‘Izbjeglička priča’: Ono što se događa na Bliskom istoku, može se dogoditi i nama

Kad sam, kao izbjeglica došao u London, organizirane su dobrotvorne večere, a danas je većina zemalja više fokusirana na sprečavanje dolaska migranata, nego da pružanje pomoći, govori reditelj Eki Rrahmani.

Eki Rrahmani je autor film 'Izbjeglička priča', koji je prikazan i u programu Al Jazeere Balkans

Kada je 1991. godine, želeći izbjeći regrutovanje u redove Jugoslavenske narodne armije (JNA) i učestvovanje u ratu, skrivajući se u cisterni za gorivo izbjegao sa Kosova, Eki Rrahmani svoj izbjeglički put završio je u Londonu, gdje je srdačno dočekan. U narednim godinama, bježeći pred jedinicama srpske vojske i paravojnih formacija, sa Kosova je izbjeglo stotine hiljada njegovih sunarodnjaka i svi su u zemljama u koje su im pružile utočište doživjeli sličan scenarij.

Decenijama kasnije, slike dugačkih izbjegličkih kolona ponovo su uzdrmale svijet. No, ovog puta srdačni dočeci izbjeglica u “obećanim” evropskim zemljama gotovo da su potpuno izostali.

Drastičnih promjena u odnosu svijeta prema izbjeglicama ni sam nije bio svjestan, sve dok prije nekoliko godina nije čuo iskustvo Sirijca Mahmuda s kojim je snimao dokumentarni film u jednom dijelu Damaska.

“Kroz neformalni razgovor o iskustvima sa izbjegličkog puta pričao sam mu kako smo dočekani u Londonu i kako su tada organizirane dobrotvorne večere za ljude sa Kosova. Nisam mogao vjerovati da on nikada nije doživio nešto takvo, no nakon malo istraživanja i pretraživanja na internetu shvatio sam da govori istinu i da niko u Londonu nije organizirao nikakvu akciju prikupljanja pomoći za ljude iz Sirije”, kaže Rrahmani.

Pokušavajući da shvati gdje su nestali empatija i razumijevanje društva koje mu je prije tri decenije pružilo utočište i priliku za bolji život, Rrahmani je napisao članak u kojem je uporedio svoje izbjegličko iskustvo s nevoljama hiljada izbjeglica i migranata koji danas traže utočište u Evropi. Nakon toga je, priča nam, shvatio da je to dobra tema za dokumentarni film te je narednih godinu dana intenzivno radio na filmu Izbjeglička priča, koji je prikazan i u programu Al Jazeere Balkans.

(Film na albanskom jeziku možete pogledati OVDJE)

“Možda bismo trebali gledati širu sliku. Mislim da je padom komunizma početkom devedesetih vlada euforija da svijet napreduje. Hladni rat je završio i ljudi su zaista bili optimistični. Međutim, svijet je poslije toga postajao sve gori, naročito nakon 11. septembra. Ni sam sebi ne mogu objasniti zašto je to tako, zbog toga sam i odlučio snimiti ovaj film”, priča nam.

Neuspjeh evropskih zemalja

Prisjećajući se 1991. godine, Rrahmani kaže kako je njegov izbjeglički put bio grozno iskustvo, no ističe kako se to ne može porediti sa onim što izbjeglice danas proživljavaju.

“Da mi je neko tada rekao da će za 30 godina biti gore, nikad mu ne bih povjerovao. Prije bih povjerovao da ćemo za 30 godina živjeti na Marsu”, kaže.

Ističe kako je jedan pogled na najveći izbjeglički kamp na otoku Lezbosu u Grčkoj, u kojem migrant žive u improviziranim šatorima u nehigijenskim, pretrpanim uvjetima, dovoljan da se shvati njihova nevolja.

“Jednom riječju to što se dešava je sramota. Mislim da su od evropskih zemalja Njemačka i Švedska donekle ispunile svoj zadatak. Međutim, kada to uporedim sa onim što je meni kao izbjeglici pruženo – od obrazovanja do integracije u društvu – činjenica je da ni ove dvije zemlje nisu uspjele”, ističe.

Smatra kako je većina zemalja više fokusirana na sprečavanje dolaska migranata, nego da pružanje pomoći.

“Mislim da je najgore od svega što je društvo postalo indiferentno na patnju tih ljudi. Građanima zapadnih zemalja, koji imaju neki normalan život, nije jasno zbog čega i od čega ti ljudi bježe, što je zaista strašno. Zaista bih volio da svi kao društvo malo bolje razumijemo te ljude koji su bili prinuđeni napustiti svoje ognjište”, ističe.

‘Bit će sve gore i gore’

U dokumentarnom filmu Izbjeglička priča, Rrahmani donosi i priče izbjeglica čija su ljudska prava tokom prelaska tursko-grčke granice značajno ugrožena. Njihova priča o tome kako su ih “muškarci u uniformama opljačkali i tukli” ne razlikuje se značajno od iskustva migranata koje su, tokom pokušaja prelaska granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tukli pripadnici hrvatske policije.

“Bio sam šokiran kada sam saznao da uniformisane osobe iz Evropske unije tuku te nesretne ljude. Da stvar bude gora, nije to jedan izolovani slučaj, to se dešava svakodnevno. Ne želim zvučati senzacionalistički, ali sam uvjereni da organi reda tih zemalja znaju, pa čak i podržavaju te grupe ljudi koji će odraditi ‘prljavi posao’ za njih, a od kojih se oni u konačnici mogu ograditi. Vjerujem da će se ista praksa nastaviti i u budućnosti”, kaže Rrahmani.

Smatra kako sve evropske zemlje traže neku “rupu u zakonu” koju mogu iskoristiti da obeshrabre migrante i učine im put što težim, a da u isto vrijeme kažu kako “ne krše ljudska prava”.

“Stanje u kampu Moria u Grčkoj je evropsko upozorenje migrantima šta će im se dogoditi ako se odluče na taj potez”, kaže.

“Lideri zemalja Evropske unije govore kako nemaju mjesta prihvatiti sve, jer je broj izbjeglica ogroman. Međutim, ako broj onih koji traže azil podijelite sa 28 zemalja EU-a, onda vidite da bi svaka zemlja primila neznatan broj izbjeglica. Prema tome, ta priča tu pada u vodu”, dodaje

Mišljenja je da je ovo samo početak i da će u budućnosti biti “sve gore i gore”.

“Trenutno ljudi bježe od rata, ali u budućnosti će ekonomija i klimatske promjene značajno utjecati na migracije i stvoriti težu situaciju. Moramo se svi zapitati kako se nositi s tim kao društvo. Iskreno, nisam optimističan, iako sam općenito u životu optimista.”

Moć filma

Rrahmani ističe da je film moćan medij, podsjećajući na dešavanja u Holandiji nakon prikazivanja dokumentarnog filma Vrisak iz groba Leslieja Woodheada.

“Nakon što je film o genocidu u Srebrenici prikazan u Amsterdamu, svih 300 gledalaca otišlo je direktno pred zgradu vlade, tražeći odgovornost za onu što se dogodilo. Narednog dana je vlada Holandije dala ostavku. Dakle, film definitivno ima moć da mijenja društvo nabolje i naša je obaveza da taj moćni medij, ali i druge medije, koristimo za ‘popravljanje svijeta’”, ističe.

Nedavno mu je, priča nam, prijatelj iz Prištine rekao kako, nakon što je pogledao dokumentarni film Izbjegličke priče, svakog dana migrantima daje između tri i pet eura.

“Drago mi je da je moj film utjecao koliko-toliko i da je skrenuo pažnju na te ljude. Čak i ako film ne pogleda mnogo ljudi, ali ako on pozitivno utječe na nekoliko osoba, mislim da je njegova misija bila uspješna”, ističe.

Upravo zbog toga će u narednom periodu nastaviti raditi na sličnim projektima.

“Još jednom bih želio naglasiti da niko ne napušta svoj dom bez razloga. Nisam za to da otvorimo sve granice za svakoga, ali sam za to da pružimo pomoć ljudima kojima je potrebna. Jednostavno, ne smijemo zaboraviti da smo svi mi ljudi i da se ono što se desilo nekom na Bliskom istoku može desiti i nama nekad”, zaključuje Rrahmani.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Talibani okružuju grad Kunduz na sjeveru Afganistana i bilježe značajne dobitke na terenu, dok su hiljade osoba raseljene iz svojih domova.

Published On 28 Jun 2021
Više iz rubrike KULTURA
POPULARNO