Vukoja: U Mostaru ima potencijala za saradnju

Razgovarao: Mladen Obrenović

Hrvatsko narodno kazalište Mostar i tamošnje Narodno pozorište ovih su dana zajedničkom predstavom ‘Ajmo na fuka, u režiji Dragana Komadine, otvorili jednu novu stranicu mostarske svakodnevice, ali i knjigu suradnje dviju kulturnih ustanova. Ravnatelj HNK Ivan Vukoja u razgovoru za Al Jazeeru najavljuje i nove zajedničke projekte, ali i govori o aktualnim problemima Mostara.

• Premijere predstave ‘Ajmo na fuka ostavile su prilično dobar dojam na publiku, koja je posebno reagirala na neke šale na račun Mostaraca. Je li to bio gorak osmijeh kad shvatimo kako smo sami sebi smiješni?

– Predstava je imala i tu primjesu neke gorčine i autoironije, jer smo se u toj predstavi na neki način smijali sami sebi, odnosno smijali se nekim situacijama koje prepoznajemo u vlastitom životu, bilo da su to neki naši prijatelji i poznanici ili se sami nađemo u takvim i sličnim situacijama. To je vrlo dobar terapijski učinak, a kazalište ima i tu dimenziju da ono što mi doživljavamo u svakodnevnom životu imamo prema tome jednu vrstu odnosa, a kad istu tu scenu postavi na kazališne daske gledamo je kao promatrač i otkrivamo u njoj neku dimenziju koje nismo bili svjesni dok smo se nalazili u toj situaciji.

Pogled sa strane je jako važan i vjerujem da je pomogao stvarno ljudima da se s jedne strane od srca nasmiju tome, ali da ima i te gorčine vlastitog prepoznavanja.

• Nije to samo bila ironija na svoj račun, nego i samokritika. Koju biste kritiku svom gradu Vi uputili?

– Teško je odgovoriti na to pitanje, jer je Mostar velikim dijelom talac neriješenih odnosa na nekim drugim razinama. Nije grad otok za sebe koji nije povezan sa svojom okolinom. Mislim da se preko Mostara prelamaju neki drugi problemi koji nisu primarno mostarski i da ta percepcija Mostara koja postoji izvan grada velikim dijelom opterećuje i odnose Mostaraca.

Vrlo često u razgovoru s ljudima koji dođu u Mostar ili misle da nešto znaju o Mostaru shvatim da je pravo stanje bitno drugačije od slike koju oni imaju. Uvijek imam dojam da oni puno više naglašavaju te podjele, sukobe i nerazumijevanja u Mostaru nego što to sâm doživljavam u svom svakodnevnom životu u gradu.

I onda ta slika koja je konstruirana o Mostaru na neki način povratno djeluje i na same ljude u gradu, pa su oni nekad više prilagođavaju toj slici koja je stvorena o tome kakav je ovo grad, da je on podijeljen, da su tu nerazumijevanja, sukobi, da su ljudi jedni prema drugima ovakvi ili onakvi, nego što bi to bilo da nije te slike.

• Hoćete reći da je predstava, zbog takvih priča, imala ili trebala imati i neki terapijski učinak?

– Odlučili smo se na predstavu u kojoj smo htjeli mi ispričati priču o sebi, a ne onako kako to netko gleda sa strane. Upravo je jako važan, možda najvažniji element u cijelom ovom projektu upravo ta autoironija, jer ona ima puno veću moć uvida i samospoznaje, eventualno nekakvog terapijskog učinka nego bilo kakav pogleda izvana, odnosno da netko dođe nama i objašnjava kakvi mi jesmo i kakvi bi trebali biti.

Kad se poznaje mentalitet ovih ljudi, mislim da to jednostavno ne prolazi. Bilo kakvo nametanje, pa čak i nekog kvalitetnog rješenja i u dobroj namjeri, vrlo rijetko daje dobre rezultate. Da bi spriječili to da nas drugi tumače, htjeli smo napraviti predstavu o sebi i pokazati kako mi to iznutra vidimo i pokazati da smo u stanju suočiti se s tim.

Mislim da je ova predstava izraz i određene kolektivne zrelosti grada, a poruka koju šalje ova predstava jeste da usprkos nekim našim različitostima, nerazumijevanjima i sukobima koji su se dogodili u prošlosti, još uvijek imamo potencijal za susret, suradnju i zajednički život.

• Potencijala definitivno ima, ali kako učiniti da se on i realizira na dobrobit svih u Mostaru?

– To što unutar tog okvira postoje neke administrativne, političke ili ne znam kakve druge prepreke normalnom funkcioniranju mislim da ne mora biti čak ni presudno, jer jednostavno trebamo prihvatiti činjenicu da živimo u složenom društvu i na razini grada, i na razini države, i da to od svakog od nas traži jedan povećani senzibilitet za društvene odnose i za poziciju drugog. U jednoj fazi to doživljavam kao prednost za razvoj nas kao individualnosti, jer ljudi koji žive u nacionalno, svjetonazorski, religijski homogenim sredinama nemaju ni priliku, ni potrebu razvijati te neke suptilne nijanse odnosa i razumijevanja prema drugom.

Kad ljudi kao pojedinci ili kolektivi nisu dorasli tome, onda takva situacija može dovesti do vrlo devijantnih oblika i individualnog i društvenog ponašanja, o čemu svjedočimo u Mostaru. Ne treba tu sliku Mostara idealizirati, niti je mi idealiziramo iznutra, ali ne mislimo ni da je netko izvana treba idealizirati.

• Vidite li i ustanovu koju vodite, ali i Narodno pozorište kao kamenčiće koji mogu pokrenuti jednu lavinu kako bi se zavrtjelo to o čemu pričate, odnosno da sami iznesete tu svoju pozitivnu priču?

– Svi smo svjesni uloge pokretača pozitivnih društvenih promjena, ali ono što je važno i što treba imati na umu – da bi stvarno došlo do te kvalitetne društvene promjene naša osnovna, normalno-ljudska motivacija nije motivirana nekim kratkoročno-političkim ciljem, niti je posljedica nagovora bilo koga izvan ovog kruga ljudi koji se tim poslom bave. To je naša zajednička ideja i naša potreba, potreba ljudi koji žive i rade u ta dva kazališta.

Prerasli smo okvir koje nam je društvo zadalo, rekli smo da nešto ne možemo promijeniti, niti odrediti kad će biti izbori, promijeniti vlast ili politiku, ali možemo promijeniti nešto u svom dvorištu i onim čime se bavimo. Napravili smo korake koji će biti primijećeni u gradu i to doživjeli kao kreativni izazov u građansko-društvenom smislu, ali i u produkcijsko-umjetničkom smislu.

Želimo da to bude primjer i nekim drugim ljudima, i nekim drugim ustanovama, udrugama, institucijama da je moguća suradnja i da nema nikakvog razloga da, ako već postoje dva kazališta, da oni međusobno surađuju. Nije problem ako postoje dva kazališta, nego je problem ako nema komunikacije i suradnje između njih.

• Na koji način mislite da se sve to može prenijeti u širu zajednicu?

– Ako netko želi biti Bošnjak ili Hrvat, Ultras ili Rođeni, ne znam što i važan mu je taj identitet, možemo ući u odnos u kojem se ti identiteti neće negirati. Svatko ulazi sa svojim identitetom i subjektivnošću, ali gradi odnose koji su prijateljski, partnerski, suradnički, kreativni itd.

Time možemo pokazati kako je moguće i da uistinu živimo taj multikulturalizam ili interkulturalizam, svjesni da dolazimo iz nekih različitih miljea, koji su u ovoj fazi različiti jer se insistiralo na tim razlikama. Da se nije na njima insistiralo, možda ne bi bili toliko različiti, ali kad je već to tako, onda ni ta činjenica ne mora biti ograničavajuća. Iz tako javno konstruiranih i percipiranih pozicija da postoje neka dva pola zapravo imamo prostora za suradnju i uvijek je do nas.

Ljudi koji nisu osobno spremni na susret s drugima i suradnju, traže opravdanje u nečem izvan u svakoj situaciji. I u ratu su ljudi surađivali, i u ratu je bilo prijateljskih odnosa, bilo je morala i čestitosti. Ako je već neko kao čovjek spreman na to, u svakoj situaciji može se ponašati da radi pozitivan iskorak iz te situacije, stvarno ne vidim uopće velike prepreke da se situacija u ovom gradu vrlo brzo normalizira i da Mostar ne bude grad slučaj kao što još jeste. Nažalost!

• Od rata je prošlo 20 godina, pa me zanima jeste li vi – dvije institucije, dva ravnatelja, dva glumca – zapravo neko mostarsko proljeće, neko novo godišnje doba boljeg, ljepšeg, umivenijeg, vedrijeg Mostara?

– Možda je to malo prejaka metafora, jer ne bih htio da bilo kome od nama daje neka posebna važnost u tome, ali mislim da ovo jeste pokazatelj određene promjene ili bar promjene smjera nekih procesa koji se u gradu događaju. Ipak, to jeste hrabar iskorak koji smo napravili i može biti pokretač te pozitivne promjene, ali i poruka drugima da se prestanu zatvarati i bojati drugog, jer taj strah koji postoji i nepovjerenje je, vjerujem, posljedica toga da nije bilo susreta. Kad se dogodi susret zapravo vidimo da nema niti velike razlike, niti nekog problema koji se ne može riješiti.

Izvor: Al Jazeera