Muja: Turbokapitalizam izrodio nova bratstva

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Ovog mjeseca u prostorima zagrebačkog Instituta za suvremenu umjetnost održava se izložba Albana Muje, kosovskog umjetnika rođenog 1980. godine u Mitrovici.

Izložba fotografija, video radova i slika, nastalih od 2005. do 2015. godine, pod nazivom “Od bratstva do bratoljublja”, nakon Zagreba seli u Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Alban Muja jedan je od vodećih mlađih kosovskih umjetnika. Njegovi  radovi uglavnom se bave socio-kulturnim fenomenima kosovske suvremene tranzicije i transformacije te ljudskim, prvenstveno osobnim i posljedično skupnim reakcijama.

Kako ističe Janka Vukmir, predsjednica Instituta za suvremenu umjetnost, temama koje se dotiču simptoma politike i teških ekonomskih posljedica tranzicije, Muja pristupa s ironijom, ali humorno.

On pojedinca sagledava kao posljedicu društvenih težnji, a društvene težnje i običaje predstavlja diskretno, gotovo voajerski, stvarajući između prizora svojeg djela i publike određenu napetost.

U pozadini svih Mujinih radova stoji i stalni odnos s društvenom ili “narodnom” kreativnošću, estetikom i odnosom prema svijetu umjetnosti.

  • Rođeni ste 1980. godine u Mitrovici, na početku desetljeća kada su rođeni i neki od mladih ljudi koji se pojavljuju u vašim videoradovima i na fotografijama, a koji su dobili imena po gradovima u Albaniji ili područjima poput Palestine ili Tibeta. Taj dio izložbe priča osobnu, no dojam je, dijelom i subverzivnu priču o tadašnjem stanju u društvu i državi i svojevrsnoj frustraciji tadašnjeg društva na Kosovu s obzirom na kontekst nasilnih sukoba, ali i odvojenost Albanaca od zemlje svoga porijekla. Što sve prelamate kroz taj dio priče?

Rođen sam u gradu u kojem mostovi danas imaju drugačiju funkciju – umjesto da spajaju ljude, oni ih razdvajaju. Rođen sam u gradu gdje ti mostovi razdvajaju dvije zajednice, Albance na jugu i Srbe na sjeveru – obje te zajednice imaju drugačiji pogled na sve. Ne pokušavam reći da je vrijeme u kojem sam ja rođen bilo dobro, ali barem smo tijekom cijelog dana mogli hodati slobodno svakim dijelom grada.

Grad u kojem sam rođen je jedini grad u mojoj mladoj državi u kojem je politička, ekonomska i društvena situacija gora nego prije rata. Drugi dijelovi Kosova nisu takvi. Doduše, jesu fragilni i imaju ekonomskih problema, ali su slobodni i neovisni.

Jedan od likova mojih videoradova je iz Mitrovice, također, iako je nakon političikih problema devedesetih napustio Kosovo. Ovi kratki radovi su o kosovskom Albancu i Albanki, zapravo o njihovim imenima.

Mnogim ljudima ta imena zvuče zanimljivo i neuobičajeno, a nekima možda i čudno. No, mnogo je neobičnije kako su dobili imena Palestina i Tibet i zašto.

Kažu da je to možda iz solidarnosti jer je u Palestini i Tibetu slična politička situacija kao i u državi gdje su se oni rodili, da je to jedan od razloga što su možda njihovi roditelji odlučili dati takva imena svojoj djeci. 

Ova dva rada i  još nekoliko njih, više-manje istog koncepta, su teme moje izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, čiji je kustos Janka Vukmir.

  • Mnogo bliža priča današnjem vremenu su djeca koja su dobila ime po bivšem britanskom premijeru Tonyju Blairu u znak zahvalnosti za njegovo zalaganje za NATO-ovo bombardiranje Srbije tijekom sukoba na Kosovu. Kako je došlo do te fotografije? Koliko znam, morali ste provjeravati državne evidencije i registre Britanskog veleposlanstva da dođete do podatka da je u to vrijeme postojalo devet dječaka-vršnjaka s tim imenom…

Znam da iza osobnih imena mogu stajati priče vezane za ideološke aspiracije ili individualna promišljanja nakon rođenja. Kada se dijete rodi, daje mu se ime, a u imenima se izražavaju ideje nečijih aspiracija, simboličnih slavlja, fetiša i privrženosti. 

Fotografija na kojoj su prikazani kosovski dječaci čije je ime Tonyblair, prema bivšem britanskom premijeru koji je odigrao ključnu ulogu u vojnoj intervenciji protiv Miloševićevog režima 1999. godine, ukazuje na samo ‘rođenje’ osobnog imena.

Za mene kao umjetnika, to je samo povijesni nusproizvod šireg geostrateškog stanja – između spasitelja i žrtve. Iako je to možda čudno i neobično, mislim da su obitelji uglavnom iz ruralnih dijelova Kosova našle zanimljiv način da zahvale svojem heroju.

  • Ime Tonyblair svakako simbolično progovara o doživljaju jednog povijesnog trenutka u kojem se našao albanski narod na Kosovu i Kosovo uopće. Na koji način i o čemu kroz Vašu fotografiju progovara tih devet Tonyblaira i koju priču o današnjem Kosovu priča činjenica da je to ime ušlo u svakodnevnu upotrebu?

Ovaj je rad više-manje istog koncepta kao i dva videorada koja sam ranije spomenuo – kroz njihova imena možete vidjeti u kakvoj smo političkoj situaciji tada bili.

Stoga sam iskoristio priliku uslikati devetoricu dječaka rođenih 1999. godine nakon što smo definitivno izborili slobodu.

Kada je bivši britanski premijer Tony Blair došao u posjet Kosovu, naša Vlada je u suradnji s British Council organizirala  susret Tonyja Blaira i tonyblaira.

  • Kako su ime dobili Palestina i Tibet, kako ga doživljavaju i ‘nose’ kroz svakodnevicu?

U odabiru subjekata mojih umjetničkih djela pod utjecajem sam društvenih i političkih transformacijskih procesa u mojoj domovini, Kosovu, ali i u regiji i šire. Obično pokušavam istraživati povijest kao i društveno-političke teme i povezati ih sa sobom osobno i sa svojom društvenom pozicijom na Kosovu danas. To sam do sada uglavnom radio ukazujući na imena ljudi.

Granice i poveznice između osobnih imena i ko ili šta ih nosi su teme koja se ponavlja u mom stvaralaštvu. 

Nekoliko radova je samo kolekcija portreta koji prikazuju ljude koji drže fotografije gradova i područja po kojima su ti ljudi dobili imena. To je prikaz svojstava kosovske kulture i povijesti. Zemljopisna imena iz Albanije (u projektu “Moje ime, njihov grad”), koje Kosovari s druge strane granice na sjeveru koriste kao osobna imena, ostavština su romantičnog nacionalnog sna potonjih – povijesna aspiracija o pripajanju teritorija.

Moglo bi se reći da su ova zemljopisna imena postala neka vrsta psihološkog ‘teritorijalnog progonstva’ – pomaka od originalnog objekta prema prihvatljivijoj ili bližoj zamjeni. Osim ako ne prihvatite jednostavnije objašnjenje, čestog idiosinkratskog pomodarstva određene epohe.

Moram reći da većina njih, donedavno, nije bila vrlo svjesna kakva imena nose, iako znaju da su im imena senzacionalna otkako razumiju njihovu pravu povijest. Međutim, većina se ponosi svojim imenom i pričom o tome kako su ga dobili.

Primjerice, sama Palestina priča tu priču u video radu. Njezina majka, u vrijeme kada je bila trudna, bila je zgrožena palestinskom tragedijom. Kaže da su izraelski vojnici ubili mladog Palestinca pred njegovom djevojkom. Tužna zbog ubojstva njezinog voljenog, mlada Palestinka napunila je svoj automobil eksplozivom, ušla u njega i zabila se njime u konvoj izraelskih vojnika, ubivši gotovo 20 njih.

Ovo se dogodilo 1981. godine, nekoliko tjedana prije nego što je rođena kosovska djevojčica, koja je kasnije dobila ime Palestina. Njezina majka, šokirana tragičnim vijestima koje su dolazile iz Palestine, odmah je odlučila da će, ako rodi djevojčicu, dati joj ime Palestina. Njezin suprug i ostatak obitelji oštro su se protivili takvom neobičnom imenu, ali je ona bila odlučna i nije podlegla pritisku.

U videoradu sama Palestina govori kako je počela razumijevati realnost povijesti svoga imena: “Ovim videom želi prezentirati važnost interpretacije i utjecaja vijesti na društvo u svijetu, uključujući vijesti o tragičnim i užasnim događajima koji potiču ekstremne reakcije, jer čak i danas nije tako lako povući granicu između herojstva i ludila”.

  • Da li je bilo kakvih reakcija u regiji u odnosu na te radove s obzirom na aktualnu situaciju u Mitrovici, gdje ste rođeni, a koja je i danas podijeljen grad?

Većina ljudi iz naše regije je djelomično informirana o političkoj situaciji u mome rodnom gradu. Ali, mogu reći da je bilo mnogo onih koji su željeli doznati više i mnogo puta su me pitali da im pričam o tome. Obično im pokušavam objasniti svoja iskustva.

Čak i prije rata na Kosovu 1999. bio sam srednjoškolac u rodnom gradu Mitrovici, gdje su umjetnost i umjetnički događaji bili ograničeni ili nepostojeći. To je pogotovo bila posljedica činjenice da je kosovskim Albancima, iako su bili većina, bio zabranjen pristup i korištenje institucija kulture i umjetničkih prostora.

Ono malo što znam iz iskustva generacija prije mene – stalno su pokušavali prezentirati svoja djela na mjestima u privatnom vlasništvu, primjerice u ugostiteljskim objektima, barovima, kafićima i restoranima. To su uglavnom informacije koje dajem na pitanje ili reakcije o Mitrovici, koja je i danas podijeljen grad.

  • Da li je i koliko Vaš rad poznat u Srbiji? Jeste li izlagali tamo i planirate li to učiniti?

Nekoliko puta sam izlagao u Srbiji, ne samostalno, ali u grupnim izložbama. Mislim da je tamo  poznato malo mojih radova, pogotovo ranijih, jer sam zadnji put tamo sudjelovao u izložbi 2008. godine. A, čak sam bio i rezidentni umjetnik u Kuda.org u Novom Sadu 2007. Naravno da bih pristao na poziv u budućnosti jer tamo znam mnogo umjetnika i uvijek je dobro susresti se i razmijeniti ideje i iskustva s kolegama iz drugih država.

  • Kolika je i postoji li uopće suradnja umjetnika s Kosova i iz Srbije?

Moram reći da se suradnja ostvaruje više na osobnoj razini, ali to nije samo slučaj s umjetnicima s Kosova i iz Srbije, nego iz  drugih dijelova regije. Ali, moram reći da ova suradnja postoji, čak i od prije rata, jer mislim da su umjetnici obično otvoreniji nego drugi dijelovi društva. Siguran sam da će ova suradnja rasti u budućnosti.

  • Kako umjetnici i kulturni radnici u regiji koriste umjetnost i kulturu da smire međunacionalne i etničke tenzije nastale kroz politiku? Čine li to u dovoljnoj mjeri?

Suradnja je postojala i kada je politička situacija bila gora. Mislim da politika treba pratiti umjetnost i kulturne djelatnike. Ne govorim da moramo zaboraviti prošlost, ali siguran sam da mi umjetnici znamo samo jedan put, budućnost – a suradnja bi taj put učinila mnogo lakšim.

Nikad nije dovoljno suradnje, ali u usporedbi s drugim područjima, na mnogo smo boljoj razini, barem ne pokušavamo zaustaviti jedni druge i mnogo puta pokušavamo pomoći jedni drugima. Primjerice, u sportu nema nikakve suradnje i uglavnom srpske sportske federacije pokušavaju zaustaviti kosovske, što je za mene potpuni paradoks jer uvijek govorimo da sport ne treba miješati s politikom, no ovo se događa u sportu, ali ne u umjetnosti i kulturi.

Nedavno je u Beogradu bila premijera srpsko-albanske predstave “Romeo i Julija”. Ovu produkciju podržale su vlade Republike Kosovo i Republike Srbije. Ovo je prva javna aktivnost koju su podržale obje vlade.

  • Dio Vaše izložbe progovara o nekim drugim kosovskim specifičnostima i apsurdnim pojavama. Primjerice, čovjek koji zarađuje fotografirajući se s turistima uređen kao Hitler, a kojega Nijemci izbjegavaju. Tu je i običaj izgradnje kuća za sinove od kojih obično samo ona za najstarijeg sina bude dovršena. Tu je, također, i često preimenovanje ulica u Prištini koje izaziva i praktične posljedice za rad javnih službi koje ponekada ne znaju gdje trebaju intervenirati. Koje ste aspekte društva u tim slučajevima željeli naglasiti?

Oba projekta su nova. Nastala su u posljednje dvije godine. Ali ova dva projekta su načinjena u različitim medijima jer često pokušavam raditi u različitim medijima.

Film se zove “Nijemci me se pomalo boje”. Film je o muškarcu u pedesetim godinama koji tvrdi da je Hitler, iako ne podržava Hitlerovu ostavštinu. Kaže da mu je priroda dala u naslijeđe da postane živući Hitler. Ovakav izgled mu je također donio financijsku dobit i zato sam počeo snimati taj film, jer je čovjek u gradu prepunom problema našao jedinstven i čudan način da zaradi novac, budući da naplaćuje 40 eura po fotografiji.

Dodaje da je poštovan u svom rodnom gradu, Mitrovici, unatoč kontroverznom izgledu lica. Vjerojatno ga smatraju jedinstvenim i neobičnim likom i pretpostavljam da je sada atrakcija u tom gradu. Čak i vojnici KFOR-a, mirovne misije NATO-a, ukazuju mu poštovanje tako što dolaze iz drugih gradova diljem Kosova da ga fotografiraju.

U ovom filmu pratim ”Hitlerovu” svakodnevnicu s prijateljima i obitelji, suprugom i pet kćeri – svi ga zovu Hitler, nekada ne shvaćajući tko je bio pravi Hitler. Čak je i njegova kuća postala svojevrsni orijentir – susjedi i taksisti je koriste kao odrednicu u gradu.

Slike koje sam naslikao za projekt ”Bratstvo” ukazuju na  specifičnosti fenomena prisutnog u kosovskom društvu. To je sveprisutni fenomen kosovskog društva, ali u prenaglašenoj formi je najvidljiviji na selu i u ruralnim područjima. Rad je višeslojan, ali na prvom mjestu je problem patrijarhalne tradicije i kako se on manifestira kroz simbol društvenog statusa – kuću. Kuća postaje simbol obitelji i temeljna jedinica muškog ponosa koja je vidljiva izvana.

Ovo, zapravo, ne bi bilo tako čudno jer takvi fenomeni postoje i na drugim zemljopisnim područjima, ali u slučaju Kosova ovo je naglašeno i često vidite red potpuno istih kuća, iako su mnoge nefukcionalne, ili čak i gore – nenaseljene, iz različitih razloga.

Taj fenomen pokazuje moć muškarca u obitelji i kuća postaje falični simbol koji naglašava važnost očinske figure. S druge strane, rad pokušava ukazati na ulogu ženske figure koja je sasvim isključena iz društva. Ovaj fenomen nije nov i prisutan je u društvu generacijama, ali sada, u vrijeme turbokapitalizma, “bratstva” se šire iza svakog ugla i fenomen je svojem u punom zamahu.

  • Prema subjektima Vaših radova odnosite se s razumijevanjem, prihvaćanjem i dobronamjernim humorom. No, odrastanje Vaše generacije na Kosovu u okolnostima čestih političkih promjena, nasilja i oružanih sukoba u kombinaciji s uvijek prisutnim egzistencijalnim izazovima, zasigurno je ostavilo traga. Stječe se dojam kako je zbog svega toga upravo Vaša generacija možda i najvidljiviji komunikator sa svijetom. Slažete li se s time i gdje je ostalo mjesta za humor s obzirom na izazove koji postoje i danas? 

U mojim radovima uglavnom sam pod utjecajem procesa društvene, političke i ekonomske transformacije na Kosovu i široj regiji i pokušavam istraživati povijest i društvenopolitičke teme te ih povezati sa stanjem u kojem je Kosovo danas.

U većini mojih radova možete vidjeti moju i prošlost moje generacije, ne izravno, nego kroz transformacije koje se događaju.

Često se te transformacije čine smiješnim, što se pogotovo može vidjeti u mome filmu “Plavi zid, crvena vrata”. U posljednja dva desetljeća, imena ulica su toliko puta mijenjana i danas se čini da se nitko ne orijentira po imenima ulica.

Bez nastojanja da izravno prikažem humor u svojim radovima, ponekad neki od mojih radova imaju elemente humora, ali i realnosti i ironije – no, izgleda da nekad ipak ostavim prostora i za humor!

Izvor: Al Jazeera