Od fragmenata sjećanja dokumentiran put do slobode porodice Lepić

Na setu filma Quo vadis, Aida? Jasmile Žbanić, postavljenom u prostorijama nekadašnjeg logora Heliodrom, glumac Jasenko Pašić prvi put je čuo šta je u ratu devedesetih proživjela porodica njegove radne kolegice Merime Lepić Redžepović.

“Danima smo snimali, a da ja nisam imao pojma da je tu nekada bio logor. Tokom jedne pauze, Merima me iz potpune tišine upitala: ‘Znaš li ti da je moj baba bio ovdje u logoru?'”, priča Pašić, prisjećajući se kako je sa zanimanjem slušao Meriminu priču, već znajući da će je prvom prilikom dokumentovati.

“Što je više pričala, više sam bio zainteresiran”, iskren je.

U razgovoru za Al Jazeeru Balkans, Pašić priča kako je saznao da su, “nakon što su Hrvati izdali Bošnjake i etnički očistili Novi Šeher, njen otac i daidža odvedeni na Heliodrom, dok je Merima s majkom i sestrom odvedena u ženski logor Žepče. Šest mjeseci nisu znali ništa jedni o drugima, da bi u konačnici njen otac i daidža pješke došli od Mostara do Zenice, gdje su nakon logora izbjegle Merima, njena majka Suvada i sestra Almira”.

“Svaki put kad čujem takve priče na pameti mi je kako će, ukoliko se ne zapišu ili na neki način ne zabilježe, one nestati kada tih ljudi više ne bude. U tom trenutku je Merima rekla kako bi voljela da njena djeca znaju za tu priču i ja sam joj predložio da snimimo film”, priča Pašić.

Film snimljen mobilnim telefonom

No, pronaći finansijsku podršku i okupiti filmsku ekipu nije bio nimalo lak zadatak, a cijela situacija dodatno je usložnjena pandemijom COVID-a 19.

“Taman u tom periodu objavljen je konkurs za trening ‘Snimanje dokumentarnih filmova mobilnim telefonom’, koji je održan u sklopu AJB DOC-a i kako sam u jednom momentu i pomislio da bih mogao snimiti film mobitelom, učinilo mi se da je taj trening sjajan početak rada na filmu”, kaže.

Upravo je njegov idejni projekt proglašen najboljim na AJB DOC treningu 2020, te je Pašić dobio novčanu nagradu u iznosu od 1.500 eura, mobilni telefon Samsung Note 20 Ultra, kojeg dodjeljuje sponzor Samsung, te mentorsku podršku u procesu snimanja.

“Najvažnije što sam naučio na treningu je da je moguće snimiti film mobilnim telefonom. Telefon koji sam dobio bio mi je glavna kamera, a novac koji je također bio dio nagrade budžet za film. S obzirom na to da sam glumac, morao sam puno učiti te tražiti savjete prijatelja koji su mi mnogo pomogli kada bi mi, naprimjer, nestalo svjetla ili bi mi se pomjerio kadar. Bez njih ovaj film ne bi bio moguć”, ističe autor.

Potresne ispovijesti članova porodice Lepić

Kroz potresna svjedočenja o tome šta su doživjeli devedesetih i fragmente sjećanja tada četverogodišnje Merime i njene sestre Almire, Pašić gledaocima predočava kako je izgledao njihov put do slobode.

“Merima mi je govorila šta se dogodilo, ali je stvar u tome da ni ona nije znala sve stvari koje saznajete kroz film jer su njeni roditelji i daidža uvijek pričali samo o određenim momentima i to u fazonu da to bude smiješno. Znao sam, naprimjer, da su njen tata i daidža pješke došli od Mostara do Zenice i to je bio momenat na kojem je u tom trenutku bio moj fokus”, kaže Pašić, pojašnjavajuči kako je film prvobitno trebao drugačije izgledati.

“Međutim, dok sam snimao tatu i daidžu, njena mama je u jednom trenutku nekome rekla: ‘Sjećaš se kad smo sišle na Bosnu da se okupamo, a ono sve leševi plutaju’. Iste sekunde sam znao da snimamo potpuno drugi film i fokus prebacio na mamu”, dodaje.

Ubrzo shvata kako je neophodno da u priču uključi Merimu i njenu sestru.

“Na tom snimanju se desila još luđa situacija, jer sam saznao da Merima još uvijek ima cuku, igračku koju je nosila kad su ih odvodili u logor. Onda sam imao pet pogleda na jednu priču i u konačnici je film nastao od fragmenata njihovih sjećanja od trenutka kada su se odvojili pa dok se nisu ponovo našli”, kaže.

Ističe kako je, nakon što je završio sa snimanjem, osjetio ogromnu odgovornost prema porodici Lepić, ali i prema svim ljudima o kojima njegov film indirektno govori.

“Znao sam da ne mogu napraviti bolji film od te njihove priče, ali da moram napraviti film koji će tu priču časno ispričati. Tako sam donio odluku da ne koristim arhivske snimke, jednostavno sam shvatio da je to kako oni govore bolje od bilo kakvog arhivskog snimka”, iskren je Pašić.

‘Tim ljudima se niko ne bavi’

Na kraju razgovora, Pašić ističe kako je, uprkos zasićenosti društva ratnim temema, što je, smatra, također posljedica rata, važno govoriti o ovim temama.

“Parafrazirat ću Almira Imširevića koji je jednom rekao kako bi volio da se rat nije dogodio pa da ima neke druge probleme. Nažalost, dogodio se, čak je i dalje prisutan kroz sudbine ljudi koji zbog toga imaju ogromne probleme, a kojima se niko ne bavi. Postoji gomila ljudi svih etničkih pripadnosti, vjeroispovjesti, koji su ratni veteran, ratni vojni invalidi, civilni invaliti, ljudi koji su izgubili porodice, kuće, ljudi koji su, na kraju krajeva, vidjeli svašta. Oni sigurno čine pola države, a njima se niko ne bavi”, ističe Pašić.

Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, više od 30.000 ljudi prošlo je kroz logore.

“Ne mogu ispričati priče svih tih ljudi, ali kroz jednu reprezentativnu priču mogu skrenuti pažnju na te ljude koje je sistem zanemario”, zaključuje Pašić.

Film Do slobode Jasenka Pašića prikazan je u selekciji Smart Doc 4. AJB DOC Film Festivala.