Talentovani glumci nisu uspjeli u Sarajevu, ali jesu u Los Angelesu

Da je život nepredvidiv te da nikada ne znamo šta nosi sutra dokaz je i priča Dželile Mujović (24) i Adnana Alića (22) iz Sarajeva koji su kao veliki zaljubljenici u glumu dugo pokušavali upisati željeni studij na Akademiji scenskih umjetnosti u svom rodnom gradu. Međutim, nisu uspijevali.

Uprkos razočarenjima, odustajanje im nije bilo opcija, a kao nagrada za njihovu ustrajnost nedavno im je stigla obavijest da su primljeni na Akademiju dramskih umjetnosti u Los Angelesu u konkurenciji nekoliko hiljada prijavljenih. Oboje su od malih nogu bili članovi dramske sekcije u svojim osnovnim školama što su ujedno bili i njihovi prvi koraci u svijetu glume.

“Od malena sam se voljela maskirati. Maske su me fascinirale, biti neki lik iz crtanog filma, biti neka životinja… U drugom razredu osnovne škole odabrala sam dramsku sekciju, iz nekog razloga me to privuklo. Pravile su se razne dječje priredbe u kojima sam glumila i tako je sve počelo. Kada sam bila sedmi razred osnovne škole, igrala sam u dječjoj predstavi Imamo učiteljicu za čistu peticu čiju režiju potpisuje Mirela Trepanić. To je bila moja prva uloga u predstavi”, prisjeća se Dželila.

Ukupno devet pokušaja upisa

Dodaje da se na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu prvi put prijavila 2017. godine te da je studij glume pokušavala upisati pet godina.

“Dakle, ukupno devet pokušaja. Iz četvrtog pokušaja sam ušla u uži izbor, ali nisam upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Nakon toga sam opet pokušavala nekoliko puta, a posljednji moj pokušaj, deveti, bio je u julu 2021. godine. Meni je prvih nekoliko prijemnih, bilo zaista teško prihvatiti da nisam ušla ni u uži izbor. A kada sam ušla u uži izbor, to je bilo jedno predivno iskustvo s ostalih pet kandidata i rado ga se sjećam. Trajao je pet dana, imali smo provjere kod nekoliko profesora iz glume, govora, pokreta, plesa, glasa, fizičke spreme, književnosti i razgovor sa psihologom. Tada mi je bilo još teže, jer mi je nedostajalo tako malo. Međutim, ta vrata se za mene nisu otvorila”, priča mlada Sarajka.

Ističe da je u tom periodu radila puno na sebi i da se svake godine veoma posvećeno pripremala za naredni prijemni ispit.

“Taj period je za mene bio turbulentan. Nakon šestog pokušaja, navikla sam na razočarenja tako da sam na naredne prijemne ispite išla vrlo svjesna da me neće primiti. Jednostavno mi nešto nije dalo da odustanem, iako sam unaprijed znala ishod”, kaže Dželila.

S druge strane, Adnan Alić se posebno zaljubio u glumu kada je 2018. godine prisustvovao Danu otvorenih vrata na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu te je od tada pokušavao upisati željeni studij.

“Uglavnom, prijemni ispit se sastoji iz dva dijela. Prvo ide širi krug i tu se rade dva monologa i recitacija, a nakon toga se biraju kandidati za uži krug. Nisam imao tu čast da budem u užem krugu, a bio sam šest puta na prijemnom. S akademijama se nikada ne zna i sve je lutrija. Naravno da je osjećaj ružan, ja sam ga osjetio šest puta, svaki put iznova. Za ove tri godine koliko sam pokušavao upisati Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu radio sam konstantno na sebi, a posljednjih godinu i po dana sa Minkom Muftić, koju ovom prilikom moram da spomenem. To je žena koja mi je bila prije svega prijatelj, pa onda i mentor, oslonac, podrška i zaista sam joj zahvalan na tome”, govori Adnan.

Sve je imalo svoju svrhu

Kako je shvatio da Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu nije njegov put, odlučio je pogledati inostrane akademije, a prvi izbor mu je bila Akademija dramskih umjetnosti u Los Angelesu. Na njegov nagovor i Dželila je pristala da se prijavi za prestižni studij u Sjedinjenim Američkim Državama.

“Prikupili smo sve potrebne papire i zakazali prijemni ispit. Za prijemni ispit su bila potrebna dva monologa na engleskom jeziku i ispit je trajao pola sata, a profesorica je postavljala razna pitanja o mom životu, željama, ciljevima, ambicijama. Ne znam zašto, ali odmah nakon prijemnog, imao sam osjećaj da sam primljen. Tri dana poslije smo dobili zvanični email Akademije u kojem stoji da je u konkurenciji od nekoliko hiljada kandidata primljeno nekoliko ljudi, a među njima smo Dželila i ja. Osjećaj je zaista fenomenalan, neopisiv, i u tom trenutku sam shvatio da je sve do sad što se desilo, svi porazi, padovi, neuspjesi, sve je imalo svoju svrhu”, navodi mladi Sarajlija.

Objašnjava da svi kandidati koji se prijavljuju na Akademiju dramskih umjetnosti u Los Angelesu dobiju napismeno šta je bilo dobro, a šta loše, bez obzira da li su primljeni, dok s druge strane, na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu ne obavljaju razgovor s kandidatima nakon šireg kruga, što je, kako tvrdi, veoma bitna razlika.

Za Dželilu opcija studija u inostranstvu je na početku izgledala velikom i bila je neodlučna.

“Rekla sam da ne želim jer sam smatrala da od toga nema ništa. Međutim, Adnan je bio uporan da me uvjeri da nemam šta izgubiti. Na kraju se prijavim, jer, eto, nemam šta izgubiti, da ne bude da nisam pokušala. Dakle, tek onako, bez ikakvih očekivanja, da se broji da sam pokušala i to”, priča Dželila.

Pravo na stipendiju

Ipak, njen deseti pokušaj upisa na željeni studij, završio se odličnim ishodom.

“Pročitala sam email i nisam vjerovala u ono što čitam, pa sam pročitala još dva puta, da se uvjerim. Nisam očekivala da ću biti primljena. Ne znam šta sam osjećala. Malo sam se šokirala”, govori.

Za ove mlade talente sada slijedi proces prikupljanja papirologije i viza, kao i neophodnih finansijskih sredstava.

“Još ni mi nismo upućeni u cijeli proces, učimo u hodu sve i saznajemo informacije, ali ono što znamo jeste da studiranje traje dvije godine. Ostvarili smo pravo na stipendiju od 10.000 dolara, međutim ukupni troškovi školovanja, stanovanja i života su mnogo veći. Mi smo već počeli s prikupljanjem novca, obratili smo se raznim institucijama i pokrenut ćemo crowdfunding kampanju, tako da se nadam da ćemo do augusta uspjeti prikupiti sav novac”, kaže Adnan.

Prema njegovim riječima, neusporediv je sistem na domaćoj i američkoj akademiji.

“Na prijemnom ispitu na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu nas dočeka komisija sastavljena od nekoliko članova, koja od nas traži samo da se predstavimo, kažemo šta smo pripremili, mi to odradimo i izađemo, dok na američkoj akademiji nas dočeka profesorica koja napravi tako toplu atmosferu i omogući nam da potpuno opušteno odigramo svoje monologe, razgovara s nama, savjetuje, jednostavno rečeno ta profesorica je meni osvojila srce i dušu. Meni nije odgovarao pristup na domaćoj akademiji, možda nekome odgovara, ali meni ne”, napominje.

Kroz život bez očekivanja

Napominje da tek sad vidi zašto je dobro što nije primljen na domaćoj akademiji, jer ga je, kako tvrdi, čekalo nešto puno veće.

“Jedino za čim mi ostaje žal jeste taj uži krug na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu koji sam toliko želio i u kojem sam želio da pokažem svoj puni potencijal. Nažalost, nikad nisam dobio priliku za njega, ali izgleda da me čekalo nešto puno veće”, jasan je Adnan.

Njegova kolegica i prijateljica Dželila smatra da je sistem širok pojam i da je teško konkretno definisati težinu njegovog uticaja u oblasti kulture u Bosni i Hercegovini.

“Da li nas je odbio sistem ili ne, mi to ne možemo znati. Mislim da prolazak u uži izbor i konačni negativni rezultat ima i dobre i loše strane. Dobra strana je jedno divno iskustvo koje traje pet dana, loša strana je razočarenje kada shvatiš, da si se uhvatio za šteku, ali nisi otvorio vrata, jer su zaključana”, konstatuje Dželila.

Nema nikakav plan za budućnost te se vodi principom “šta bude, bit će”.

“Nemam nikakva očekivanja, jer me je iskustvo s prijemnim ispitima na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu naučilo da idem kroz život bez očekivanja ili u krajnjem slučaju biti spreman na negativne ishode”, dodaje.

Na kraju razgovora, Dželila i Adnan mladima poručuju da slijede svoje srce i da budu istrajni u ostvarenju svojih ciljeva.

“Budite ljubazni prema ljudima, ali poštujte sebe. Pomažite jedni drugima i pružite podršku. Ako vrijedi, koliko god teško bilo, ne odustajte. Ako nešto volite i želite, pronaći ćete svoj put. Put možete promijeniti, ali cilj mora da ostane isti. Sve uvrede, sva poniženja, suze, padovi, sve će to da postane nebitno onog trenutka kada dođete do cilja”.