‘Košnica’, inspirativna priča o ženskoj snazi i borbi protiv patrijarhata

Debitantski film Košnica (Zgjoi) mlade kosovske rediteljice Blerte Basholli imao je veliki početak. Film je “pomeo” konkurenciju na ovogodišnjem Sundanceu, gdje je nagrađen sa tri priznanja – za najbolji film, najbolju režiju međunarodnog igranog programa te nagradom publike – dok filmu tek slijedi festivalski život, pozitivne ocjene i kritike stižu sa svih strana.

Film, koji se temelji na istinitoj priči majke dvoje djece iz sela Velika Kruša, koja se, nakon što njen suprug nestane u ratu na Kosovu, u borbi za egzistenciju i dostojanstven život svoje djece prvo mora izboriti s okrutnim patrijarhatom, koji joj ne dozvoljava da radi, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Rediteljica Basholli za Al Jazeeru govori o snažnoj ženi iz “sela ratnih udovica” i njenom trnovitom putu do uspjeha, duboko ukorijenjenom patrijarhatu u balkanskim društvima te o izazovima snimanja filma.

• Vaš debitantski film ‘Košnica’ najveće je iznenađenje ovogodišnjeg Sundancea, festivala na kojem vam je donio tri nagrade. Jeste li očekivali ovakav prijem kod publike, kritike i struke i šta Vam nagrade u konačnici znače?

– Iskrena da budem – ne. Želim naglasiti da je kompletna ekipa uložila mnogo truda u ovaj film. Glumci, producenti, snimatelji, montažeri i svi oni koji su na bilo koji način učestvovali u procesu stvaranja filma dali su sve od sebe.

O festivalima nisam ni razmišljala dok smo radili na filmu, fokus mi je bio na tome da film uradimo najbolje što možemo, o promociji sam počela razmišljati tek nakon što smo završili s radom na filmu. Moja jedina želja je bio Sundance, pa možete zamisliti moju i sreću ekipe filma kada smo upravo na tom festivalu osvojili čak tri nagrade.

Nadam se da će ove nagrade otvoriti vrata i drugim filmskim umjetnicima sa Kosova, ali i da će biti odskočna daska u našim karijerama.

• Ekranizirali ste istinitu priču o udovici koja se pokušava izboriti za dostojanstven život, nakon što je njen muž nestao u ratu na Kosovu. Kada ste prvi put čuli priču Fahrije Hoti, a kada ste odlučili napraviti film? Šta je to što Vas je toliko dojmilo i inspiriralo da ste odlučili tu priču podijeliti sa svijetom?

– Njenu priču sam čula dok sam bila u Americi, s meni najdražom osobom na svijetu, Artanom Korenicom. Pričali smo o tome kako bih trebala upoznati Fahrije i napraviti film o njoj, jer svijet mora čuti priču o uspješnoj ženi sa Kosova, ali i o njenom trnovitom putu do tog uspjeha.

Željela sam napraviti film u kojem glavnu ulogu ima snažna žena. Vjerujem da je svijet pun snažnih i uspješnih žena poput Fahrije, ali nažalost, njihove priče nikad nisu ispričane.

• Kako je izgledao proces rada na ovom filmu i šta Vam je bio najveći izazov?

– Prvu verziju scenarija napisala sam 2016. godine i s tom verzijom sam otišla kod producenta Yll Uka, no on je u tom periodu želio prestati raditi produkciju. Međutim, nakon što je pročitao scenarij, odlučio je da će biti dio ovog projekta. Tako je počelo, narednih nekoliko godina smo skupljali sredstva, okupljali ljude i snimali film, a sada zajedno promoviramo film po festivalima i već dogovaramo naš naredni zajednički projekat.

Najveći izazov, naravno, bio je prikupiti novac. Ovdje moram naglasiti izvrstan posao koji Centar za kinematografiju Kosova radi, posebno kada je riječ o odabiru projekata koje će podržati. Nama su oni dali 140.000 eura, što je bio dobar početak, ali je to bilo daleko od onoga što je nama trebalo. Ipak, na našu radost, nakon dvije godine, uz pomoć Albanije, Makedonije i Švicarske uspjeli smo prikupiti novac.

Sa tehničke strane, najveći izazov bilo je snimanje pod vodom. Postprodukcija je, također, bila izazovna, jer je naš glavni montažer Enis Saraci bio u Pragu, dok je ostatak ekipe bio u Ženevi, a onda je došla pandemija korona virusa, što je dodatno zakompliciralo stvari. Bilo je teško, ali smo na kraju uspjeli.

• Da li ste se tokom rada na ovoj priči sastajali s Fahrije i kako je u konačnici ona reagirala na film?

– Sarađivala sam s Fahrije intenzivno, no trudila sam da se ne srećemo previše, jer bismo svaki put razgovarale satima, a svaki naš razgovor bi je ponovo podsjetio na sve kroz šta je prošla u tom teškom periodu života. Nisam željela da zbog mene ponovo prolazi kroz te traume.

Film je zasnovan na njenoj priči, tako da su sve scene bazirane na stvarnim događajima. Naravno, mi smo izmijenili dijalog, prilagodili ga filmu. Također smo neke od sporednih likova promijenili ili izmislili kako bi se bolje uklopili u priču. Upravo nam je zbog toga njena reakcija na film bila važna. Nikada ne bismo pustili u javnost film koji ona kao glavni lik ne odobrava. Srećom, njoj se film svidio, te je ona sada dio naše ekipe koja promovira film po festivalima i aktivno učestvuje u Q&A sesijama.

• Patrijarhalna tradicija duboko ukorijenjena u njenom selu nije dozvoljavala ženama da se same brinu za svoju egzistenciju. Kako ste reagirali na činjenicu da postoje društva u kojima je za žene manja sramota ‘umrijeti od gladi’ nego raditi?

– Zaista sam bila iznenađena. Kosovo je poznato po svom gostoprimstvu, po solidarnosti i bliskosti. Mi smo jedni drugima pomagali i prije rata, u ratu i poslije rata. Nikada nisam ni pomislila da bi neko odbio pomoći udovici i njenoj djeci.

Ono što se dogodilo Fahrije me je šokiralo, ali i jako razljutilo. Jednostavno ne mogu da shvatim taj način razmišljanja gdje žena ne treba da radi, već da služi roditeljima svog muža, tako su njoj bar ljudi govorili.

• Pokrećući biznis s drugim ženama iz sela, Fahrije na neki način postaje nazavisna i slobodna, no uprkos tome, ona se i dalje mora suočavati s muškarcima koji je maltretiraju. Kakva je trenutna situacija u Velikoj Kruši, jesu li se žene uspjele izboriti protiv diskriminacije i predrasuda?

– Fahrijin život danas jeste mnogo bolji. Neki ljudi su, vođeni njenim primjerom, također pokrenuli biznis, a Fahrije kaže da je sretna što je uspjela promijeniti način razmišljanja nekih ljudi. Ona je zaista inspiracija, ne samo u Velikoj Kruši, nego i u cijelom Prizrenu, čak i šire. Njena firma zapošljava mnoge žene koje su udovice, poput nje.

“Da ne radimo, poludjele bismo”, kaže Fahrije. “Rad nas mentalno jača i omogućava nam da izdržavamo i hranimo našu djecu kako ne bi bila na ulici i otišla nekim krivim smjerom u životu.”

Sigurno im je bolje, ali ipak je potrebno mnogo više promjena u društvu kako bi stvari bile onakve kakve trebaju biti.

• Koliko je žena poput Fahrije danas oko nas, naročito ako govorimo o području Balkana? Kakvu ulogu, u smislu osnaživanja žena, ima Vaš film?

– Nisam mnogo istraživala o tome, ali vjerujem da na Balkanu postoji mnogo žena koje su u istoj ili sličnoj situaciji. Različite su okolnosti i uzroci koji su doveli te žene u slične situacije, ali ono što im je zajedničko je da su one ugnjetavane. Vjerujem da kao društvo moramo još mnogo raditi na ravnopravnosti polova.

Ovaj film je jedna vrsta opomene, on pokazuje koliko je teško jednoj ženi koju okolina osuđuje samo zato što se trudi da zaradi novac kako bi prehranila svoju porodicu. Naravno da film neće promijeniti život tim ženama, ali će sigurno utjecati na podizanje svijesti o tome šta se događa. Sve je tu od pomoći – film, diskusije, naši postupci, način na koji odgajamo našu djecu…

• Šta dalje slijedi – gdje će film biti prikazan u narednom periodu i kakvi su Vaši planovi nakon ovog filma?

– Trenutno pripremam još jedan film i, naravno, promoviram Košnicu.