Mevlida Serdarević: Nije se ovdje samo ratovalo, premalo se govori o vrijednostima

‘Svaki spomenik kulture odražava kulturu najmanje dva naroda – onog naroda koji ga je napravio i onog koji ga je čuvao; i to sam govorila pred vojnicima tokom rata’, kaže Mevlida Serdarević.

O ljudskim izgubljenim vrijednostima, stereotipima, šalama Mevlida Serdarević piše u pet knjiga o familijima u Hercegovini i ponekoj u Bosni (Saida Mustajbegović)

Priče, legende i narodne izreke više kazuju o narodu nego zvanična historija. To je jedan od zaključaka koji se nameće nakon iščitavanja knjiga Mevlide Serdarević (Dubrovnik, 1942). Pravnica po obrazovanju, službovala je u Zavodu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Sarajevu, a na koncu je bila i direktorica Muzeja Sarajeva. Iako su njene prve dvije knjige objavljene u ratnim godinama, nakon što se penzionisala počela je istraživati i bilježiti historiju koja izumire s ljudima i zaboravom. S tim odlascima odlaze i vrijednosti do kojih se danas ne drži, o kojima se ne govori pa se nekad čini da su tu živjeli sami ratnici i žrtve da nije bilo ljudi.

O tim ljudskim izgubljenim vrijednostima, stereotipima, šalama itd. piše Mevlida Serdarević u pet knjiga o familijima u Hercegovini, uglavnom, i ponekoj u Bosni.

  • Prvu knjigu Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine – nastajanje, očuvanje i destrukcija, napisali ste ratnih godina, a izdao ju je Međunarodni centar za mir. U vremenu opće destrukcije, šta Vas je ponukalo da se bavite zakonima koji štite baštinu?

– Radni vijek sam provela u Zavodu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Sarajevu i smatrala sam da je to moja dužnost. O tome niko nije pisao i, koliko mi je poznato, još uvijek je to jedina knjiga u Bosni i Hercegovini. Prije toga u Beogradu je rađena jedna slična knjiga šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pravnim normama kroz knjigu pokušala sam opisati susret dvije ideje ili dvije kulture na našim prostorima.

Naime, već u IV stoljeću nove ere – znači četiri stotine godina nakon rođenja Isusa Hrista ili Isa pejgambera kako mi kažemo, u Rimu su donesene bule kojima se štite određene pokretnosti, starine i umjetnička djela koji su njima važni i čine dio njihove kulture. Na osnovu ovih prvih koraka, kasnije kroz stoljeća razvijen je čitav sistem zakonodavstva u oblasti zaštite kulturno-historijskog naslijeđa. S druge strane, 20 godina po hidžri (za života Muhameda alejselama) izdata je deklaracija manastiru svete Katarine na Sinaju u kojem se ne štiti imovina muslimana nego drugih. Modernim jezikom rečeno tim dokumentom štitila se nepokretnost – garantuje se zaštita nepokretnosti /crkva; pokretnost – imovina, uključujući jednu od najstarijih Biblija (nju su Englezi odnijeli u Englesku krajem 19-og stoljeća); štiti se ideja – pravo na vjeru.

Govorim o našem prostoru koji je zbog toga vrijedan pažnje – susrele su se dvije ideje koje su pružile ovo što mi imamo danas u smislu kulture i kulturnih specifičnosti Bosne i Hercegovine, života i međusobne komunikacije.

  • Spominjali ste u nekom razgovoru činjenicu o kojoj se ne govori posebno – tokom rata 1992-1995 Armija Bosne i Hercegovine imala je poduke kako da se ophodi prema kulturno-historijskom naslijeđu. Kakvo je Vaše učeće bilo u tome?

– Pretpostavljam da je profesor Imamović dao ideju za to. Išla sam na predavanja gdje smo isticali da se ne smiju rušiti kulturna dobra, bez obzira čija su. Običavala sam reći da svaki spomenik kulture odražava kulturu najmanje dva naroda – onog naroda koji ga je napravio i onog koji ga je čuvao. Zaista sam to govorila pred vojnicima. Nama je to i po vjeri zabranjeno.

  • Dok ste bili direktorica Muzeja Sarajevo inicirali ste niz aktivnosti kojima ste pokazali kulturu življenja: otvorena je Despića kuća koja prikazuje tradiciju svakodnevnice u pravoslavnim porodicama u Bosni i Hercegovini – prije toga nije imala današnju namjenu; saniran je Muzej Jevreja itd.

– Smatrala sam da Muzej treba da pokaže kulturu svih građana. Porodica Despić je, da bi dobila dozvolu da ide u inostranstvo (Despić je bio u zatvoru kada su i drugi bogatiji trgovci bili), poklonila kuću muzeju. Bilo je to pedesetih ili šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kada smo se 2000. godine počeli baviti time, govorilo se da je 30 godina zatvorena za javnost i u dosta lošem stanju. U kući su bili stanari. Kanton Sarajevo prije sanacije obezbjedio je stanarima novi smještaj – to je bio moj uslov. Sanacione radova izvodila je NVO Naslijeđe bez granica iz Švedske. S dosta pažnje je sanirana kako bi sačuvali autentičnost i pokazali život gradskih pravoslavnih porodica u Sarajevu.

Despića kuća je posebno zanimljiva jer je kuća unutar kuće. Despići su kupili tu kuću, ali iako se istraživao njen historijat nigdje se ne navodi od koga. Zbog specifičnosti te prostorije i druge tzv. Kubelije, pomislila sam da je tu mogla biti tekija. Ne mogu to naravno dokazati. Raspitivala sam se kod kolega u Sarajevu i kazali su da su utvrdili gdje su bile sve tekije osim jedne. Ali ne znamo da li je bila na tom mjestu.

Saniran je i Muzej Jevreja. On nije puno stradao ali su u njemu bili smješteni svi eksponati Muzeja.

Ono što nisam stigla završiti jeste depadans koji predstavlja hrvatsku kulturu življenja. Otišla sam u penziju.

  • Akademik i slikar Vojo Dimitrijević izradio je 1949. stope Gavrila Principa koje su u ratu stradale, ali su se uvijek oko njih ispredale priče i legende. Pripremajući postavku izložbe Mlade Bosne priča o stopama je aktualizirana.

– Kad smo krenuli u rekonstrukciju tog prostora krenule su i priče poput ove “Gavrilo je ubio trudnu ženu; pa nije bio ginekolog…” To je zaista bila osjetljiva postavka. Trebalo je pokazati sve, a da to bude prihvatljivo svima jer na ovim prostorima ništa nije crno-bijelo. Dala sam i prijedlog da se napravi velika bista Ferdinanda i Sofije i da to pređe u neku vrstu ljubavne priče. Urađene su i tzv. stope Gavrila Principa koje su stradale u ratu, a koje su postavljene pedesetih godina prošlog stoljeća, dakle znatno nakon samog atentata. Za sada stope nisu postavljene ispred ulaza već unutra, u samom Muzeju. Jedan od razloga je što se nije mogla ispoštovati autentičnost cijelog prostora morao bi se vratiti i spomenik koje je Austrija 1916. podigla ubijenima.

  • Nakon prve knjige sa kolegicama ste objavili knjigu Bošnjačka kultura ponašanja, a recenzent je bio Atif Purivatra. Napisao je da je to prva takva knjiga poslije Antuna Hangija. Nakon sto godina.

– Danas kada uđete u knjižaru “Svjetlost” naći će te Hangijevu knjigu na vidnom mjestu, valjda jer naš narod više vjeruje strancima. Tiraž naše knjige je rasprodan za dvije godine bez ikakve reklame i sa dvije promocije. “Svjetlost” nije bila zainteresirana da štampa drugo izdanje. Onda smo kolegica Omanić i ja nastavile istraživanje o svom trošku i objavljeno je drugo dopunjeno izdanje. Iza toga sam krenula istraživanje porodica.

  • Radeći na bontonu jeste uočili gdje su pravljene najveće greške u odbacivanju starog i bezuslovnog prihvatanja novog, a ne rada na fuziji jednog i drugog?

– Navest ću najobičnije primjere: u bošnjačkim starim kućama na ulazu je bio papučluk – ispod stepeništa ostavljaš cipele, a gore obuvaš papuče. Time se obezbijedi vrhunska higijena. Mi smo počeli to napuštati. Nisam zato da se bezuslovno nastavi sva tradicija, ali određeni oblici kulture ponašanja bili su vrijedni pažnje. Primjerice, veoma često kazivači napominju, pričaju ma koliko god puta da bi neki dedo, neko stariji ušao u prostoriju, svi bi mlađi ustali u znak poštovanja. To je kada je o starijima riječ, ali se isto tako voda uvijek prvo davala najmlađem. Jer, na mlađima svijet ostaje ili – u mlađeg je žeđ.

Uostalom, poslovice veoma dobro oslikavaju i običaje i kulturu ponašanje, pa i filozofiju življenja na ovim prostorima. Jedna sandžačka kaže “sijeci granu po granu – ostade panj”. Napusti ovo, napusti ono i na kraju jedemo fast food.

Svaka kultura se postepeno mijenja. Sve kulture primaju postepeno ono što je dobro od druge, ali ne napuštaju bazu, ne napuštaju njen osnovni kod – ja bar tako mislim da ne bi trebalo.

  • Istražujući priče i legende pojedinih hercegovačko-bosanskih porodica bilježili ste adete koje ne pronalazimo u zvaničnim historijama. Tako priču koja se vezuje za stolačku porodicu Mehmedbašić. Možete li ispričati o njihovoj vezi sa Nadaždinima?

– Mehmedbašići znaju da su od Nadaždina i da su na islam prešli 1550. ili 1600. godine. U literaturi sam našla imena zabilježena 1694. Ibrahim Nadaždin i 1695. Ahmed Mehmedbašić. Taj koji je konvertirao postaje baša i uzima ime Mehmed od čega je nastalo prezime Mehmedbašić. Ono što je zanimljivo da su kroz stoljeća te familije održali dobre odnose. Oni se rođaju. I to ne jedna porodica nego sve redom. Puno je priča koje tome svjedoče. Jedna žena mi je pričala da je u Drugom svjetskom ratu došla žena u kotuli (op. u suknji), a njen ju je svekar oslovio sa snaho. Veli mi: “Nisam mogla sebi doći jer sam po nošnji vidjela da nije muslimanka”. Pitala je zašto je tako oslovljava na što je on odgovorio: “Ona je Nadaždinuša”.

Taj civilizacijski odnos među porodicama je nešto posebno vrijedno, ali se nažalost nedovoljno ističe, ne istražuje, pa umnogome i zaboravlja.

U knjizi o Gačanima navela sam da su Sarići i Zimonići kumovi. Zvala sam pokojnu Čengić Zimonić Nadeždu da pitam – jesu li? Potvrdila je, ali nije znala ni ona kada su postali. To je kumstvo od najmanje dva-tri stoljeća. Dakle, o tim obrascima civilizacijskog ponašanja mi nismo govorili. Kao što nismo pričali ni o muslimanskim rezolucijama iz 1941. kad je traženo kažnjavanje zločina učinjenih prema bilo kome – u to je vrijeme bilo najviše stradanje Srba. Banjalučku rezoluciju sam objavila u jednoj knjizi, a bilo ih je više, usvajane su u gradovima širom Bosne i Hercegovine.

  • U pretposljednjoj knjizi Priče i legende bošnjačkih porodica iz Hercegovine i Bosne zabilježili ste predaje o ženama u čijim sudbinama prepoznajemo hasanaginice.

– Upadali su jedni i drugi. Tako su, prema jednoj legendi Crnogorci oteli djevojku iz Gackog. Nakon godinu kada su muslimani Gačani upali kod njih, ali ona nije htjela da se vrati jer je imala dijete u bešici. Dijete je u tim kulturama pripadalo ocu. Ona nije mogla ostaviti svoga sina. Viša od ideje je majčina ljubav. Bilo je i obrnutih slučajeva, kada je djevojka prihvatala novu vjeru, ali što je posebno važno, nisu prekidani odnosi sa starom pravoslavnom porodicom. To su također civilizacijski odnosi i kulture ponašanja.

  • Bilježili ste šaljive priče o prakticiranju vjere u dijelovima Hercegovine. Jedna je o seljanu koji je došao u džamiju i dok je klanjao upao mu je nos među daske…

– …a on je uzviknuo: “Pusti me Božija kućo, više nikad neću u te”. Ima i druga koju nisam navela: udala se djevojka Gačanka u drugi rod i kažu: “Fina je, ali ne rađa”; iz roda su odgovorili: “Ne znamo, kod nas dok je bila rađala je”. To su stereotipi koji govore da Gačani kao nisu bili neki. To ne znači da su bili manje Bošnjaci ili ljudi.

  • Pišete o migracijama od prije više od stoljeća Hercegovaca za Ameriku. O tome se ne govori. Jesu li zadržali kontakte tadašnji dijasporci s rodnim krajem? Jesu li se u tuđini asimilirali? Bilježili ste njihova imena, prezimena pa čak i kontakte koje su imali.

– Da. Ono što je zanimljivo da su se oni tamo družili i jedni druge pomagali. Emigrirati u Ameriku bila je tada moda. Otišao je i amidža mog muža, ali se brzo vratio. Pričali su da su išli Nikoli Tesli da im pomogne da nađu posao, pošto je on već bio “neko”. Ali nisu baš htjeli u rudniku da rade, već “nešto”.

Najzanimljivija mi je šaljiva priča Mehmedbašića u tom kontekstu. Pošto je to vrijeme “zlatne groznice”, vraćao se Mehmedbašić na konju sa kopanja, a narod se spremao da klanja dženazu nekom što se smrznuo. On stao na kraj i upitao jednog na dokrajku ko je umro. “Pa, ti Mehmedbašiću!”

Tih godina svijet se modernizovao, a nisu ni oni zaostajali. U knjizi o Mehmedbašićima objavljena je fotografija jedne Tanovićke sa vjenčanja na brodu – vrlo moderno je bila obučena i sa modernom frizurom. Vrlo brzo su se uklopili u američki način života, ali nisu zaboravili ko su.

  • Istražujući sarajevsku porodicu Drnišlić nailazili ste na dokumente, koje uprkos obrazovanju, niste znali rastumačiti. O čemu je riječ?

– Kazivačica mi je rekla da se njena baba (nena) s njenim ocem dopisivala bosančicom dok je studirao u Firenci. Dobila sam dopisnicu za koju nisam znala šta je dok nisam otišla u Arhiv i kazali su mi da je ispisana bosančicom. To su bitne dvije stvari: da su Bošnjaci išli na zapad da studiraju i prije pedesetih godina prošlog stoljeća i da su žene znale bosančicu. Posljednji mutevelija Skender-pašinog vakufa bio je iz te porodice. Od tog vakufa ostalo je samo ime Skenderija. Oni su sačuvali svu arhivu i predali je Arhivu Sarajeva.

  • Nasuprot uvriježenom mišljenju da se u prošlim stoljećima žene ‘nisu pitale’, zabilježili ste priče koje kazuju suprotno.

– Nije istina da se naše žene nisu ništa pitale. Imale su drugačiji način komunikacije i njihov svijet je bila kuća. One su se manje zanimale za čaršiju i politiku, ali unutar svog doma odlučivale su o onome što je bilo bitno za porodicu. Govorim o srednjem sloju. Kad je neko siromašan ne pita se ni u domu ni u rodu.

U porodici Drnišlića kad je baba (nena) rodila sina htjela je da se zove Selim. Njen muž, kad je išao da ga upiše u knjige, sreo je nekog Jevreja koju mu je kazao da ne daje to ime već Sulejman, zato što je kod njih taj dan i bit će sretan. On kad se vratio kazao je ženi da je sina nazvao Sulejman. Na njeno pitanje, objasnio je i dodao da će drugog nazvati Selim. Na to je ona kazala: “Drugog ti nikad neću ni roditi”. I nije ga rodila.

  • Ono na čemu insistirate u knjigama jeste da nema jednoobrazne historije i da se u ratovanjima držalo do čojstva među ljudima. Jedni su druge spašavali bez obzira na vjerske razlike.

– Mislim da se o tome dovoljno ne govori. Spomenula sam Zimoniće, a mislim da još ima tih kumstava. Zato ističem da je etika bila razvijena. Nije se na ovim prostorima samo ratovalo i nisu neistinite činjenice koje historičari izvlače, ali premalo se govori i piše o drugim vrijednostima među ljudima kojih je itekako bilo.

  • Petnaestak godina bilježite usmenu historiju porodica. Uvijek navodite uz kazivanje i izvore literature.

– Uvijek to nastojim uraditi. Citiram ili navedem suprotne izvore, ali uvijek ističem značaj i važnost usmenih kazivanja.

Izvor: Al Jazeera