Sofija – žena koju je historija zapostavila

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Prije nego što su gosti koji su došli na obilježavanje stogodišnice Sarajevskog atentata prošetali crvenim tepisima, u sarajevskom „Zvonu“ izložene su četiri neobične grafike. Radovi su inspirisani životom plemenite i požrtvovane žene. Voljela je austrougarskog prestolonasljednika koji je za nju bio samo voljeni čovjek i zbog kojeg je pristala na sve diskriminacije Bečkog dvora.

Grofica Sophie Chotek von Chotkow und Wognin, poznatija kao Sofija, supruga princa Franza Ferdinanda, ubijena je s njim u Sarajevu 1914. godine. No, kao i za života i u godini kada se u cijelom svijetu organizuju manifestacije i štampaju knjige o stogodišnjici Sarajevskog atentata, Sofija nije ni blizu fokusa interesa organizatora.

Isprovocirana činjenicom da se o supruzi Franza Ferdinanda tek ponešto kaže, poljska umjetnica i sarajevska snaha Iwona Rypesc-Kostović napravila je seriju od četiri grafike koje predstavljaju njen homage grofici.

O supruzi austrougarskog prestolonasljednika tek usput se ponešto kaže ili napiše, a Vi ste studiozno istražili život žene koja je jednom doputovala u Sarajevo i simbolično promijenila tok historije. Otkud Vaš interes za život grofice koja je ostala u sjeni vremena u kojem je živjela?

Rypesc-Kostović: Teško je neodreagovati na sudbinu nekoga ko je bio tako nepravedno društveno tretiran za vrijeme života, kao i poslije smrti. Sofija je bila inteligentna i lijepa žena koju je muž volio i poštovao. Imali su troje djece i stvorili su sretnu familiju. Porodična sreća bila je u velikom kontrastu s tretmanom koji je Sofija doživjela na Bečkom dvoru, zbog svog „niskog“ porijekla i društvenog statusa do kojeg se vještački držalo. Ah, bila je „samo“ češka grofica, ne evropska princeza…

Od kada je počeo Vaš interes za Sofiju?

Rypesc-Kostović:  Ove godine organizuje se mnogo toga povodom stogodišnjice Sarajevskog atentata. Organizovani su događaji u kojima se govori o Njemu, mada je ona bila tu prisutna sve vrijeme. I šokiralo me da se o njoj ništa ne govori: sve vrijeme je tu prisutna, život je provela s njim, čak je svojim tijelom zaklonila njegovo tijelo tokom atentata. A istorija je u tom kontekstu tretira kao da uopšte nije ni postojala. Morala sam da odreagujem na nešto što je tako očito i nepravedno.

Tokom suđenja pitali su Gavrila Principa zbog čega je ubijena vojvotkinja von Hohenberg, a on je odgovorio: “Nju nisam imamo namjeru da ubijem i žalim što se to dogodilo.” Upravo ovu rečenicu vidim i u porukama grafika o vojvotknji Sofiji, a poručilac je cijeli njen život. Jesam li u krivu?

Rypesc-Kostović: Gavrilo Princip nije računao na to da će Sofija instinktivno zakloniti tijelo svog supruga i u tom završnom aktu svog života. Upravo taj njen čin samopožrtvovanja u suštini govori o njoj kao ličnosti. A za Gavrila taj njen akt je bio nešto što nije očekivao, ni planirao. Tako da razumijem njegovu izjavu u tom kontekstu.

Sam atentat je obrađen u mojoj četvrtoj grafici. Destrukcija, mrak i praznina dominiraju kompozicijom. Ornamenti na porubu maramice nose grb Austro-Ugarske imperije; centar je mračan i prazan. Cjelina nestaje u ništavilu. Posljednje slovo Sofijinog imena – E – s negativnom inklinacijom nestaje u mraku…

U oba slučaja Sofija je žrtva?

Rypesc-Kostović: Da, ali su je na Dvoru namjerno potcjenjivali – nije se mogla voziti ni u kočiji sa svojim suprugom, već posebno, dok je, kada je riječ o samom atentatu, ona slučajna žrtva. A ona je voljela svog supruga i činila je to do smrti.

Zašto je Sofija ostala marginalizovana i u istoriji i njenoj interpretaciji kada se društveni status žene upravo s početkom prošlog stoljeća počeo mijenjati?

Rypesc-Kostović: Danas imamo druga vremena i status žene je malo bolji nego u XIX stoljeću, ali u našim savremenim društvima žena je i dalje tretirana kao biće drugog reda. Žena je često viđena kao dekoracija svog muža, a ne kao ljudsko biće koje ima sve te kvalitete koje ima njezin muž. Status žene počeo se mijenjati u procesu industrilizacije – da bi žena mogla početi raditi. Ali se, suštinski, njen status nije mnogo promijenio. Tako da, iako se sada mnogo priča o ženskim pravima (kao – imamo ih), stvarna situacija i nije baš takva.

Kako ste život vojvotkinje Sofije podijelili u četiri etape kroz isti broj grafika?

Rypesc-Kostović:  Etape u njenom životu diktirale su broj grafika: prva grafika simbolizira život Sofije u krugu porodice, druga se odnosi na Sofijin život u strogo hijerarhizovanoj strukturi Bečkog dvora, gdje je lijepa i inteligentna Sofija bila tretirana kao parijah zbog njenog “niskog” porijekla; treća se odnosi na Sofijin život na Bečkom dvoru poslije 1909. godine, kada je dobila titulu vojvotkinje i njezin status se donekle poboljšao (bila je to veća titula koja joj je omogućavala više kretanja na Bečkom dvoru), a četvrta grafika se odnosi na njezinu tragičnu smrt u Sarajevu 1914. To su bili neki značajni periodi – etape u Sofijinom životu.

Poljska umjetnica, sarajevska snaha

Iwona Rypesc-Kostović rođena je u Krakovu (Poljska) gdje je zavšila Srednju školu likovnih i primijenjenih umjetnosti 1980. Iste godine u Sarajevu je upisala Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirala je na Odsjeku slikarstva 1985. i otvorila Multidisciplinarni atelje “Iwona Creation”, u kojem je radila na eksperimentalnim slikama, grafikama i unikatnoj odjeći za specijalne prilike. Magistrirala je u SAD-u (Norfolk State University) u decembru 1992. Od 1993. živi i radi u Springfieldu (SAD) gdje nastavlja s radom u svom ateljeu “Iwona Creation”. Također radi pozorišne kostime za Springfield Little Theater i predavač je na Department of Art & Designu na Missouri State University.

Kako ste se odlučili koju ćete tipografiju koristiti i zašto ste određene metafore koristili u „ispisivanju“ poruke ove marginalizovane žene?

Rypesc-Kostović: Drago mi je da pitate za tipografiju, jer je ona bitna. Koristila sam je dosta diskretno jer sam htjela da bude u drugom planu. Slova Sofijinog imena – Sophie – raspoređena su kroz sve četiri grafike. U prvoj grafici je slovo S i O, u drugoj E i P… Upotrijebila sam tipografiju koja je ornamentalna verzija schwabacher tipografije koja je bila korištena u Austrougraskoj imperiji u to doba. Font se zove Bruce 532 Blackletter (ljevaonica Intellecta Design). To je savremena interpretacija Blackletter fonta George Bruce'a iz 1882. Takva tipografija vezuje se za istorijski period, a svojim karakterom vezuje se za Sofiju i vizuelno se povezuje uz ornamentaciju maramica. Svi ti elementi stvaraju jednu koherentnu cjelinu.

Zašto se u vremenu, kada je zbog medija diskriminacija vidljivija nego prije, nikada nije koristio životopis nesretne vojvotkinje kako bi se na istu ukazalo?

Rypesc-Kostović: Zbog površnosti i trke za senzacijom, a Sofijin je život bio vrlo plemenit. Diskriminacija postaje vidljiva tek kad je toliko vidljiva i ekstremna da se ne može marginalizovati ili kada se diskriminisana grupa izbori za status koji dozvoli zaštitu od diskriminacije. U tom kontekstu nema mjesta za žene koje mirno žive svoj život, koriste svoju energiju za druge stvari, a ne borbu protiv diskriminacije koja je, u njihovim uslovima nešto kao borba s vjetrenjačama.

Suština je da ste kroz “tkanje” ispričali jednu životnu priču. Koliko su danas ljudi svjesni simbolike u tkaninama i grafičkom dizajnu (koji nas okružuje u mnogo toga) u odnosu na one koji su egzistirali na početku prošlog stoljeća?

Rypesc-Kostović: Sve ovisi o ličnom senzibilitetu i o kulturnom kontekstu u kojom je osoba odrasla. Ja sam svoje prve radove uradila kroz vizuelni jezik tkanine. To su bile haljine koje su pravljene od čipkanih zavjesa i bojene čajem. Tkanina se proteže kroz mnoštvo mojih kreacija kao i vizuelni jezik metafora.
Ja sam odrastala u Poljskoj šezdesetih i sedamdesetih godina, u društvu ograničenih sloboda.

Da bi izbjegli cenzuru, mnogi umjetnici u svim oblastima djelatnosti – filma, književnosti, muzike, lijepe umjetnosti, dizajna – često su koristili metaforu kao jezik komunikacije. Tako se kroz dekodiranje umjetničkih poruka gradila svijest publike. Danas, kroz svoj kreativni rad ja, također, težim tom cilju, ne samo da informišem ili “zabavljam” moju publiku, već želim da je obrazujem i ponukam na razmišljanje.

Izvor: Al Jazeera