Gurnahova poruka Evropi: Saosjećanje, a ne žica za migrante

Nobelovac je izrazio divljenje prema odlučnosti i hrabrosti ljudi koji su se toliko udaljili od svojih domova kako bi pronašli nov život.

Abdulrazak Gurnah - izbjeglica, profesor, književnik (EPA)

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, tanzanijski pisac Abdulrazak Gurnah u svojih je 10 romana i mnogim kratkim pričama donosio “beskompromisan i suosjećajan prikaz učinaka kolonijalizma i sudbine izbjeglica u ponoru između kultura i kontinenata”.

U svojim djelima “izbjegava sveprisutnu nostalgiju prema netaknutoj pretkolonijalnoj Africi”, ali je njegova prošlost “kulturna raznolikost otoka u Indijskom oceanu s poviješću trgovine robljem i različitim oblicima opresije pod različitim kolonijalnim silama i s trgovačkim vezama s cijelim svijetom”.

“Gurnahovo djelo potječe iz vremena u progonstva, ali pripada njegovu odnosu s mjestom koje je napustio, što znači da je sjećanje ključno za genezu njegova djela”.

Tri crtice iz obrazloženja Švedske akademije ukazuju na doprinos koji je svjetskoj književnosti donio Nobelovac Gurnah.

Profesor engleske i postkolonijalne književnosti

Rođen i odrastao na Zanzibaru, Abdulrazak Gurnah je potkraj ‘60-ih doputovao u Englesku kao izbjeglica, gdje se školovao i postao profesor engleske i postkolonijalne književnosti na Sveučilištu u Kentu. Do nedavnog umirovljenja, bio je usredotočen uglavnom na djela pisaca poput Nigerijca Wolea Soyinka, Kenijca Ngũgĩja wa Thiong’oa te Salmana Rushdieja.

Kroz cijelo njegovo djelo provlači se tema izbjeglištva. Pisati je počeo kao 21-godišnjak, u progonstvu u Engleskoj i premda je svahili njegov prvi jezik, engleski je postao njegov književni alat.

Arapska i perzijska poezija za njega su bili prvi i važan izvor, no njegovo je djelo obilježila engleska književna tradicija, od Williama Shakespearea do V. S. Naipaula.

Identitet i slika o samom sebi

Dajući prikaz Gurnahovih djela, Akademija je navela kako u romanu Pilgrims Way iz 1988. godine istražuje višestruko složenu stvarnost života u egzilu. Postao je poznat nakon četvrtog romana Paradise, iz 1994. godine, koji je razvio na temelju istraživačkoga putovanja u istočnu Afriku devedesetih godina. Priča je to o odrastanju, ali i tužna ljubavna priča u kojoj se sudaraju dva različita svijeta i uvjerenja.

Kada pripovijeda o iskustvu izbjeglice, Gurnah se usredotočuje na identitet i sliku o samome sebi. Njegovi se likovi, navodi Akademija, „nalaze u rascjepu između kultura i kontinenata, između života koji je bio i onoga koji dolazi. To je nesigurno stanje koje se nikad ne može razriješiti. Taj je jaz vidljiv u njegovu sedmom romanu Desertion (2005), u kojemu je tragična ljubav iskorištena kako bi rasvijetlila velike kulturološke razlike u koloniziranoj istočnoj Africi“.

Predanost Abdulrazaka Gurnaha istini i njegova averzija prema pojednostavljivanju vrlo su dojmljivi, a njegovi romani, u kojima se suzdržava od stereotipnih opisa, prenosi Hina, otvaraju pogled prema kulturnoj raznolikosti istočne Afrike, nepoznate u mnogim drugim dijelovima svijeta.

„U Gurnahovu književnom svijetu sve se pomiče i mijenja – sjećanja, imena, identiteti. Vjerojatno zbog toga njegovo djelo ne može biti dovršeno ni u kojem smislu. Neprekidno istraživanje potaknuto intelektualnom strašću prisutno je u svim njegovim knjigama i jednako je važno danas, u Afterlives (2020), kao i kada je počeo pisati kao 21-godišnji izbjeglica“, navedeno je u biografskoj bilješci Švedske akademije.

Loš odnos britanske vlade

Nakon što je proglašen laureatom, Abdulrazak Gurnah je rekao kako je prekrasno biti nagrađen te da je počašćen što mu je dodijeljena nagrada koju je dobio tako velik niz vrsnih pisaca.

„Mislim da je to prekrasno. Zahvalan sam Švedskoj akademiji što je nagradila mene i moje djelo. To je tako velika nagrada i tako je dugačak popis divnih pisaca, a ja još nisam svjestan svega“, rekao je Gurnah.

U prvim izjavama nakon proglašenja govorio je i o migrantskoj krizi, poručivši Europi da bi “trebala dočekati migrante sa suosjećanjem, a ne bodljikavom žicom”.

U svojim se djelima bavio utjecajem imperijalizma na pojedince, ali i iskustvima migriranja, ostavljanja obitelji i početka u novom društvu u kojem se uvijek dijelom osjeća kao stranac.

Kad je u pitanju država u kojoj živi, smatra da se britanska vlada loše odnosi prema tražiteljima azila.

Migranti ne dolaze bez ičega

Ukazao je i da migranti ne dolaze bez ičega, ali i da žele raditi.

“Čini se kako su oni [vlasti] jako iznenađeni da ljudi iz raznih mjesta žele doći u prosperitetnu zemlju. Zašto su iznenađeni? Tko ne bi došao u prosperitetniju zemlju? Postoji određena vrsta pakosti u tom odgovoru”, poručio je Gurnah.

Nobelovac je izrazio divljenje prema odlučnosti i hrabrosti ljudi koji su se toliko udaljili od svojih domova kako bi pronašli nov život.

“Milioni Evropljana tokom stoljeća su napuštali svoje domove upravo zbog tog razloga i činili invazije po svijetu upravo zbog tog razloga”, dodao je. Drugo je pitanje, kazao je, zašto su ljudi osjetili potrebu da krenu na tako opasno putovanje u novi život.

Europa bi, smatra, trebala promisliti o svom pristupu prema migracijama – “s većim suosjećanjem umjesto s bodljikavom žicom”, istakao je Gurnah. Ipak, ne zalaže se za potpuno slobodne migracije, nego ističe da ne bi trebao postojati antagonistički prikaz migranata.

Od 177 laureata samo 16 žena

Gurnah je četvrti afrički književnik koji je dobio Nobelovu nagradu. Djela su mu prevedena na švedski, francuski i njemački jezik. Dobitnik je Književne nagrade Commonwealtha za 2006. godinu, književne nagrade Los Angeles Timesa za 2001. i Bookera za fikciju 1994. godine.

Dobitniku Nobelove nagrade za književnost pripadaju novčana nagrada, diploma i medalja, na kojoj su ugravirane riječi iz Vergilijeve Eneide: „Inventas vitam juvat excoluisse per artes“ (Oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim).

Od 1901. do danas Nobelova nagrada dodijeljena je 113 puta, a primilo ju je 117 laureata, od čega 16 žena. Dobitnici su autori različitog jezičnog i kulturnog podrijetla, bez obzira na to je li riječ o već proslavljenom ili o nepoznatom književniku, a nominacije i mišljenja članova Odbora za dodjelu nagrade ostaju tajna 50 godina.

Posljednjih 10 dobitnika nagrade za književnost su Louise Glück, Peter Handke, Olga Tokarczuk, Kazuo Ishiguro, Bob Dylan, Svetlana Alexievich, Patrick Modiano, Alice Munro, Mo Yan i Tomas Tranströmer.

Izvor: Agencije

Povezane

Više iz rubrike KULTURA
POPULARNO