Živimo u nadrealizmu, s kič estetikom i političkom krvoločnošću

Razgovarao: Daniel Evrosimoski

Novinarka, spisateljica, komunikologinja i aktivistica Ana Jovkovska makedonsku javnost poznaje još kad je bila djevojčica. Ipak, njeno ime najviše se identificira po Pulsu – televizijskom programu za mentalnu gimnastiku, kako je glasio slogan ove emisije. U njemu je intervjuirala 500 osoba iz javnog života – od premijera i umjetnika, do filozofa i naučnika.

Neuobičajenim stilom i karizmatičnom pojavom, 33-godišnja Jovkovska je kroz neku vrstu televizijskog ispovijeda otvarala politička, filozofska i moralna pitanja sa sugovornicima. Ukupno 50 intervjua je selektirala u knjigu Puls i vrijeme, za koju recenzenti kažu da je “duh Aladinove lampe”, i “kulturna memorija makedonskog društva”. Knjigu promovira “karavanom debata” iz grada u grad, preko interaktivne diskusije s građanima.

Inicijator je formiranju Autonomnog kulturno-socijalnog centra u Skoplju, zamišljenog kao slobodna zona nezavisne umjetnosti. Učestvuje u raznim građanskim inicijativama i pokretima za čovjekova prava, ekologiju, antinacionalizam, prava marginaliziranih grupa i zaštitu životinja. Dio je kampanje za humanije, kreativnije i slobodnije društvo. Trenutno je nema na televiziji, ali se može vidjeti na protestima, na biciklu ili u prirodi.

• Kakva je bila Vaša reakcija kad ste završili Puls i vrijeme? Kakav je, po Vama, puls sadašnjosti? Šta se može zaključiti iz intervjua za vrijeme u koje živimo?

– Osjetila sam olakšanje i odgovornost u isto vrijeme. Bio je to osjećaj kao da sam se porodila nakon cijelu godinu kreativne plodnosti, a drugi osjećaj bio je odgovornost prema djelu da postane relevantan kulturni dokument jednog vremena, ili savjest jednog društva, i da se uradi vivisekcija makedonske intelektualne misli. U vrijeme tahikardičnog društvenog pulsa to je stvarno teško. Socijalne amplitude se kreću od apatije do agresije – političke, kulturološke, etničke, religijske. Ipak, od intervjua u knjizi, koje pretendiraju da budu jedan vid filozofskih eseja i svjedočanstvo jednog vremena, zaključujemo o razlikama u društvu i pravimo intimni presjek osoba iz javnog života. Između ostalog, to je i nekakav pokušaj za tračak svjetlosti u tunelu.

• U kojem žanru je pulsirala Makedonija?

– Nadrealizma, s kič estetikom i političkom krvoločnošću.

• Teme koje ste otvarali sa sugovornicima su uvijek bile van standardnih klišea. Prikazivali ste i filozofska, i emotivna ljudska ubjeđivanja. Šta vidite kad zagrebete dublje ispod ljudske površnosti?

– Ono što vidiš kad zagrebeš dublje ispod svoje kože su strah, nesigurnost, dobrota, ljubav, bol, frustracije, nada. Kao ljudi koji se grebu po koži i povređuju u potrazi za nekakvim smislom. Psihijatrima je dobro poznat ovaj sindrom. Srećom, moji sugovornici nisu bili pacijenti, već osobe kao otvorena Pandorina kutija. Treba da si spreman da dotakneš i u pitanja koje će udariti u lice društvo, ali ne na senzacionalistički i kanibalistički način, već kroz suptilniji i dublji fenomenološki pristup. Većina gostiju su govorili “kada ideš u emisiji kod Ane, to je isto kao da si otišao psihijatru”. Ali, nikad nisam zloupotrijebila poziciju domaćina kako bih degradirala sugovornika, ili za novinarsku masturbaciju, već samo da ga natjeram da pogleda duboko u sebe i skine masku pred publikom. Neki su bili iskreni, neki manipulanti, ali publika ima oko za sve emotivne treptaje poligrafa istine i laži, oči u oči s kamerom.

• Uz specifični stil intervjuiranja, uspijevali ste “razgoliti” ljude. Kako komentirate današnju medijsku realnost, u kojoj javnost i mediji kao da su u zasebnim rovovima? Šta kriju jedni od drugih?

– Šta ne kriju? Teret prošlosti, emotivne i političke dugove, obećane radne pozicije, nezaslužene nagrade… Danas su medijski radnici, a i intelektualci generalno, u rovovima zato što je tako sigurnije i lakše. Da se izložite sudu svih strana podrazumijeva da raskrstite s podrškom velikih političkih ili poslovnih elita. U tome nikad nisam imala dilemu. Pozicija rovova je kao grupna borba između “partizana i Indijanaca”. Pozicija individualnog stava i prkosa je kao ptica koja pokušava raširiti krila i letjeti među političkim snajperistima koji čekaju da te ulove na svakom koraku. Ali, ptice lete visoko, a u rovovima se kriju pacovi. Ima razlike, zar ne?

• Vaša generacija je pretrpjela sve veće političke, ekonomske i društvene promjene u Makedoniju i regionu. Kako je to utjecalo na Vas i Vaše okruženje?

– Možda me to učinilo otvorenijom za različite kulture i ideologije. Ponekad se osjećam kao dijete koje još čeka društvo da poraste kako bi konačno moglo učiti od njega, umjesto da se srami nepravde, siromaštva, tranzicije, kriminala i intelektualne degradacije.

• Aktuelna je tema iseljavanje mladih. Šta Vas je zadržalo u Makedoniji sve ove godine kao mladu i uspješnu intelektualku?

– Da, tužno je koliko je mladih otišlo iz zemlje. Neki od ljudi koji su spakovali kofere su bili moji prijatelji. Teške su te sudbine migracije. Zadržala me želja da stvorim nešto za bolje sutra, princip borbe nasuprot principu eskapizma, ali i prirodni optimizam i nostalgija.

• Aktivni ste u borbi protiv nepravdi i iskrivljavanja kulture. Kako komentirate aktivizam danas? Gde je makedonska avangarda?

– Mi smo generacija koja gradi kulturu aktivizma u Makedoniji. Nemamo baš neku tradiciju podizanja glasa, osim kada dolazi nož do kosti. U Francuskoj još prije puno godina su protestirali zato što je brašno za hljeb trebalo poskupjeti za jedan denar, primjerice. To pokazuje kulturu participacije u političkom životu. Kod nas, nažalost, političko se tumači isključivo kroz partijsko, a to je jedan tijesan i retrogradni blok. Nedostaje nam više autentičnih socijalnih pokreta, u kojima će umjetnici, doktori, glumci, arhitekti, radnici, muzičari i svi ostali građani imati stav o važnim pitanjima u društvu. Profesija je mnogima postala kolijevka za povlačenje. Ljudi se kriju iza svojih profesija, a javne osobe zaboravljaju da imaju odgovornost biti nosioci progresa.

• Atmosfera je zagađena, otpad je na sve strane. Je li to ne postoji poštovanje prema prirodi, ili prema sebi?

– Ovo pitanje ima dvije važne niti u odgovoru. Jedna je individualna odgovornost prema prirodi, ekološka osviještenost, ili ono što se zove – šta mogu uraditi kako bih ostavio čištiju planetu unucima. Manje automobila, više bicikala, na primjer. Aktivno se zalažem za kulturu biciklizma u gradu, uslove, infrastrukturu. Druga nit odgovora su sistemska rješenja nadležnih institucija za životnu sredinu, kao, naprimjer, kontrola ekoloških dozvola, ugradnja filtera u fabrikama, recikliranje, ponovna upotreba otpada i sva moguća rješenja za koja ne smije biti kompromisa. Zar nije glupost građenje puta na Galičici ili mondene plaže u Ohridu, zbog čega bi srušili prirodne eko simbioze? Priroda nas upozorava preko enormno zagađenog zraka koji dišemo, a nama pamet ne dolazi.

• Zašto više nema Vaše emisije Puls? Postoji li interes da se vratite na televiziju? Na čemu trenutno radite?

– Pulsa nema zato što trenutno nema odgovarajuće ponude za takav TV projekt. Poslije više od 20 godina kontinuiranog rada ispred kamere, naravno da bih se ponovo vratila, ali ne po svaku cijenu. Ono što me najviše okupira trenutno je novi časopis Portret, gdje pišem kolumne i radim intervjue s inspirativnim osobama. Angažirana sam i kao PR i komunikacijski ekspert na nekoliko projekata. Izdvojila bih “Cultural Stories – Booking Your Mind”, kao dio “Kulturne priče” Delegacije Evropske unije i EU Info-centra, s kojim počinjemo tribine u Skoplju i drugim gradovima. Radi se o kreativnom povezivanju velikih evropskih autora i kultura, kultnih književnih djela, važnih društvenih tema i interesantnim sugovornicima. U planu je i nastavak promotivne turneje moje knjige. Nedavno sam počela pisati novu knjigu. Ne bih otkrivala puno, osim da je žanrovski miks, da je intimnija od monografske zbirke intervjua i da će biti ne samo ogledalo jednog vremena, već i ogledalo samospoznaje.

Izvori: Al Jazeera