PRIKAZI KNJIGA: Kapital u 21. vijeku

Iako se istraživanje u knjizi zasniva na povijesnim podacima i činjenicama, Piketty vrlo uvjerljivo iznosi svoje viđenje budućnosti. (Facebook)

Piše: Dženan Kulović

Koliko ljude, posebno na ovim prostorima, boli nejednakost svjedoči činjenica da je knjiga Kapital u dvadeset prvom vijeku koju potpisuje francuski ekonomista i socijalista Thomas Piketty, dostupna u svim zemljama bivše Jugoslavije. To i ne čudi, jer ono o čemu Piketty u svom opus magnumu piše, većina ljudi sa ovih prostora, istina neko u većoj a neko u manjoj mjeri, mogu posvjedočiti živim primjerom.

Kada jedna ekonomsko-sociološka studija ispisana na preko 750 stranica postane svjetski bestseler, to svakako predstavlja poseban kuriozitet. Knjiga je objavljena u Francuskoj krajem 2013. godine, u zemlji koju, kako autor kaže napušta samo zbog kraćih putovanja, dočim je do danas prevedena na preko 30 svjetskih jezika. Zahvaljujući vrijednom poduhvatu sarajevske izdavačke kuće Buybook ova knjiga je od prije nekoliko dana dostupna i na našem jeziku.

Prema ocjeni vodećih ekonomista, Kapital u dvadeset prvom vijeku je najvažnija knjiga današnjice koja je raspirila odveć postojani, latentni, egzistencijalni paradoks po kojem se bogati još više bogate, a siromašni još više siromaše. Ujedno, ova krilatica kapitalizma 21. vijeka sažima novovjeki Kapital francuskog ekonomiste i socijaliste Thomasa Pikettyja. Nobelovac Paul Krugman je načelu beskarjnog niza pohvala koje je ovaj Francuz dobio za svoje, može se reći životno pregnuće, od same kreme ekonomske nauke kao što su Jospeh Stiglich, Dough Henwood, Robert Skidelsky, Toby Sanger, Ryan Cooper, Nathan Gardels i brojni drugi.

Patrimonijalni kapital

Tako, za Krugmana, Kapital u dvadeset prvom vijeku predstavlja “najvažnije ekonomsko štivo godine, a vjerovatno i desetljeća. Ona snažno dokazuje da se nalazimo na putu povratka u patrimonijalni kapital, u kojem privredama ne raspolažu samo najbogatiji, nego i nasljednici porodičnih bogatstava, u kojem rođenje znači više od napora i talenta”.

Thomas Piketty je rođen u predgrađu Pariza. Odrastajući u porodici šezdesetosmaških bundžija upisao i završio je studij matematike i ekonomije na Ecole Normale Superieure. Tada kao mladi, a donedavno neafirmisani ekonomista, nije ni sanjao da će ga časopis Ekonomist proglasiti novim Karl Marksom (iako tvrdi da nikada nije pročitao Marksa), a magazin Njujork rok starom ekonomije (iako tvrdi da nikada nije želio publicitet). Hipoteza koja dominira u njegovoj knjizi ekstenzija je njegove doktorske disertacije koju je odbranio sa 22. godine na temu raspodjele nacionalnog dohotka. Svoje djelo pripisuje više rezultatu intelektualnog putovanja, a manje znanstvenom pregnuću.

Upravo polazeći od hipoteze postavljene u jednostavnoj ekonomskoj formuli r>g da su pitanja prihoda i blagostanja previše važna da bi se njima bavili matematičari i ekonomisti, autor iznosi široku lepezu relevantnih činjenica, kako bi čitaocima pružio povijesne osnove navodeći ih same na zaključke. Iako za sebe voli reći da je pripadnik generacije koja je gledala pad Berlinskog zida, Piketty u svom djelu nije zatrovan ideološkim rješenjima nego stavove zasniva na ekonomskim instrumentima, koji su mu bili ključni alati u kreiranju vlastite slike ekonomske povijesti, u kojoj dominira hipoteza da je povrat od kapitala veći od stope rasta.

Iako za sebe voli reći da je sa 22. godine ostvario američki san, a sa 25. godina taj san raskopao, ostao je vjeran primordijalnoj životnoj doktrini koja je upečatljiva šara u njegovom radu. “Cijepljen sam za cijeli život za konvencionalnu, ali neradničku i lijenu retoriku antikapitalizma, koja je većinom ignorisala povijesni uspjeh komunizma”, piše Piketty, aludirajući da minuli rad slavnih američkih ekonomista nije bio uvjerljiv.  To ga je navelo da se detaljnije upusti u istraživanje nejednakosti otkrivajući da je pretjeranu sklonost apokaliptičnim predviđanjima i mračnom determinizmu zamijenila podjednako pretjerana zaljubljenost u maštovite bajke i sretne završetke.

Iako se istraživanje u knjizi zasniva na povijesnim podacima i činjenicama, Piketty vrlo uvjerljivo iznosi svoje viđenje budućnosti. Pozivajući ljude da se ne plaše njega, nego prognoza, Piketty vrlo hrabro daje vlastitu kreaciju svijeta za nekih pedesetak godina. Poput Mišela Uelbeka, takođe francuskog autora nekoliko bestselera, Piketty se sam suočava sa dilemama o tome da li će svijetom vladati vrhunski brokeri, top menadžeri, obogaćeni preduzetnici, proizvođači nafte ili kineski bankari. Da bi uspješno odgonetnuo zagonetku koja ga je godinama mučila dao je sebi veliku zadaću.

Prvo je doslovno produvao teoriju Simona Kuznetsa, koja je bila dominirajuća teorija tokom niza godina, proširivši uzorak istraživanja na ostale vodeće ekonomije svijeta, osim Amerike, koja je bila predmetom istraživanja ovog velikog ekonomiste. Kao rezultat toga, stvorena je ogromna baza sirovih i nestrukturiranih podataka koje je bilo potrebno pripremiti kao osnovu za izvođenje uvjerljivih naučnih (pret)postavki.

Vlasništvo bogataša

Oslanjajući se na ogromnu bazu podataka  WTID (engl. World Top Incomes Database) koja je rezultat timskom rada tridesetak istraživača iz cijelog svijeta, Piketty tvrdi da A klasa u Evropi posjeduje 60 posto, a u Americi 75 posto ukupnog bogatstva, B klasa u Evropi posjeduje 30 posto, a u Americi 23 posto ukupnog bogatstva, dok C klasa u Evropi posjeduje pet posto, a u Americi dva posto ukupnog bogatstva. Da bi smo bolje razumjeli ove brojke osvrnimo se samo na podatak da je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u vlasništvu bogataša.

Poigravajući se brojkama, čini se na momente malo i preslobodno, Piketty predviđa da ako se nastavi ovim tempom u narednih dvadesetak godina bi 90 posto bruto društvenog proizvoda bilo u rukama bogataša. Iznoseći ove podatke na stranicama svoje ogromne studije, autor je vješto prepoznao ključnu kontradikciju kapitalizma. Skenirajući sistem raspodjele bogatstva i ekonomske nejednakosti, odnosno, nesrazmjeru između akumuliranog kapitala i ekonomskog rasta, autor ovaj debalans smatra isključivim krivcem za uvećanje velikih bogatstava čija proporcija prijeti demontiranju socijalne pravde u koju se zaklinju demokratska društva.

Piketty zaključuje da ušteđenog novca još ima, ali se čuva za crne dane jer su vremena nesigurna, život skup, plate niske, penzije neredovne, te čovjek, u strahu iščekuje da ostane bez novca ili da se razboli. To, praktično znači, da za jednu noć može se strmoglaviti iz klase C u očajnike koji su svakog dana i statistički sve brojniji.

Poseban kvalitet knjige je jednostavnost pisanja što je svrstava u red savremenih klasika. Upravo je kao takva prijemčiva je i čitaocima koji nemaju posebna ekonomska znanja, što je dodatno čini vrijednim štivom. U svakom slučaju, slagali se ili ne slagali sa tezama iznesenim u ovom vrijednom djelu, jedan je zajednički nazivnik oko kojeg zasigurno nema dileme: “Problem je golem i za njega ne postoji jednostavno rješenje”. Iako je ovom rečenicom zaključio svoju studiju, potaknuo je i načeo je brojna pitanja današnjice o globalnim ekonomskim dešavanjima, koja nas odavno zbunjuju i šokiraju.

Uprskos brojnim kritikama, na jednoj strani i prepunim salama, na drugoj strani, ova knjiga je došla u pravo vrijeme te će se kao takva interpolirati među već postojeće tekstove koje čitaju savremeni intelektualci, kreatori politike i korporativni magnati. Ono što je posebna vrijednost ovog istraživanja je baza podataka koja se stalno nadopunjuje novim podacima što daje svojevrstan život i pokret hipotezi koja je još uvijek na propitivanju – niti je prihvaćena niti odbačena – ostala je otvorena baš kao i brojna druga pitanja savremene ekonomske doktrine.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike KULTURA
POPULARNO