspektive.

“Svjedočio sam drastičnim, za mene šokantnim promjenama kod ljudi. Naravno, samo ja znam sa kakvim sam se pritiscima suočavao, ali moram reći da sam nailazio i na krajnje fer i profesionalne reakcije i na njima ću zauvijek biti zahvalan. Kada napišem i jednu riječ u kritici koja bude obojena ‘ličnim’, tada ću zasigurno odmah prestati biti kritičar”, ističe Skenderagić.

Golijanin pojašnjava da kritičar/ka mora biti teorijski osviješten/a po pitanju teme kojom se bavi, ali svakako da mora paziti na to da tekst koji napiše bude prohodan za svu publiku.

“Dakle, važno je uvijek pokušati napraviti razliku između akademskog i promotivnog teksta, te čitateljima zaista ponuditi kritiku u pravom smislu te riječi. Bilo da je riječ o filmu ili književnosti, važno je uvijek pokušati odabrati ono djelo koje je aktuelno, savremeno i koje na neki način komunicira sa današnjim iskustvom, i da može publici ponuditi drugačiji uvid u određene stvari – bilo da je riječ o politici, kulturi, pojedincu, emociji, ljepoti, itd.”, ističe.

‘Bez stručne kritike nema kulturno-umjetničke scene’

Govoreći o važnosti stručne kritike na kulturno-umjetničkoj sceni, Golijanin naglašava kako ona vodi ka dijalogu.

“Svako umjetničko djelo poziva da iskažemo svoje stavove, pokreće dijalog između ljudi i uspostavlja određene odnose. Kritika je posrednik između čitatelja/ce i umjetničkog djela, na način da se zapitamo kako i na koji način ovo umjetničko djelo kominicira sa mnom, šta mi govori o društvu, pa i o meni samom. Ukoliko je nema, društvo dokida dijalog, a bez dijaloga o kakvoj kulturnoj progresiji onda možemo govoriti”, pita Golijanin.

Skenderagić smatra kako niti jedna umjetnička niti kulturna scena ne može postojati bez stručne kritike.

“U jednom takvom kulturološkom mraku sve će postati kritika, svako će biti kritičar i ostvarit će se noćna mora o prostoru ‘ličnih interesa’ koju sam spomenuo. Ježim se kada pročitam ‘gromoglasni aplauz’, ‘tražila se stolica više’ ili npr. opise kako je nešto ‘lijepo koncipirano’ ili ‘fenomenalno’, jer ne znače ništa, ali isto tako trivijalnim i pogubnim smatram i radikalne ‘kritičarske’ napade koji isključivo proizlaze iz ličnog doživljaja. Svi odjednom znaju procijeniti kako su, naprimjer, likovi plošni, kao kada bih ja sada pisao o začepljenim arterijama i predlagao operaciju”, kaže Skenderagić.

Na kraju, zaključuje, stručna kritika u Bosni i Hercegovini postoji, naglašavajući kako je važno proširiti prostor njenog djelovanja kako bi bio dinamičniji, raznovrsniji, hrabriji, te u taj proces uključiti i obrazovne institucije.

Golijanin dodaje kako je stasala nova generacija mladih i obrazovanih ljudi, sjajnih čitatelja/ca, koja čini mnogo na osnaživanju scene umjetničke kritike.

“Čvrsto vjerujem u to da ćemo istrajati u ovome što radimo”, kaže Golijanin, podsjećajući na pozitivne stvari koje se dešavaju trenutno na polju književne kritike koju pišu žene, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regiji.

“Časopis BONA, Kulturtreger, Pobunjene čitateljke, Bookstan, Booksa, Kulturpunkt, te Ženska čitaonica Odbora za spisateljice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini. Nova generacija kritičarki je stasala i radimo sve kako bismo uspjele održati kontinuitet u pisanju i objavljivanju, te aktivizmu jer jedino tako možemo pomaknuti umjetniču kritiku iz letargije u koju je zapala”, zaključuje Golijanin.