Alban Ukaj: Bh. kinematografija je otišla u propast

U godini koju je obilježila pandemija COVID-19, koja je donijela oblak neizvjesnosti i krajnje ograničila mogućnosti rada performativnih umjetnika, glumac Alban Ukaj bio je zaposleniji nego ikad. Iako je, kako i sam kaže, debelim crvenim markerom prekrižio i filmske projekte i pozorišne predstave, nikada nije imao više ponuda pa je posljednjih mjeseci bio angažiran na filmskim setovima i u serijama, a nije izostao ni pozorišni angažman.

“Vjerovatno je u ljudskoj prirodi da, kada se osjete ugroženim, krene ta neka histerija da morate raditi da biste ostali živi. Nisam želio da padamo u depresiju dok očekujemo da će se nešto dogoditi kao da čekamo Godoa koji nikako da dođe”, kaže Ukaj u razgovoru za Al Jazeeru.

No, ono što će obilježiti 2021. godinu u Ukajevoj biografiji definitivno je ponovna saradnja sa braćom Dardenne zbog koje je dva mjeseca proveo u Belgiji te predstava U posjeti kod gospodina Greena, autorski projekt kojeg potpisuje s Mikijem Trifunovim i Nejrom Babić, a koji je nedavno premijerno odigran u njegovoj matičnoj pozorišnoj kući – Sarajevskom ratnom teatru (SARTR).

• Predstavom U posjeti kod gospodina Greena na pozorišnu scenu donosite duhovitu i dirljivu priču o dvoje ljude različitih životnih dobi i svjetonazora koji se, uprkos početnom nerazumijevanju, pa čak i netrpeljivosti, postepeno zbližavaju. Zbog čega baš ovaj tekst i kako je došlo do saradnje sa Mikijem i Nejrom?

– Sve je krenulo Mikijevim prijedlogom. On je to gledao u izvedbi beogradskog Ateljea 212 i došao mi je s prijedlogom da nas dvojica to uradimo. Bio je vrlo uporan i za godine koje ima, njegova energija je za poželjeti. U međuvremenu nam se priključila Nejra Babić, dramaturginja koja je honorarno zaposlena u SARTR-u, tako da smo to na kraju potpisali kao zajednički autorski rad.

Pored fiksnih stvari unutar scena koje se tiču odnosa i emocija, u predstavi ima nešto životno, nezavršeno, zbog čega ona nikada nije gotova i nikada neće biti ista. Vidim da to funkcioniše kod publike i moram priznati da sam prijatno iznenađen odzivom i reakcijama publike.

U posjeti kod gospodina Greena je zapravo razgovor između dvoje ljudi koji se dobrim dijelom ne razumiju, a dobrim dijelom ne podnose zbog predrasuda koje će polako razbijati. Meni se tu otvorilo mnogo drugih prozora, tako da, kada izgovaram replike svog lika i kada pokušavam da branim njegove stavove ili seksualnu orijentaciju, govorim sa sviješću da je on mogao biti imigrant Sirijac ili neko ko nije poželjan u ovom gradu iz milion razloga.

• Koliko ova priča o fobijama, diskriminaciji, predrasudama, o ljudskim pravima i slobodama korespondira s vremenom u kojem živimo danas? Da li je ona slika onoga što mi živimo?

– Mislim da ona jeste slika društva u kojem živimo. Ne želim da zvuči kao kliše, ali mi smo posljednja zemlja u regionu koja je napravila Paradu ponosa. Često se unaprijed plašimo da će doći do nekog incidenta, a vrlo često se to ne dogodi. Zbog toga mislim da ne treba razmišljati o posljedicama, već uraditi ono što smo naumili, bez obzira na to kakva će biti reakcija.

Možda je upravo slika našeg društva takva kakva jeste zbog toga što se nismo dovoljno borili protiv realityja i sličnih stvari, a znamo da su vrlo često neke naše kolege bile uključene u režiranje tih emisija. Publika apsorbira ono što im nudimo i ako im dopuštamo da 24/7 na televiziji gledaju homofobiju ili rasizam, u jednom trenutku će početi misliti da je to normalna stvar. Zato imamo dužnost da nudimo više ovakvih predstava, projekata iza koji možemo stati svijetla obraza.

• Ovu godinu, pored predstave o gospodinu Greenu, obilježit će i saradnja s braćom Dardenne. Sarađivali ste već 2008. godine, na filmu Lornina šutnja. Kako je došlo do nove saradnje i o kakvom projektu je riječ?

– Da, sarađivali smo prije skoro 14 godina na filmu Lornina šutnja i to su one stvari koje imate jednom u životu. Meni su se desile dva puta. Jako sam zahvalan jer sam radio sam s nekim od najboljih evropskih reditelja. Jean-Pierre i Luc Dardenne su stvarno posebni i zvali su me odmah nakon Nove godine. Duboko su u sedamdesetim, ali je njihova energija nevjerovatna. Imali smo više od 60 dana snimanja, i to u vrijeme pandemije, a njihova energija je takva da oni i mimo snimanja sjede i pišu pripreme za narednu scenu do ranih jutarnjih sati. Fanatični su prema onome što rade i ne pristaju na kompromise.

Proveo sam četiri mjeseca u Belgiji i to mi je najduži period boravka negdje bez porodice. Tori i Lokita je priča u stilu braće Dardenne, socijalna i društveno-angažirana, o dvoje djece, Afrikanaca, koji traže papire u Belgiji. Svaka proba s njima je posebna škola pred kamerama. Kod njih ni glumac, ni reditelj nisu na setu glavne osobe kojima se bavimo, već priča i likovi koje igramo. Mislim da je suština kinematografije u tome.

• Jedna od tema koja Vas privatno, ali i profesionalno okupira je suočavanje s prošlošću. O tome, između ostalog, progovarate i u filmu Jama koji donosi priču koja je, zbog postavljanja spomenika na Kazanima, ponovo u fokusu javnosti. Zbog čega nam je, kako vrijeme prolazi, sve teže suočiti se s prošlošću?

– Neki dan smo na probama pričali kako se ponovo počelo pričati o ratu kao nikad prije, kako smo ponovo počeli zveckati oružjem, izvodimo vježbe sa specijalcima nadomak Sarajeva, stavljamo spomen-ploče ratnim zločincima, crtamo im murale… Osjećam da je jako teška atmosfera, osjetim da je toliko napeto da su mnogo mlađe generacije od mene počele da pričaju o ratu. Nekako sam uvijek imao strah, ali sam se nadao da je to ostalo u prošlosti, u prašnjavim arhivima crnog doba bivše Jugoslavije. Nažalost, vampiri iz prošlosti su se ponovo probudili i znaju da je, kad fotelja krene da se ljulja ili nestane para, upravo to opijum za masu. Ne vjerujem da će se bilo šta dogoditi, ali možda je to stanje nekog umnog aparthejda, gdje stalno živiš u neizvjesnosti da sutra može neko zapucati, gore od rata.

Jednom sam rekao da će nam se, ako nećemo da govorimo o žrtvama i o zločinima, kao što nismo na način na koji smo trebali govoriti, oni ponoviti. To je ovo što nam se sada događa pa ponovo imamo ratnu retoriku koja mi govori da generacijski nismo bili dovoljno glasili i da nismo dovoljni pričali o zločinima na svim stranama.

Uvijek postavljamo stvari sa “ali” – ja ću se izviniti, ali kad se i ti budeš izvinio – a trebali bismo to uraditi zbog sebe. Dobro je da se spomen-ploča na Kazanima desila, ali to nije dovoljno. Tu su stradali građani Sarajeva i dugujemo im istinu, dugujemo im da imenujemo počinitelje tih zločina, jer oni nisu stradali od groma. I zašto nas, kao odgovor na to šta će pisati na ploči, zanima to što neko postavlja ploče ratnim zločincima i crta im murale? Evo, imamo i mi u Sarajevu mural Davorina Popovića. Neko crta njega, a neko Ratka Mladića.

• Suosnivač ste Udruženja Kontakt koje se primarno bavi angažovanim pozorištem, a koje je nedavno pokrenulo i platformu. Kakvu ulogu Kontakt ima na kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine?

– Želimo da vjerujemo da je ta uloga velika. Naravno da institucionalna pozorišta moraju postojati, ali da bi se pomoglo institucijama moramo stvarati nezavisnu scenu. Mislim da je budućnost teatra u nezavisnoj sceni. Kontakt je brojčano mali, čine ga ljudi iz našeg miljea koji imaju potrebu da nešto samostalno, individualno pokrenu. Mi svi imamo mnogo drugih obaveza, a osoba koja ga održava živim je Narcisa Cvitanović. Platforma Kontakta je zaživjela zahvaljujući njenom radu i naporu. Vjerujem i nadam se da će je sve više i više ljudi u regionu pratiti. To je mjesto gdje će ljudi slobodno pisati o teatru, filmu, društvenim, pa ako treba i političkim dešavanjima, zamišljena je kao oaza u kojoj ćemo da govorimo i razgovaramo o stvarima koje su medijima ostale na margini.

Zahvaljujući Kontaktovoj platformi, konačno će ljudi iz regiona imati priliku čitati malo o albanskim piscima, dramaturzima, rediteljima… Feedback koji imamo pokazuje da ljude to interesuje, ali da nisu imali priliku čitati o njima. Pored toga, nastojat ćemo da to, ako je moguće, bude objavljeno na tri jezika – bosanski/hrvatski/srpski, engleski i albanski.

• S obzirom na to da radite i na Kosovu te da Vas i ove godine imamo priliku gledati u nekoliko filmova kosovske kinematografije, možete li napraviti paralelu sa bh. kinematografijom?

– Nezahvalno je napraviti paralele, ali ono što mogu reći je da je bh. kinematografija i ono što se od nje očekivalo podbacila. Od godine koja je označila boom bh. kinematografije u Evropi, kada niste mogli otići ni na jedan festival, a da vam neko ne spomene bh. film, nam se, umjesto kontinuiteta od četiri do šest filmova godišnje, dogodilo da snimamo jedan film godišnje ili jedan film svake dvije godine. Kaže se da nije sve u novcu, ali u ovom slučaju jeste. Bilo bi najnormalnije da Bosna i Hercegovina ima budžet za kinematografiju od tri miliona eura, ali nema. S druge strane, dijeljenje scenarija po nacionalnom ključu trenutak je u kojem je bh. kinematografija otišla u propast. Ovo što se dešava su uspjesi individualaca koji nikada nisu odustali od ideje da snimaju svoj film. Njihov uspjeh ne smatram uspjehom države.

Kosovo je, s druge strane, imalo sluha pa sada snima šest do osam filmova godišnje. Gdje je nekad bila bh. kinematografija, tu je danas kinematografija Kosova. To su nagrađivani filmovi na svim renomiranim svjetskim festivalima, a ono što je najkarakterističnije je da nijedna zemlja u regionu nema toliki broj rediteljica.

U Bosni i Hercegovini se tek počinju snimati serije i nadam se da ćemo imati neki kontinuitet, da nećemo na tome stati i da ćemo postati faktor u regionu kao što smo to uradili sa Sarajevo Film Festivalom.