Greenberg: Kada žrtva progovori, to ohrabruje druge

“Tišina je uslijedila nakon holokausta, rata u Vijetnamu, zaljevskog rata, 11. septembra, ratova u Iraku i Afganistanu, ali i u Bosni i Hercegovini i širom balkanskog regiona devedesetih godina. Saznala sam da su mnoge žrtve sistematskog silovanja i mučenja šutile iz straha i srama, ali i da je ta šutnja bila kao sredstvo za preživljavanje. Iskustva su jednostavno bila previše užasna da bi ih ponovo mogli posjetiti”, objašnjava motive za pisanje romana Nerminina šansa, kojem su u fokusu stradanja tokom opsade Sarajeva, američka spisateljica Dina Greenberg.

“Davanje glasa preživjelima, čak i kroz izmišljene likove, moćan je mehanizam. Sada mi je cilj privući više glasova u diskusiju i nadam se da ću to učiniti organiziranjem virtualnih foruma sa mnogo različite publike, na Balkanu, ali i širom dijaspore”, jasna je autorica.

Dina Greenberg magistrirala je likovnu umjetnost na Fakultetu fikcije na Univerzitetu North Carolina Wilmington, gdje je radila kao urednica za književni časopis Chautauqua. Također, na Univerzitetu Pennsylvania završila je dodiplomski studij engleske književnosti i magisterij liberalnih studija s koncentracijom na bioetiku i pisanje.

Trenutno predaje kreativno pisanje u Muzeju umjetnosti “Cameron” i pruža individualne instrukcije pisanja za žrtve traume. Njen rad na vodećim radionicama kreativnog pisanja za vojne veterane rezultirao je pisanjem romana Nerminina šansa, koji za cilj ima ima podizanje svijesti o posljedicama traume, posebno silovanja.

Međugeneracijska trauma

“Moja karijera odvijala se na potpuno nelinearan način. Prekinula sam studij neko vrijeme, zatim sam završila svoj preddiplomski studij i, s godinama između, dva odvojena diplomska studija. Radila sam u nekoliko različitih područja, a u međuvremenu sam zasnovala i porodicu. Vjerujem da sam uspjela prikupiti relevantan uvid, obrazovanje i životno iskustvo da napišem Nermininu šansu samo zbog ove zaobilazne rute. Uvijek me privlače složene teme koje zahtijevaju detaljna istraživanja i analize, ali i znatiželju i suosjećanje. Međugeneracijska trauma jedna je od takvih tema i to je zapravo srce Nerminine šanse“, kaže Dina Greenberg.

Naglašava da je odrastajući u Sjedinjenim Američkim Državama, u sjeni rata u Vijetnamu, promatrala utjecaj borbe na generaciju muškaraca i žena koji su tek nešto stariji od nje.

“Kao i mnoge druge tinejdžerke u Americi, nosila sam niklovanu narukvicu sa imenom i identifikacionim brojem ratnog zarobljenika. Sjećam se osjećaja bespomoćnosti i ljutnje što je rat uništio toliko života i što sam malo toga mogla učiniti. Uporedite to sa učešćem Amerike u Zaljevskom ratu 1991. godine. Isto tako, 1984. godine gledali smo na TV-u kako je Sarajevo bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara u sjajnim novim sportskim kompleksima, a već 1992. godine čitala sam novinske izvještaje o genocidu i sistematskom silovanju kao ratnom oružju i to me užasavalo”, priča američka spisateljica.

Navodi kako se na Univerzitetu Pennsylvania nekoliko godina posvetila temeljnom istraživanju traume prije nego što je pokušala napasati prvi nacrt romana.

“Priča je nastala organski nakon niza Skype intervjua koje sam vodila sa Zrinkom Bralo, sada izvršnom direktoricom ‘Migrants Organise’ u Velikoj Britaniji. Ona je bila novinarka i doslovno je bila zarobljena u TV studiju sa svojim kolegama kada je 1992. godine započela opsada Sarajeva. Opisala mi je tako bolne detalje tog vremena i to je na mene ostavilo značajan utisak. Djelomično sam modelirala svoju protagonisticu na osnovu njenog iskustva.

Također, počela sam voditi radionice kreativnog pisanja za vojne veterane i njihove porodice. Ti časovi su za mene postali izuzetna laboratorija za učenje dok sam slušala učesnike i pomagala im da daju glas traumi koju su doživjeli. Dobila sam mali grant za intervjuisanje vojnih kapelana o njihovoj ulozi u rješavanju duhovnih i psiholoških aspekata traume i PTSP-a. Sve je to našlo svoj put u Nermininoj šansi“, ističe sagovornica.

Davanje glasa preživjelima

Napominje da je na ovom romanu radila više od 15 godina i uvjerena je da je njen cilj evoluirao s tim da je oduvijek željela napisati roman koji će posljedice rata prikazati očima izbjeglice.

“Nisam historičarka. Nisam psihologinja koja savjetuje žrtve traume. Ipak, ja sam spisateljica i učiteljica, pa je cilj postao jasan. Moj posao je bio stvoriti niz likova koji su iskusili podmukle učinke rata, bili oni uključeni u borbu, trpjeli silovanja i druga mučenja ili su, kao djeca preživjelih, imali ratni ožiljak urezan u njihov DNK. Vjerujem da je važno osvijetliti one koji se kreću tiho u sjeni.

Nakon što sam predala rukopis svom izdavaču, počela sam proces oblikovanja rasprave o knjizi i shvatila sam da je ista tišina uslijedila nakon holokausta, rata u Vijetnamu, zaljevskog rata, 11. septembra, ratova u Iraku i Afganistanu, i tako dalje.

Ta tišina je postojala i u Bosni i Hercegovini i širom balkanskog regiona devedesetih godina. Saznala sam da su mnoge žrtve sistematskog silovanja i mučenja šutile iz straha i srama, ali i da je ta šutnja bila kao sredstvo za preživljavanje. Iskustva su jednostavno bila previše užasna da bi ih ponovo mogli posjetiti. Davanje glasa preživjelima, čak i kroz izmišljene likove, moćan je mehanizam. Sada mi je cilj privući više glasova u diskusiju i nadam se da ću to učiniti organiziranjem virtualnih foruma sa mnogo različite publike, na Balkanu, ali i širom dijaspore”, jasna je autorica romana Nerminina šansa.

Ne krije da je bilo trenutaka kada se osjećala preopterećeno i potpuno prestravljenom jer se prihvatila tako velikog projekta.

“Nakon nekoliko godina pohađanja rigorozne radionice pisanja, knjiga je postala moj diplomski projekt za master program na Univerzitetu North Carolina Wilmington. Tada je Nerminina šansa stvarno počela da se formira. Bilo je uzbudljivo usredotočiti se na svoju knjigu. Lagala bih kad bi rekla da je tada postalo lakše. Ulozi su postajali sve veći i veći jer sam planirala ove tri godine iskoristiti za završetak knjige. Zapravo je bilo potrebno još pet godina da se rukopis uobliči u sadašnji oblik. Da li mi je laknulo? Da li sam zahvalna? Da li sam oduševljena? Da li sam još uvijek prestravljena? Na sva gore navedena pitanja moj odgovor je: Da!”, govori Dina Greenberg.

Neizbježna napetost

Da bi objasnila radnju svog debitantskog romana, otkrila je ko je zapravo Nermina i koja je njena priča.

“Kada se knjiga otvori, Nermina je studentica na drugoj godini medicinskog fakulteta u Sarajevu. Roditelji su joj liječnici, a brat finansijski analitičar. Ukratko, cijeli njen svijet se raspada oko nje. Silovali su je srpski vojnici. Brat i majka su joj ubijeni. Nakon što se nakratko ponovno povezala s ocem, našla se sama i vodi brigu o dječaku odvojenom od svoje porodice. To je poticaj za Nerminu da dobije vlastito dijete nakon što je pobjegla u Sjedinjene Američke Države.

Njena metoda je nekonvencionalna i stvara posljedice, neizbježnu napetost između Nermine i njene kćerke, Atike”, pojašnjava ova američka spisateljica.

Dok je razvijala Nermininu priču, priznaje da je bilo mučno shvatiti kako su majka i kćerka dijelile nerazdvojne posljedice traume.

“To je postao motor koji je pokrenuo priču. A ovo je jedan aspekt koji je stupio na snagu tek nakon opsežnih istraživanja i interakcija sa žrtvama seksualnog nasilja, rata i raseljavanja. Kada Nermina stigne u Sjedinjene Američke Države, ona je slomljena i još uvijek žudi da postane cjelovita kako bi ponovno zasnovala porodicu koju je izgubila zbog rata.

Na kraju, Nermina postaje psihijatrijska medicinska sestra napredne prakse koja savjetuje ratne veterane, a u toj ulozi utjelovljuje arhetip ‘ranjenog iscjelitelja’. Ova dimenzija mi je bila važna jer mi je trebala da bude jaka, da prebrodi bol i na kraju tu snagu oblikuje za svoju kćerku”, kazuje sagovornica.

Prema njenim riječima, čak i sada, skoro 30 godina kasnije, malo je vjerovatno da će se broj žena koje su silovane između 1992. i 1995. godine ikada precizno izračunati.

“Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) procjenjuje raspon između 10.000 i 50.000 osoba. Ova razlika samo naglašava rasprostranjenost seksualnog nasilja, pa čak i ono što neki opisuju kao ‘genocidno silovanje’ nad bošnjačkim ženama. Prema mom iskustvu, a to je svakako potvrđeno u istraživanju, pružajući mogućnost žrtvama da govore, da ih se zaista čuje, najmoćniji je lijek koji možemo primijeniti. Svaki put kada žrtva progovori, to ohrabruje druge. Kreativno pisanje nudi izuzetnu metodu za liječenje rana i drugih uzroka trauma”, smatra autorica romana Nerminina šansa.

Sve je moguće

Sretna je što se povezala sa mnogim zaposlenicima u nevladinim organizacijama koji su posvetili svoje živote pomaganju ženama i muškarcima u dubokim ranama seksualnog nasilja.

“‘Trial International’ je nevladina organizacija koja pruža pravnu pomoć i zagovaranje žrtvama seksualnog nasilja u kontekstu sukoba ili postkonflikta. Ajna Jusić, dijete ratnog silovanja, osnovala je Udruženje ‘Zaboravljena djeca rata’ i zalaže se za pravno i društveno priznanje drugih poput nje. Posebno sam zahvalna na prilici za saradnju s organizacijom ‘Most Mira’ koju je osnovao Kemal Pervanić, a koja promiče mir i pomirenje.

Također, nedavno sam održala kratku pjesničku radionicu putem Zooma tokom godišnje sedmične konferencije na kojoj ova organizacija okuplja mlade učesnike iz regiona Balkana i šire. Iako teme na dnevnom redu nisu eksplicitno ‘traume’, niti ‘silovanje’, samo postojanje ovakvog okupljanja daje učesnicima dozvolu da raspravljaju o temama koje su često zabranjene ili zanemarene”, konstatuje Dina Greenberg.

Američka spisateljica nadala se da će ove jeseni moći posjetiti Bosnu i Hercegovinu, neposredno nakon objavljivanja knjige, ali pandemija korona virusa nastavlja stvarati toliko neizvjesnosti.

“Međutim, počela sam preliminarne razgovore s Ambasadom Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini o potencijalnoj kulturnoj razmjeni nakon što bude moguće putovati. Moj cilj sa ovim je stvaranje grupa za diskusiju i radionica kreativnog pisanja u saradnji sa bosanskohercegovačkim akademskim institucijama i nevladinim organizacijama poput ‘Most Mira'”, podvlači sagovornica.

Na kraju je iznijela i svoja očekivanja od romana Nerminina šansa koji će biti objavljen 29. oktobra 2021. godine.

“Ne mogu odgovoriti na drugačiji način, osim da kažem kad je Zrinka Bralo pročitala rukopis, a zatim i pristala napisati predgovor. Njezin glas povjerenja uvjerio me da je sve moguće. Nadam se da ću u budućnosti knjigu prevesti na bosanski jezik kako bi još bila pristupačnija. Za sada je knjiga dostupna na engleskom jeziku za dostavu širom svijeta. Nadam se da će drugi pronaći odjek, nadu, a možda čak i ozdravljenje, među stranicama ove knjige”, zaključuje Dina Greenberg.