Lutke nisu samo za djecu

Piše: Tomislav Šoštarić

Već 48. godinu zaredom, s dolaskom rujna, lutke ‘osvajaju’ Zagreb – PIF, međunarodni festival kazališta lutaka, održava se ove godine od 14. do 19. rujna, a kroz pet dana bit će prikazan niz lutkarskih predstava za djecu i odrasle.

No, PIF će biti najavljen i ranije, 12. rujna, i to tradicionalnom povorkom lutaka kroz grad koju predvodi lutka “Pifko”, a u sklopu popratnih programa bit će održane radionice lutkarstva za sve uzraste, izložba dječjih radova i predstave na otvorenom. 

PIF su osnovali esperantisti 1968. godine i prozvali ga Pupteatra Internacia Festivalo, otkud je i nastala kratica PIF.

Gledatelji različite dobi

Njihova je ideja, objašnjava selektorica festivala Livija Kroflin, bila poticanje esperantskog pokreta i pružanje prigode tzv. malim narodima, malim jezicima i malim kulturama da dođu do izražaja. No, vrlo brzo PIF je, kaže, prerastao bilo koju drugu ulogu osim umjetničke.

Promocija lutkarstva za odrasle

Redateljica Kučinović pokušava postići da lutkarstvo u Hrvatskoj bude spoj europskog i ruskog i tako razvije svoju scenu za odrasle. U tome, kaže, PIF kao festival ima značajnu ulogu jer je u sklopu njega kazalište za odrasle uvelike zastupljeno.

“UAOS pokušava poduprijeti takve europske tradicije razvoja vizualnog kazališta i lutkarskih predstava za odrasle. Nažalost, to kod nas nema previše prostora za razbuktavnje strasti, volja i želja. A možda je u tome i najveći problem”.

“PIF želi pokazati bogatstvo, raznovrsnost i nadasve suvremenost lutkarskog izraza. Želi dovesti najbolje predstave koje su ostvarene lutkarskim izražajnim sredstvima i pritom pokazati različite poetike, estetike i  lutkarske tehnike, tradicionalne i avangardne predstave, za gledatelje različite dobi, od onih najmanjih do odraslih”, kaže Kroflin.

U tome se cilju PIF vodi stalnom suradnjom i pozivima predstava iz zemalja regije i šire Europe, ali i drugih kontinenata, kako bi kvalitetnim predstavama promicali lutkarstvo.

Poseban naglasak stavljen je na predstave za najmlađe, što je, kaže Kroflin, relativno nova pojava, ali stječe sve veću popularnost u europskim zemljama. To je specifična kazališna vrsta pa je i uporaba lutkarskih izražajnih sredstava u njima specifična.

Novost ove godine je što se prvi put jedna predstava nastala na akademiji prikazuje u službenoj konkurenciji, u kojoj je ukupno 13 predstava.

Čudesna snaga

Već je tradicija da se na PIF-u pokazuju ispitne produkcije studenata glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (UAOS).

No, predstava “Duga”, iako nastala kao diplomski ispit na kraju petogodišnjeg studiranja lutkarstva, pokazala se kao potpuno zrela predstava koja može stati uz bok najboljim predstavama PIF-a. 

“Ona, osim toga, zorno pokazuje što je lutkarstvo danas, kako je lutkarsko kazalište sveopća animacija materije, čovjeka, zvuka i tišine, kako od kamenova i gline nastaju likovi, kako se grade i razgrađuju pred očima publike, kako sinergijom glumca i lutke nastaje čudesna snaga kojom je na potpuno nov način ispripovijedana potresna [Dinko] Šimunovićeva priča”.

Redateljica ove predstave je Tamara Kučinović, predavačica na UAOS-u i prva redateljica u Hrvatskoj koja se specijalizirala za lutkarstvo.

Mladost i entuzijazam 

Ovo nije prvi put da je njezina predstava u konkurenciji, ali je, kako kaže, prvi put da je nastala na Akademiji.

Nada se da je to prvi korak do toga da Akademija dobije priliku konkurirati i na drugim festivalima. UAOS ionako ‘žari i pali’ već godinama na lutkarskoj sceni u Hrvatskoj.

“Mislim da je naš plus u tome što smo zaista svi mladi i došli smo na Akademiju iz velike ljubavi i entuzijazma, koji se, htjeli ili ne, prenose na studente pa onda s novcima ili bez istih radimo s jednakim žarom. Volja je ipak jedan od glavih pokretača umjetnosti”, kaže Kučinović.

I na Akademiji u svojoj ‘branši’ ističu važnost suradnje. Ona postoji i u regiji, a ona s PIF-om je uobičajena – UAOS tradicionalno ima dan za predstavljanje svojih završnih predstava iz lutkarstva.

„Ta suradnja je naravno dobra za studente jer imaju priliku gledati neke od najboljih lutkara cijelog svijeta, a lutkarima Hrvatske je to uvijek dobra prilika da razmijene iskustva, htijenja, želje i pozdrave“, navodi Kučinović.

Umjetnost traži svoju publiku

Ipak, lutkarstvo se još doživljava kao umjetnost namijenjena djeci i publika nije naviknula na lutkarstvo namijenjeno odraslima.

S druge strane, percepcija publike, kaže Kučinović, raste i pada ovisno o tome što im se nudi, odnosno publika gleda ono što joj je ponuđeno i na taj je način umjetnici ‘odgajaju’.

“I zato smatram da umjetnost ne treba formirati prema publici, nego da svaka umjetnost traži svoju publiku i na neki način ju odgaja. Pošto publika u Hrvatskoj još uvijek nije navikla da lutkarstvo nije samo za djecu, njih treba u tom smjeru odgajati, a ne ih ostavljati u neznanju. Sigurno za takvu vrstu preodgoja treba vremena, ali možda smo na dobrom putu”.

No, što se publike tiče, selektorica Kroflin smatra da zanimanje pada – ali na svim poljima, a ne samo za kazalište lutaka. Ipak, tvrdi, još je ima mnogo.

Prilika za mlade lutkare

U Hrvatskoj se, kaže Kroflin, osjećao nedostatak sustavnog obrazovanja lutkara, no osnutkom studija glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku prije 11 godina situacija se počela mijenjati. „Zato PIF i poziva najbolje studentske ispitne predstave, kako bi se mladim lutkarima pružila prilika da ih se vidi, a publici pak da se upozna s novim, svježim idejama“.

Ali, doživljaj lutkarstva kao zabave za djecu, napominje, prisutan je u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

“Hrvatska kazališta gotovo i ne rade lutkarske predstave za odrasle. PIF je predstave za odrasle uveo vrlo rano, još prije 40-ak godina, i svake godine ima nekoliko takvih predstava na PIF-u. Stručnjaci, stalna publika i svi zainteresirani promijenili su svoje shvaćanje lutkarstva, no takvo shvaćanje još nije široko zaživjelo”.

‘Blokovski modeli’ 

Osim toga, lutkarstvo je dio kazališne umjetnosti, a organizacija kazališta i nakon blokovske podjele je, kaže Kroflin, ostala više-manje ista. Otuda i specifični problemi.

S jedne su strane lutkari solisti ili male lutkarske družine najčešće bez ikakve državne potpore u zemljama zapadne Europe, a s druge strane velika stalna državna kazališta lutaka s repertoarom uglavnom okrenutom djeci u zemljama istočne Europe.

Kazališta istočne Europe imala su goleme pogone i školovane glumce-lutkare i redatelje s diplomama lutkarskih odsjeka pri raznim ustanovama i studijima koji su nudili redovito školovanje, dok zapadna Europa takve lutkarske akademije i pogone ne poznaje.

“Model je zapravo zadržan do danas, samo što državne financije sve više presušuju pa je i kazalištima teže namaknuti novac za, primjerice, put na PIF”, zaključuje Kroflin.

Izvor: Al Jazeera