Strašni: O Sarajevu na drugi način

Razgovarala: Dajana Pašić

Na radnoj akciji 80-ih godina Milomir Kovačević u fudbalskoj ekipi štaba radne akcije nosio je majicu na kojoj je pisalo: Ora Sarajevo, a ispod toga Strašni. Kad bi svi omladinci udarnici zaspali on bi ih snimio, a kasnije bi im te fotografije poklanjao. Znali su govoriti da su to, sarajevskim žargonom rečeno, strašne fotografije. To je značilo jako dobre, izuzetne, odlične… Bila je to, kako Milomir kaže, interna šala, ali činjenica je da se njegov nadimak veže za fotografiju, da je ostao do danas i da je po njemu prepoznat širom Evrope i svijeta.

Pionirski pokušaji, talenat, naporan rad i mladalački entuzijazam tih davnih godina stvorili su najznačajnijeg fotohroničara BiH, a rezultirali su brojnim nagradama. Najznačajnija je nagrada Fondacije HSBC (bivša CCF Bank) za fotografiju, kao i zvanje viteza sa zaslugama za fotografski rad i angažman, koje je dobio od predsjednika Francuske. Nakon što je u opkoljenom Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine napravio više od 30 hiljada fotografija, kratko prije okončanja rata napušta svoj rodni grad. Od tada živi u Parizu.

Po dolasku u Pariz počeli ste raditi izložbe u malim kafanama i koristiti jedan novi pristup fotografiji i izložbama. Naime, ljude koje fotografišete uključili ste u sam čin postavljanja izložbe. Kakve su reakcije ljudi na samu ideju i kakve rezultate dobijete na kraju?

– Činjenica je da u Parizu nemam studio i da dosta vremena, pogotovo uveče kada završim svoje poslove, provodim u kafanicama. Prvo je bila jedna koja se zvala Petit Trou de Bretagne u blizini mjesta gdje sam sa svojim prijateljima šahistima, koje sam upoznao po samom dolasku, igrao šah. Iz igre se izrodilo prijateljstvo, koje je rezultiralo serijama fotografija, a izložbe su rađene upravo u toj kafanici. Gazdarica je za mene čak napravila studio, gdje sam mogao raditi i fotografisati šahiste. Kada je nestala ta kafana prebacio sam se u drugu, kafanu Tiziu, gdje sam počeo fotografisati ljude i praviti izložbe. Prva izložba koju sam napravio je bila iz Sarajeva, a bili su predstavljeni navijači FK Sarajeva Horde zla i navijači FK Željezničar Manijaci. Ljudima koji su vidjeli izložbu to se jako svidjelo, pa kada sam kasnije počeo i njih snimati nije im smetalo, već su pomalo i uživali. Svi su znali da sam tu i da će biti fotografisani, tako da se više niko nije bunio. Svi su znali, a pravili se da ne vide. Zatim smo počeli postavljali fotke u kafani. Znači, sjedi čovjek i njegova je fotka iznad. Prvo je bila izložba samo o djevojkama, pa o šankerima, pa o parovima. Nakon toga uslijedila je serija fotografija iz novčanika. Koje fotografije ljudi nose? Ko je ta neka osoba u njihovim mislima i srcu, a koje ne vidimo nikad u kafani?  Izložba se zvala nevidljivo srce i onda su svi pisali pored fotografije nešto posvećeno toj osobi. Toliko su te kafanice bile i danas su jako važne, jer sam tamo upoznao ljude, družimo se, stalno smo tu. To nisu samo obični ljudi, ima umjetnika, muzičara, urednika, novinara.

U kafani Tizia našli ste prijatelje koji će Vam pomoći da Milomir Kovačević Strašni postane veliko ime fotografije u Parizu.

– Da, u toj kafani upoznao sam Hanu i Federika, bračni par kojem se jako sviđalo to što radim. Moram napomenuti da sam u isto vrijeme svaku noć od kada sam stigao u Pariz izlazio i fotografisao grad svjetlosti. Pod raznim uglovima slikao sam Louvre noću i gradska groblja. Pokazao sam im te fotografije, a oni su ih odnijeli svojim šefovima grafičarima u sam Louvre.
Oni su, kada su to vidjeli, rekli super, radite šta god hoćete. Godinu dana sam radio i snimao. Prvo je bio cijeli Luvr, pa piramide. Radio sam samo noću i fotografije su iskorištene za propagandni materijal muzeja. Bilo je ih po plakatima i jumbo plakatima promjera tri sa četiri metra. Moja prijateljica Hana nosila je fotografije i prijedloge šefovima, koje su za njih bile neobično viđenje. Skulpture su, ali kao da su žive… Oni su bili pomalo i šokirani i super je sve funkcionisalo. Čak su ljudi po metrou počeli prepoznavati moj rad, a da nisu ni čitali ko je potpisan pod fotografijom.

Sarajevo u srcu Pariza je projekt koji se pretvorio u Sarajevo u srcu Evrope, a izazvao je izuzetno pozitivne reakcije.

– Kada je nestala kafanica htio sam nešto novo da napravim. Htio sam pričati o Sarajevu na drugi način. Svi prvo pomisle na snajper i granatu, ako se priča o ratu ili o ćevapima ili piti. Meni je to malo bezveze, znajući našu kulturu. Onda sam u Francuskoj kontaktirao ljude koji su iz Sarajeva i pitao ih šta im je najdraže što ih veže za Sarajevo i što su ponijeli iz Sarajeva. Bili su šokirani. Uglavnom ih pitaju gdje je bila kuća, je l’ im ko poginuo itd. Bili su jako zatvoreni. Kada sam napravio prvih desetak pričica bilo je sve lakše. Tako je napravljena knjiga i dvije izložbe i to je stvarno nešto. Kad su bile izložbe bilo je toliko emotivno da su jedno po jedno izlazili i plakali. Kada su se pravile pojedinačne priče samo je jedan čovjek zaplakao. Međutim, kada su vidjeli sve zajedno na jednom mjestu, onda je to bio šok. Nikoga nisam htio da odbacim, niti da bilo čiju priču omalovažim. Tako sam uradio dvije izložbe. I to je ta neka priča o Sarajevu, gdje se vidi da tu ima i pozorišta i kina i slikarstva. Vidi se historija iz svih perioda od osmanskog, austrougarskog, svi periodi, sve religije. I ja sam naučio mnogo više o Sarajevu nego živeći u Sarajevu. Sada nastavljam. Radim Sarajevo u srcu Evrope. I idem po evropskim zemljama…

Dosta emotivna je i serija fotografija koje ste napravili u Meksiku, gdje ste boravili kao gost istaknutog bh. reditelja Ademira Kenovića i njegove porodice na snimanju filma tri mjeseca.

– Uvijek smo Meksiko gledali u američkim filmovima, kao da je to zemlja u kojoj vladaju banditi, prostituke, sitni lopovi… Međutim, stvarnost je mnogo drugačija. Upoznao sam kulturu koja je možda i mnogo starija od američke, te upoznao fine ljude i zaista se oduševio. Snimalo se u malom selu The Leon. Svih 600 ljudi iz sela sam upoznao i sve sam ih snimio. Postali smo prijatelji. Kuće su im male, od pet do 10 kvadrata. Njih je petero ili desetero unutra. Ja im platim piće, koje košta dolar, a oni sutra dođu i plate meni, bez obzira na svoje siromaštvo. Ja ne pričam engleski, oni pogotovo ne pričaju drugi strani jezik, ali smo super komunicirali. Crkavali smo od šege. Napravio sam fotke koje još nisam izlagao i seriju sa konjem, što me je prvi put vratilo u Sarajevo i ratni period. Sve je bilo spremno za feštu. Bila je nedjelja. Iznosili se kolači, meza. Na poljani se spremala konjska trka. Jedan konj je pao i slomio nogu. Prevalio se i počeo izdisati. Vlasnik mu je prišao i milovao ga, a znao je da ga mora ubiti. Došao je tip koji je pucao dva-tri puta… To je nešto strašno. Sva ta krv. Prebačen je na deponiju, gdje ga zatrpavaju. Jaka serija, jako zeznuta… Selo mi je ostalo u lijepom sjećanju i nadam se da ćemo jednom u Sarajevu vidjeti te fotografije, a možda i u Meksiku.

Da li je istina da još radite sa običnim filmom za fotoaparat i bez upotrebe photoshopa?

– Nema photoshopa u mojim fotografijama, mada se nekada, kada se koristi fotografija za izložbe, prašina treba očistiti. Čisto laboratorijski stari postupak. Laboratorija, mrakača i vozi…Za razne stvari treba razna oprema. Za ovo što ja radim imam jako finu opremu. To je fotoaparat Lajka sa velikim objektivom i većinu stvari sam snimio samo sa tim. Kvalitetan aparat i objektiv. Sve standarno, ništa extra. Lično sam toliko dobar u laboratoriji da mi ne treba photoshop. Mogu napraviti fotografiju, pa je skenirati. Sada se mora i to raditi, samo da bi se fotografija mogla difuzirati i slati. Više niko neće samu fotografiju, svi traže scan, kako bi se odmah mogla koristiti. Ali to je samo tehnički dio. U kreativnom smislu sve ide praktičnim putem.

Vaše fotografije govore jako mnogo i o Vama. Cijeli opus mogao bi se sortirati u tri vremenska okvira – period prije rata, opsada Sarajeva i period nakon rata.

– Dosta mojih prijatelja, pa tako i ja, dijelimo život na prijeratni, ratni i poslijeratni. Prijeratni se veže za početke i lagano ulaženje u život grada. Kada sam počinjao krenuo sam od pijaca i buvljaka, zavolio sam ih i volim ih i dan-danas. Lagano sam počeo raditi i koncerte, pa pozorišta i u jednom momentu maltene sve sam pokrivao. Sve što se dešavalo u gradu. Kraj 80-ih i početak 90-ih je bilo vrijeme promjena. Kada je bio Yu fest na ulicama Sarajeva bio sam fasciniran. Snimao sam predstave. Svaku predstavu sam radio. Na Stojčevcu, u Pivari, na Trebeviću i recimo to je nešto što me još više povuklo. Radio sam i svaki koncert u Sarajevu, slikao sam muzičku scenu. Išao sam i po utakmicama, slikao za novinu ono što treba, a onda malo i za sebe, navijače…Pa sam upoznao Sirku, vođu navijača FK Sarajeva, Javu i Džineta, vođe navijača FK Želje i onda napravio prvu seriju portreta. Ne znam tačno koja je to godina, možda 1987. ili 1988, kada dođe njih 20 navijača na stadion da se slika. I dan-danas se sjećam… Neka mala maglica, majice Manchester Uniteda, a jedan od njih je donio i improvizovanu mrtvačku glavu. Ali fotke su super ispale, tako da sam ih i kasnije pratio na utakmicama. Čak smo radili i izložbu. Bio sam lociran u CEDUS-u, radio sam i radio, a 90- ih godina je sve počelo da se mijenja i da se svašta dešava.

Da li ste mogli kroz fotografiju zabilježiti promjenu na ljudima u to vrijeme?

– Ne samo na ljudima. Promjene u gradu, promjene pred izbore. Pojavu nacionalnih partija. Sve to što je do jučer kao bilo zabranjeno, sve što je bilo centrirano kao kontraideologija, maltene što se svrstavalo u polufašističke simbole pojedinih nacionalnih stranaka, koji su do tada bili zabranjeni, odjednom isplivava. Dolazi neki drugi svijet. Dolazi kriza po ulicama, pojavljuju se likovi u crnim kožnim jaknama. A sa druge strane, društveni život mladih nikada nije bio luđi i ekstravagantniji. Išlo se iz krajnosti u krajnost. Derneci su bili učestaliji nego ikada. Izlazilo se, furalo se po cijelu noć, a sa druge strane se osjećalo da više ništa ne štima i da sve ide ka propasti, tako da sam dosta toga i bilježio. Nastale su serije fotografija Rat plakata i Izbori, a pratio sam i formiranje svih nacionalnih partija, mitinge, te mirovne manifestacije. Radio sam u novinama, pa sam i na ratišta odlazio po zadatku, prvo Hercegovina, pa onda gore prema Krajini, čak sam i u Vukovar otišao na jedan dan. Sve je to bilo opšte ludilo, ali sam uspijevao sve da fotografišem i zabilježim. Trudio sam se da fotografija bude čista fotografski i likovno i, sa druge strane, da odražava epohu vremena u kojem se živjelo. 

Dosta fotoreportera dolazilo je u Sarajevo tokom rata, ali fotografije Strašnog razlikuju se od njihovih. Ne prikazuju krv, već na poseban način govore o strahotama koje su se dešavale.

– Nastavio sam raditi ono što sam radio i prije rata. Možda sam prije rata slikao djevojke po ulicama, a sada neke druge ljude sa oružjem u rukama. Uglavnom isti pristup. Oni su pozirali. Po svakom si mogao prepoznati maltene koje je filmove prije rata gledao, ko mu je omiljeni glumac, idol. Naravno da je fotografija bila jedan vid otpora, a možda i mnogo više. Izložbe koje su rađene u ratu pokazale su da se može biti u Sarajevu čak i u ratu. Sve su bile bez urađene bez pomoći stranaca, samo uz pomoć raje i ljudi. Svako je imao želju da pomogne. Bilo šta da zatreba. Naprimjer, nije bilo svijeća, a neko zna nekoga u crkvi, ode tamo i donese svijeća, treba parspatu, pa odemo kod Hasana na akademiju, pa se odštampaju crni parspatui, pa se nađu neki nosači, ploče, pa se i to napravi. Sa jedne strane jeste vid otpora, ali i vid stvaranja. Sa svojim aparatom osjećao sam se malo moćnije. Mogao sam sve to što se dešavalo na svoj način i pokazati. I radio sam izložbe, što maltene niko nije radio sa ratnim fotografijama. Nema krvi na njima, ali ko je imalo normalan razumije. Ako gori Vijećnica, trudio sam se da to nije ona brutalna fotka, već da ima neke ljepote u njoj i da je grafički čista. Na prvi pogled izgleda lagano, ali drugi, treći put kada se fotografija pogleda onda to tek ima pravi, strašni efekat.

Jedna od Vaših najznačajnih serija fotografija snimljena je u bh. zatvorima.

– Išao sam po zatvorima, snimao sam zatvore, što je posebna priča. To je bilo devedesetih godina. Iz ovog ludila, gdje se pije, zeza i izlazi dolaziš u neki drugi svijet. Ja uvijek vidim čovjeka ispred sebe. Čak i u zatvoru nalazim one koji su otvoreni i hoće nešto da kažu. Otkrivam sasvim neki novi svijet. Nisam išao u zatvor da osuđujem te ljude kao kriminalce, jer se zna ko to treba raditi. Ja sam dolazio da vidim ljude koji provode život u zatvorskim uslovima i okolnostima. Išao sam sa Majom Otanom, mojim prijateljem, pjesnikom i novinarom, a obišli smo zatvore u Zenici, Foči, Lepoglavi, Staroj Gradišci, Slavonskoj Požegi, te zatvor za maloljetnike pored Banje Luke. Proizašle su serije fotografija, izložbe i knjiga. Najznačaniju nagradu u Francuskoj sam dobio upravo sa serijom fotografija iz zatvora.

Izvor: Al Jazeera