Socijalizam s ljudskim licem ili demokratija u tranziciji

Kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 pogodila je sve segmente društva, a na udaru se, između ostalog, našla i scenska umjetnost. U želji da odgovore na novonastalu situaciju, u kojoj su zbog restriktivnih mjera pozorišta zatvarana, a kontakt s publikom ograničen ili čak onemogućen, teatarske kuće počele su emitirati snimke predstava iz svojih arhiva, a tokom ljetnih mjeseci neke su “preselile” pod otvoreno nebo.

U toj je priči reditelj Bobo Jelčić, Mostarac s adresom u Zagrebu, istražujući mogućnosti kreativnog djelovanja i stvaranja, otišao korak dalje te na novonastalu situaciju odgovorio svojevrsnim eksperimentom – predstavom u formi konferencijskog razgovora, koja je, putem Zoom platforme, izvedena u virtuelnom svijetu.

U Jelčićevom Višnjiku u Višnjiku, koji je se realiziran u produkciji pozorišne grupe De Facto Saše Božića, učestvuju Jerko Marčić, Marko Makovičić, Jadranka Đokić, Ugo Korani, Petra Svrtan i Lana Meniga. Oni bi se u Čehovljevom Višnjiku nalazili na imanju koje će se uskoro prodati, no u ovom slučaju do imanja uopće ne mogu doći. Svako je na svojoj strani, u svojoj “kućici”, iz koje razgovara o imanju.

“Dakle, to je neka situacija koja jako bliska ovome što živimo, pokušaj održavanja komunikacije u fizičkoj nebliskosti. Svako je u svojoj kućici, u svom virtualnom okviru ekrana, iz koje se sučeljava s ostalih pet ili šest kućica, tako da ona Čehovljevska (ne)komunikacija dobiva još jednu novu ovovremensku dimenziju. Čehov je uvijek izazov, naprosto je dobar pisac, kroz kojeg, u zadnje vrijeme vrlo često, probam promatrati ili problematizirati uopće postojanje tetara danas, ne samo u Zoom formi, nego i uobičajeno – kad to radim na sceni. Pitam se šta znači Čehov danas i kako igrati uopće klasiku, nešto što je davno napisano za neko drugo vrijeme i publiku, pred ljudima koji žive u suvremenom svijetu i koji u teatru traže vrlo jasnu identifikaciju. Ova ‘Zoom-priredba’ je samo jedan od priloga tim pitanjima koja su, čini se, uvijek aktualna”, kaže Jelčić u razgovoru za Al Jazeeru.

• ‘Višnjik u Višnjiku’ je svojevrsni eksperiment kojim ste odgovorili na pandemiju COVID-19. Kako je uopće nastala ova predstava, odakle ideja i kako je to u konačnici izgledalo?

– Prije toga sam radio Hrvatski put ka sreći, no morao sam prekinuti, zbog lockdowna. Prvo smo prestali s radom misleći da ćemo ubrzo to nastaviti, međutim, to se nije događalo i onda smo shvatili da od toga nema ništa u neko skorije vrijeme. No, u svemu tome nama se dogodio i taj razorni potres, koji je na još jedan način ozbiljno podebljao već postojeću depresiju i neizvjesnost.

Ta situacija zaključanosti je izazvala neku organsku reakciju, ‘ajd’ recimo revolt, nešto pokretačko, želju da se nešto napravi. To je bilo više iz nekakve nužde i potrebe, nego iz prepoznatljivih umjetničkih razloga. Bilo je tu još par ideja, više ili manje upotrebljivih, svašta ti padne na pamet kad si cijeli dan free, ali, eto Zoom, je prevagnuo. A on, Zoom, došao je u priču nekako logično, kao nešto što smo već dosta koristili u svakodnevnoj komunikaciji, platforma jednostavna za korištenje. I još – lako dostupna svima, jeftina, brza i nema limita za broj korisnika. Nije puno, ali dovoljno za početak.

Bio sam vrlo skeptičan prema svemu tome virtualnom, za kazalište netipičnom, nisam taj tip jednostavno, ali sam, s druge strane, inzistirao na toj ideji, jer sam negdje znao da je u to vrijeme takva beskontaktna forma najostavrljivija te da je dovoljno nepoznata da nas napali. Imao sam dobre ljude, s kojima inače često surađujem na raznim projektima, prvo Jerka i Marka, s kojima sam to sve i započeo, a onda i ostatak ekipe koji se kasnije pridružio – Jadra, Petra, Ugo i Lana. Baš su dobri, pametni i izvrsni glumci. Vrlo fleksibilno i kompetentno su reagirali na novi medij. Niko tu, pa ni ja, nije bio doma, svima je bilo prvi put. Pa i Saši producentu, a i Ivani, koja se brine o marketingu.

• Kakve su bile reakcije publike?

– Mi smo rad na ovom projektu počeli proljetos, nalazili smo se na Zoomu, pa uživo, pa opet na Zoomu… U hodu smo usklađivali put i pravili planove. Razmišljao sam kako bi to trebalo izgledati, što to treba biti ustvari, kako fikciju uopće predočiti na taj način, ko će u to vjerovati, naprimjer na koji način neku emotivnu situaciju učiniti uvjerljivom putem Zooma. Tu smo najviše vremena izgubili – u uspostavi odnosa fikcije iz dramskog teksta i zoomovske slike, koja je bez čarolije, poput slike iz TV dnevnika.

Tako smo došli do govora koji je najobičniji funkcionalni govor koji je karakterističan Zoomu, a koji više nije kazališni, nije ni filmski, nego, eto, neki “zumovski”, u značenju: konverzacijski, sastanački, dogovorni, konferencijski, koji posjeduje veliku dozu racionalnosti i malu manifestnost emocija. To je odredilo stil i štih, ili duh, ako hoćete, materijala. Naprosto, intima je u toj verziji zvučala drugačije.

I mada sam bio skeptičan, jer je puno toga, ili gotovo sve, za sve nas bilo poptpuno novo, na kraju kad smo sklopili sve fragmente u jednu smislenu cjelinu, koja se pokazala puno većom od tih naših stahova i naših očekiavanja. Poslije prve izvedbe bili smo bas jako zadovoljni. Publika još i više.

• Nagovještavate li ovim neki novi pristup teatru, jesu li virtuelne izvedbe i ovakve prilagodbe naša budućnost?

– Teatar će vrlo uskoro biti doveden u pitanje, zbog financijske neodrživosti, zbog nedostatka publike, zbog uopće smisla opstanka u ovim uvjetima. Bit će ga teško financirati, ali mislim da ga to neće ugasiti, tek će ga podsjetiit da je dotiran i da nije samoodrživ.

Bit će potrebni sve češći izlasci iz komocije, a komocija je sve ono što je prije izgledalo uobičajeno, svakodnevno, normalno, i prilagođavati se onomu što vrijeme nosi, što je – kako se danas kaže – novo normalno. Morat ćemo više istraživati, a manje se prepuštati navici, biti u aktivnijoj poziciji prema stvarima kojima smo okruženi.

Virtualne izvedbe neće puno toga promijeniti, neće ništa nestati, kao što sa pojavom televizije nije nestao film, ili pojavom filma teatar, nego će stvari paralelno postojati. Samo će se otvarati novi prostori komunikacije, a samim tim i umjetničkih, ne samo tetraskih, mogućnosti, kojima ćemo se morati prilagođavati. Znam da mnoge kolege padaju u afan pri spomenu teatra u vritualnom prostoru i da se gnušaju tog, ali ja im sugeruram probajte, ništa ne košta.

• Nešto prije toga u Satiričkom kazalištu Kerempuh postavili ste praizvedbu ‘Hrvatskog puta ka sreći’, kojom ste obuhvatili period od Austro-Ugarske monarhije do demokratske i nezavisne Hrvatske. Da li je i koliko je bilo teško tako veliki vremenski period prikazati u jednoj predstavi?

– Teško je, naravno. Ukratko govoreći, tu je osam lica, koji se sve vrijeme nalaze u jednom prostoru, zbijeni i skučeni, upućeni jedni na druge, a koji su u konstantnoj, neprekinutoj tenziji u želji da nešto naprave. Rođenja, sprovodi, svadbe – kao na pokretnoj vrpci se smjenjuju jedno za drugim i zapravo se svih tih sto godina sublimno pretvaraju u jednu raskošnu i potresnu dramsku situaciju, koja, kako rekoste, završava demokracijom – i, dakle, potencijalnom srećom.

U tih sat vremena je predstavljen panoramski čitav niz identiteta, faktora više ili manje povijesnih, emotivnih, i nekih drugih, kao neki materijal od koga smo svi sagrađeni. Kao nekakav autotretman, neka autorefleksija, samoispitivanje – gdje smo i što radimo u odnosu na vrijeme koje je iza nas i na to gdje smo sada. Ili, možda bolje, koliko smo blizu onoga što smo htjeli.

• Je li to zaista bio put Hrvatske ka sreći i da li ju je demokratija na kraju donijela ili je ipak, kako to mnogi na ovim prostorima tvrde, u bivšoj državi bilo bolje i sretnije?

– Pod uvjetom da ostavimo ideologije po strani, to je više individualno, nego političko pitanje. Socijalizam s ljudskim licem ili demokracija u neprekinutoj tranziciji – šta je bolje? Politički procesi na ovim prostorima devedesetih su iznjedrili demokraciju, ali to nije sreća po sebi, kao što znamo, to je tek eventualno pretpostavka, mada, kao što znamo, ni ta pretpostavka ne mora biti točna.

Ali, budimo konkretniji – uzmite zagrebački potres, da ne spominjemo pandemiju i još puno toga drugog, država, dakle demoktarska država, sa svim mogućnostima i pravima, i pored novca koji je dobila od Europske unije, koji nije mali i za koji svi znamo da ga je dobila, dakle unatoč svemu tome, ta ista država nije poduzela ništa evo skoro godinu dana da vrati ljude u oštećene stanove, niti da sanira neke ključne punktove Donjeg grada koji ljudima ugrožavaju život.

E, sad da skupimo te ljude koji su stradali pa da ih pitamo u kojoj je državi bilo ljespše, u ovoj ili onoj, šta mislite šta bi odgovorili? Ili moj djed – iz kraljevine je naglo prešao u svježi socijalizam, a pred smrt u demokraciju tranzicijskog tipa, šta mislite šta bi on odgovorio kad biste ga to pitali, kad su ga tako bacali up and down po raznim društvenim sistemima kao muhu bez glave?

• Gdje u cijelom tom vremenskom okviru kojeg ste obuhvatili predstavom ima najviše prostora za satiru?

– Satira je život, vrijeme politike koje nas okružuje. I dalje, na žalost, izvješća iz stožera, govori političara, saborske sjednice… Pa neke emisije u regiji puštaju samo govore političara, ili izjave, gotovo bez intervencije, bez komentara, koje su i takve bez komentara – komične.  Sve više ozbiljnih političkih emisija ima čak i stalnu rubriku koja tretira samo takve priloge.

Pitanje je da li, uslijed bombardiranja raznih medija s raznim sadržajima tog tipa, mi uopće imamo prostora za institucionalnu satiru i je li ona više scenski uopće kurentna roba, je li nam netko poput Grincha koji je ukrao Božić, zapravo, uzeo kruh iz ruku, to jest satiru, to jest ono što bi trebalo biti na sceni, a prešlo je za pult govornice.

Političari sjede u TV studijima, kao i politički komentatori, i postaju nacionalne zvijezde, regionalne, puno više nego glumci ili pjevači (danas znam nabrojiti puno više političkih komentatora nego, recimo, pjevača ili nogometaša). Mi ostali smo gledatelji, pasivni promatrači, netko s kim se ne računa u toj priči. Šutljivi, pažljivi i poslušni. Publika koja povremeno plješće, mirno sjedi u mraku i koja se toj istoj satiri koju bezrezrevno gleda već odavno više uopće ne smije.

• Da skrenemo malo priču na Bosnu i Hercegovinu i Vaš rodni Mostar, koji je ovih dana (zbog izbora) jedna od glavnih tema. Zanimljivo je da ste radnju svog filma prvijenca ‘Obrana i zaštita’, koji je sniman 2012. godine, htjeli smjestiti u 2020. godinu, svjesni da se ništa neće promijeniti. Iako to niste uradili, Vaša teza pokazala se istinitom. Kako to komentirate?

– Očito nije teško biti prognozer na ovim prostorima. Stvari se ponavljaju, zapravo, ne ponavljaju se, nego su iste od završetka rata. Pomalo podsjećaju po tome na zreli socijalizam, onaj iz sedamdesatih, kad se već uvelike znalo tko je tko, tko će vladati i tko će tog koji vlada zamijeniiti. Utabanim stazama revolucije. Zato se tu ne može pogriješiti, i to je i zabrinjavajuće – sustav u kome je sve tako lako predvidjeti da li možemo zvati progresivnim?

Ljudi, stranke, metodi, retorika – sve se ponavlja. Možemo li onda u tom kontesktu uopće razgovarati o demokraciji ili – kako se to ovdje voli reći – o demokratskim procesima kad ti procesi to nisu. To više liči na produžetak socijalizma, vladavinu jedne partije, podijeljenu na više frakcija. Jednopartijski sustav u kojemu se vođe unutarnjih frakcija savršeno razumiju. Mostar je samo jedan od obrazaca tih koncepata, strukturiran po istom modelu, u kome se testira čvrstoća tih frakcija.

Ali, kažem, isti ljudi, iste partije, retorika, obećanja, bla bla bla… Isti sakoi na poliitčarima, cipele, kravate, čak i kad su iz potpuno suprotnih političkih opcija. Kao da se trude da liče jedan na druogog pa furaju isti stajling, iste norme ponašanja… Čak i kad se dogodi da dođu novi ljudi, oni su isti kao ovi na čije mjesto su došli. Demokracija jest jednako promjena, konstantna, kontinuirana promjena, koja nema kraja, niti cilja, osim da neprkeidno traje… Hoćemo li to ikada  dočekati?