Sokolović: BiH grčka tragedija u tri čina

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

U petak navečer bh. glumac Zijah Sokolović 1.215 put je odigrao svoju monodramu CABAres, CABArei.

“Dvorana je, opet, bila prepuna, reakcije vrlo neobične i izuzetno interesantne, jer je realnost publike bila obučena u strah i katastrofe, a kabare upravo to napada. Kakav doživljaj vremena iz ugla jednog glumca”, rekao je nakon predstave odigrane u Beogradu.

Sokolović je umjetnik, marketinškim rječnikom rečeno – tri u jedan: piše pozorišne komade, režira ih i glumi.

O kvalitetu njegovog umjetničkog rada najbolje govore brojevi.

Monodramu “Glumac… je glumac… je glumac” za 36 godina igrao je 1.586 puta u 20 zemalja svijeta, predstavu “Ko bajagi donijela me roda”, za 22 godine igrao je 743 puta, “Međuigre 0-24”, kabare malih etida, u osam godina 242 puta… I tako je režirao i igrao u 126 predstava, glumio u 33 filma, snimio 24 TV serije.

Za svoj umjetnički rad dobio je 60 umjetničkih nagrada, četiri Zlatna lovor-vijenca MESS-a u Sarajevu, tri Zlatne kolajne monodrame u Zemunu, dvije Sterijine nagrade u Novom Sadu, Zlatnu Arenu u Puli, Nagradu Grada Sarajeva, tri Mostarske liske, dva Zlatna lava u Umagu, Gran Prix za režiju u Moskvi, Gran Prix za glumu u Yerevanu, Kijevu, Kielu, Bitoli, Nikšiću, Ptuju, Umagu, Visaginasu, Prištini… Živi u Beču a, kako sam voli da keže, diše i živi u pozorištu.

Publika Vas pamti po ulogama i na filmu i u pozorištu. Koji je vaš odnos prema tim ulogama?

Sokolović: Ja sam glumac. Imam zanat koji se zove glumački i od njega živim, pokušavajući da u određenim umnim, i fizičkim i hemijskim kombinacijama dohvatim puteve i prostore umjetnosti. Igrati na filmu znači imati u glavi konstrukciju lika i mozaički ga oblikovati kroz kadar. Znači kontinuitet konstrukcije karaktera lika nije hronološki, nego isprekidan. Što znači da nekad igram kraj, pa tek početak života lika. Montirani fim se tehnički beskonačno ponavlja iz onog vremena kada je sniman. Igrati u pozorištu znači kroz probe formirati pozorišnu konstrukciju lika i u kontinuitetu ga fizički ponavljati kroz reprize predstava. Svaka predstava je odbrana ideje kojoj smo se radovali, u prošlom vremenu, koju smo istraživali. Dakle, moj lični odnos je, da sam glumac! Odgovor je tačan.

Kazali ste, nekad u jednom intervjuu, da Evropa ništa nije manje primitivna ni krvava od Balkana, ali ste za mjesto svog življenja izabrali Evropu. Zbog čega ste otišli u Beč i kako su Vas taj grad i Evropa primili?

Sokolović: Često Evropa danas, sa svojim izbjeglicama, upire prstom na Balkan kao na mjesto svojih prošlih krvavih sjećanja i tako, samo tako, zaboravlja da svaki “Balkan” nema svojih granica. Ili smo mi svi Evropa ili smo svi Balkan, sasvim svejedno. U Beču je Justus Neumann tako nedavno, 1982, otvorio novo bečko pozorište sa mojim tekstom “Glumac… je glumac… je glumac”, sa kratkim fascinantnim naslovom “Hamlet und so”, i igrao godinama, gotovo kao ja. I tako me upoznao sa njegovim gradom, koji je tako postao i moj.

Mislio sam, ako Beč ima ljubavi za moje razumijevanje pozorišta, onda u Beču ima ljubavi i za mene lično. Ljubavi koja se silom realnosti trgala iz mog života, a koju sam želio sačuvati. Beč je odluka iza koje stojim cijelim tijelom i dušom i svim likovima koje sam igrao. Tako sam tamo došao kao glumac u potrazi za gralom umjetnosti, došao sam u Beč, a kao da se nisam pomakao iz mjesta. Kao što sam dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, tako sam dobio počasno austrijsko državljanstvo.

Bh. kinematografija dobija nagrade i postaje respektabilna u svijetu. Šta je to što ju je, prema Vašem mišljenju, izdiglo iznad ostalih regionalnih, pa i drugih većih kinematogafija, a budući da je nastala i djeluje u dosta nesređenoj i siromašnoj zemlji?

Sokolović: Umjetnost, mislim, ne razumije nesređeno i siromašno. Filmovi, ako njih spominjete, samo su dokaz da u svakom kutku svijeta ima jedan “prazan prostor” koji čeka da ga neko ili, konkretno, mi popunimo. Prirodno i normalno je da pametni i maštoviti ljudi “svojim praskom” popune taj “prostor”, kao što i u naš “prazan prostor” dolaze ljudi iz svijeta da ga popune. Ali ako nemamo samopoštovanja, niti vjerovanja u sebe, niti lični nivo potrebnog obrazovanja, onda smo “kao” iznenađeni i začuđeni i zaprepašteni. Tada nastupa primitivizam! To je stanje kada ništa ne znaš da mijenjaš, a sve negiraš i prema svemu promijenjenom imaš organsku agresiju. Za put umjetnosti filma ili pozorišta ili slika ili muzike ne bi trebao biti preduslov materijalno bogatstvo niti siromaštvo, nego lično stanje duha!

Ponekad se, ipak, čini da se umjetnička djela rađaju u disfunkcionalnim društvima, koja su puna problema, neimaštine i tuge. Ima li mjesta takvoj konstataciji i pomaže li komfor umjetnost ili je sputava u tome, a budući da on često odvodi u hedonizam?

Sokolović: Umjetnost treba da ruši sve granice koje nas sprečavaju da realnost vidimo i pokušamo razumjeti, takvu kakva jeste! Inače smo robovi vještačkih ideologija, vjerskih manipulacija i lične impotencije. Kapital danas pretjerano pokušava da betonira jednu jedinstvenu sliku realnosti, a bogatstvo oblika umjetnosti pokušava da pokaže i objasni stanje i posljedice betoniranja. A istorija dokazuje da svaka vrsta “pretjeranosti”, pa i betoniranja, dovodi do granica raspadanja. Materijalno bogatstvo nije mjerilo puta ili kvaliteta umjetnosti. Materijalno bogatstvo je samo sredstvo za reklamiranje raznih ideologija putem umjetnosti.

Sa druge strane, “valja nama preko rijeke”, strah od nedostatka tog materijalnog bogatstva gura maštu i volju i želju umjetnika da na bilo koji način dosegne to materijalno ili samo da mu se dokaže ili samo da se hedonistički pokaže. Mislim, da svaki potencijalni ili ostvareni hedonista na putu umjetnosti, priznanja iz oblasti materijalnog, pare, honorar, treba rado da prihvati… Ha, ha, ha… Ali da se time u svom umjetničkom životu ne zanosi. U velikim pozorišnim komadima, a i u literaturi je objašnjeno, da su svi veliki ljudi koji su vodili narode, kad su se obogatili, tj. pretjerali, zaboravili na taj isti narod. Veliki umjetnici koji su dobili velike nagrade morali su uložiti mnogo truda da nastave tako gdje su bili prije nagrada.

Glumci u Bosni i Hercegovini, i pored SFF-a i MESS-a, ipak tavore – mnogima se angažmani svode na posuđivanje glasova za crtane filmove i reklame, dok su neki poznatiji, kao likovi koji reklamiraju neki proizvod. Malo njih otjelovljuje karaktere iz pozorišne predstave ili filma. Kako to komentirate: je li to do njih ili do sistema?

Sokolović: Pojedinac, čovjek, on je dio države ili sistema, on je mali kamenčić na velikoj plaži koju zapljuskuju talasi. Moguće je da na njega sjedne gola mlada žena, ali može neko i da u njega zabije nogu od ležaljke ili nosač suncobrana, ili ga jednostavno talasi odnesu na dno mora. Taj kamenčić je prepušten volji prirode, a čovjek kamenčić mora da pokuša da vlada svojim prirodnim okolnostima. Država kao moguća demokratska cjelina sa svojim sistemom treba u tome da mu pomogne, da upozna granice sistema i granice svoje slobode. Unutar svih granica postoji slobodan prostor u kojem čovjek kamenčić može da se sam kreće. Sam. I ako može i zna da se kreće, da istražuje, on otvara nove fascinante mogućnosti i on sam postaje “biće mogućnosti”. Mlad čovjek mora da izučava svoj slobodan prostor kao predmet u školi, mora da studira život i da magistrira i doktorira mogućnosti u “praznom prostoru” koji ga čeka! Nikakva materijalna dobra koje mu je babo ili ćaća ili otac ostavio ili pokr'o – ne garantuju sigurnost. Ni nacija, ni religija, ni globalizam ništa ne garantuju. Posuđivanje glasova za crtiće ili reklame u kojima glumci igraju likove –  i to je dio glumačkog zanata. Ostala medijska pojavljivanja su do njih samih.

Koja je razlika, osim u novcu, recimo, između bečke i sarajevske pozorišne scene?

Sokolović: Ha, ha… Razlika je u kvantitetu pozorišta i kvantitetu organizacija pozorišta u kojima su zaposleni ljudi, a među njima i glumci. Broj pozorišta i sistem organizacija. Kvantitet pozorišta, kvantitet predstava, kvantitet repertoara i kvantitet gledalaca i abonmana, i kvalitet profesionalnog odnosa svakog pojedinca i pozorišta u kojem radi i od kojeg prima platu od koje treba da živi svakog mjeseca. Svaki grad mora da ima pozorište, to je nezaobilazni dio organizacije društva u formi države. Ako ima pozorišta, onda ima i ljudi koji rade u njemu, ima gledalaca koji to gledaju – to bi trebalo biti logično. Misli se da nedostatak novca može da opravda nedostatak organizacije… Ha, ha, ha… Koja zabluda!

Ako ima grad, a nema pozorišta, a nema ni predstava, onda nema ni gledalaca. Onda nema ni grada! To je onda selo! Ako selo nema Dom kulture, onda nije ni selo! Tada ili je sistem i neko u sistemu nešto “zaboravio” ili je moralna i ideološka inflacija korodirala elementarne društvene i državne norme… Od rata i revolucije jedino inflacija pravi veće i strašnije štete. A zamislite danas inflaciju i primitivizam!

Biraju li uloge Vas ili Vi uloge?

Sokolović: Kada se krećem, na svom putu srećem mnogo likova kao uloga. Kada popijemo kafu, kada se upoznamo, kada osjetimo duhovne, emotivne i fizozofske bliskosti i razmotrimo materijalna dobra kao moguću posljedicu, onda se i igramo. Da tako kažem, biramo se uzajamno, da se likovi ne bi uvrijedili.

Šta je to što prevagne da prihvatite neku ulogu? Koja je uloga u kojoj ste najviše uživali i koju smatrate ulogom Vaše karijere?

Sokolović: “Radnja” kao tekst i sadržaj. “Date okolnosti” samo utiču na put kojim glumac razvija i gradi karakter lika i igra njegovu ulogu. One se mijenjaju od “Vremena” do vremena i od “Prostora” do prostora, i ta različitost i neponovljivosti “datih okolnosti” su radost sa kojom idem u susret novim mogućnostima. Sve su mi uloge likovi života, jer pripadaju samo tom Vremenu i samo tom Prostoru. Bilo bi nekulturno prema ulogama da ih dijelim po naciji i religiji. A karijera je sklop informacija na televiziji, radiju i novinama koje idu kada glumac umre ili kada treba da svojom karijerom pokaže koliko je neki narod veliki ,jer u svojim redovima ima umjetnika sa takvom karijerom.

Glumite li i na stranim jezicima? Kada učite i kada glumite takve uloge pripremate li ih kao uloge na svom maternjem jeziku?

Sokolović: Igrati na jezicima koji nisu maternji, biti glumac na drugom jeziku, to je doživljaj koji se ne smije propustiti, ako se već tada i tako mora igrati. To je kao radosno ljuljanje na ljuljašci koja ide do 90 stepeni, a konop od 10 metara može svaki čas pući! Ali, kada siđeš, osjetiš ljudsku znitiželju da se ponovo ljuljaš! Ha! Igrao sam na njemačkom i na slovenačkom jeziku. Igrao sam u Beču u Theatru m.b.H.Lanselota koji traži Grala u “Vitezovima okruglog stola”, Cristophea Heinea, na “divnom” njemačkom sam igrao u Beču i Berlinu sa velikom njemačko-austrijskom glumicom Elfridom Irall dva sata “Ulf oder Der blaue Traum” Juana Carlosa Genea, igrao sam u Mariborskoj drami “Lenny” Juliana Barryja, predstavu o životu najznačajnijeg kabaretiste svih vremena Lennyja Brusea. Tada sam saznao kako je slovenački jezik divan, sada razumijem Slovence što idu na planine vikendom! Ha! Kada bih ja te uloge igrao na svom maternjem jeziku? Možda nikad! Da li bi neko baš meni dao takve uloge? Mislim, gotovo nikad! A igrao sam! Ne pitajte kako, ali sam igrao, učio sam akcente i tekst šest-sedam mjeseci, svaki dan po četiri sata… Igrao sam, valjda zato jer sam bio voljen i volio sam…

Često kažu da puno psujete u predstavama. Međutim, riječ je o tome da ustvari psuju likovi, a ne vi. Kako to da baš takvi likovi zapadnu vas? Je li to, ipak, ima veze sa vašim karakterom i koja je, inače, uloga psovke u predstavi, filmu…?

Sokolović: Ha, ha, ha… Kakva vulgarna analiza. Ne možete iz svoje svakodnevne realnosti pokušati realno razumjeti nešto što nije realno. To je u samoj pozorišnoj iluziji i samo se iz pozorišne iluzije mogu razumjeti razlozi. Za razumijevanje nerazumiljivog u oblasti pozorišta uvijek se mora postaviti pitanje: ZAŠTO nešto postoji u predstavi i tražiti odgovor. Gledaoci danas ne postavljaju pitanja i ne traže odgovore, oni hoće da im je sve “jasno”.

“Glumac glumi kao da nešto jeste, što ustvari nije, tako da gledalac vjeruje kao da je istina ono što on glumi” (Shakespeare). Same riječi nisu i ne mogu biti vulgarne dok im čovjek ne da taj i taj smisao! Psovke, vulgarne i lascivne riječi u predstavi nisu realno vulgarne. Gola žena na slici nije kurva! Grčki kip nije homoseksualni egzibicionist! Hamlet nije ubica! Kraljica nije kurva! Lady Macbeth nije psihički poremećena! Romeo i Julija nisu samoubice! I slikar koji slika gole žene nije seksualni manijak, a glumac koji glumi lik neobrazovanog čovjeka nije privatno glup! Oni su sredstvo za otkrivanje neke istine u realnosti!

Dakle, ja ne psujem, ja govorim tekst koji je dio zamišljenog i odigranog lika koji se tako izražava i tako nudi odgovor na pitanje ZAŠTO on tako govori i misli. Ako pogledamo grčku ili rimsku književnost i filozofiju, onda su za nas sada vulgarne riječi tada bile dio poetičnog i romantičnog izražavanja. A mi se danas čudom čudimo kad neko govori riječi kao vulgarne! Ha! Moramo se pitati zašto u našem društvu postoje te riječi, šta one znače u određenom emotivnom ili misaonom trenutku ili društvenoj situaciji i komunikaciji. Živimo u vremenu i društvu gdje su samo riječi vulgarne, a nisu vulgarna djela, kao krađa, pljačka i ubijanje.

Osim što glumite, Vi ste i autor i režiser. Vrlo je popularan i vaš kabare Međuigre 0-24, u kome analizirate i igrate male, naizgled nevažne životne trenutke koji se gube u galopu svakodnevice, besmislenosti globalizma i manjku logike ljudskog djelovanja. Jeste li te ‘međuigre’ sve sami ‘pokupili’ u svom životu ili prepoznali u svijetu oko vas? Na koji način ste vršili selekciju malih nevažnih od važnih događaja i koliko je vremenski trajalo stvaranje takvog kabarea?

Sokolović: CABAres, CABArei, krizu srednjih godina ili životnu komediju o kulturi starenja u formi kabarea, držim pod kontrolom 22 godine! Igrajući ove dvije dramaturške “velike” teme kroz “međumozak” su mi prolazile hiljade malih međuigri koje vidim i brzo zaboravljam, a one nevidljivo grade i mijenjaju moj karakter. Odlučio sam da “ponovim” formu kabarea, ali sada tužan i malo melanholičan. Prisjećao sam se skoro deset godina šta sam sve zaboravio, a što je uticalo na mene da budem “normalan” čovjek. Normalan čovjek ne može da vjeruje koliko nenormalnih međuigri čine njegov normalan život i nenormalan čovjek ne može da vjeruje koliko normalnih međuigri utiče da bude baš takav, nenormalan. Nenormalno me raduje što ljudi normalno kupuju moje kabaretske predstave kao rođendanske poklone.

Može li se politička situacija u Bosni i Hercegovini posmatrati kao svojevrsni pozorišni komad? Kada bi vam neko rekao da iz tog političkog lonca napravite pozorišni komad, šta biste najprije izabrali, koji lik, ili likove, i koje događaje?

Sokolović: Iskustvo nam kaže da će nam se desiti sve ono što se desilo drugima! Iskustvo nam kaže da ćemo doživjeti sve ono što vjekovima doživljavaju drugi. Jedina utjeha je u tome, što ćemo to saznati tek na kraju! Sve ovo “danas” je već napisano prije stotine i stotine godina. Shakespeare, recimo!!! Mi samo ponavljamo istorijsko gradivo sa odličnim ocjenama, a u stvari nismo ništa naučili. Mi smo odlikaši svoje tragičnosti. Čovjekovu prirodu je unakazila vlast, moć, pohlepa, bogatstvo. Politika je realno mjesto ljudske sveobuhvatne prostitucije! Bosna i Hercegovina je danas grčka tragedija u tri čina koja se jednim svojim dijelom kvalifikovala na Svjetsko fudbalsko prvenstvo.

Zovu vas kraljem monodrame. Zašto preferirate taj žanr i je li lakše igrati sam sa sobom nego sa drugima?

Sokolović: Istraživanje “slobodnog prostora” podrazumijeva usamljenost. Usamljenost slobodnog, a poslije i samostalnog umjetnika, tjerala me da strah, strah od prolaznosti, pretvorim u kakav takav smisao. Sam sam više i duže istraživao granice glume, sam se brže krećem, “Glumac… je glumac… je glumac”, “CABAres, CABArei”, “Ko bajagi donijela me roda”, “Medvjed”. A zovu me “kraljem” jer sam valjda bogat pozorištem, valjda bogat slobodom i bogato vladam svijetom iluzije iz koje gledam njihov, a i svoj svijet realnosti. Moje predstave su njihovo ogledalo.

Gledaoci su nedavno, a i Vi kao njegov saradnik, ostali bez Timothyja Johna Byforda, režisera i autora TV serijala koji je na ex-jugoslovenskom prostoru promijenio sliku o tome kako trebaju izgledati emisije za djecu i omladinu. Kako je bilo raditi sa Byfordom i zašto su te TV serije i dan-danas ostale upamćene i neprevaziđene?

Sokolović: Byford je prvo svojim fizičkim dolaskom iz nekog zapadnog svijeta u naš potpuno lični i otvoren svijet uspostavio novi fizički, a onda i medijski dijalog. Dijalog novog upoznavanja i naše korekcije starih dijaloških formi, koje su bile gladne promjena. A onda njegovo veliko poznavanje televizije kao medija komunikacije, praktičnost, inteligencija i mašta čovjeka sa ostrva, i opet mi i naše otvorene gladne oči, i slobodna nedjeljna prijepodneva. Nedjelja ujutro, “šta da se radi nedjeljom”, ugodna dosada, kao stvoreno za doživljaj. Ta brzina slika, tema, informacija koje su naše oči prosto upijale. U pidžamama, učili smo da je svijet veliki i polako vjerovali i shvatali da u njemu, takvom, ima mjesta i za nas, nesvrstane.

U  tim “Nedjeljama” nije bilo politike, nije bilo ideologije, religije, nije bilo reklama kao sponzora našeg vaspitanja. Tada su na televiziji kao urednice i kreatori programa bile obrazovane, pametne, inteligentne, mlade i lijepe žene, koje su razumjele i prepoznale šta te serije znače. Zbog toga su te serije ostale zapamćene, po njemu, po sistemu Byford, ali i po nama koji smo bili spremni da ih snimamo i gledamo i pustimo da nam televizija bude prozor u naivni svijet. To je bilo tada i nikad više! A i zbog toga što smo tada i tako bili mladi, a sad nismo više ni mladi ni takvi! Danas takvih medijskih produkcija nema i zbog toga što novi mladi ljudi sada nedjeljom ujutro spavaju, jer su svoju dosadu žurirali do jutra.

Interesantno je da u Byfordovoj emisiji ‘Nedjeljni zabavnik’ niste igrali zamišljeni lik, nego samog sebe. Šta je za Vas značilo takvo profesionalno iskustvo?

Sokolović: Televiziju je izmislio čovjek, ali je izgubio kontrolu nad njom i prepustio svakom obliku ideologija, pogotovo kapitala, i tako je postao njen rob. Tada, u fazi “Nedjeljnog zabavnika”, Byford je u medij te još uvijek koliko-toliko kontrolirane televizije, kao posrednika sa gledaocima uveo “živog” čovjeka, ne irealni lik iz mašte za realni svijet, nego realnog čovjeka za realne informacije. Dvostruka dramska radnja. Realni posrednik za realni svijet – i tako dobio, što bismo danas rekli, “poznato lice sa televizije”.

Ja nisam mogao glumiti, jer nisam ni bio lik, ja sam bio ja, kao čovjek, po zanimanju glumac, koji se privatno igrao i tako pojavljivao u mediju, zvanom televizija. Bio sam čovjek poznat po svom imenu Zijah, Zike, kome su se radovali, jer su i preko njega razumijevali svijet. Da nije bilo tako, da li bi to značilo da danas i spiker ili predsjednik države na televiziji “glumi”?! Dakle, Byford je uspostavio tanku, inteligentnu granicu između živog čovjeka i medija, televizije. Ja, kao Zijah, dobio sam pozitivnu energiju gledalaca koja se iz televizije prenijela u realni život. Ljudi su me nesvjesno privatno zavoljeli, jer sam im i ja pomogao da lično budu bogatiji za taj “Nedjeljini zabavnik”.

‘Nedjeljni zabavnik’, ‘Notna svaštara’, ‘Neven’, ‘Poletarac’, ‘Otvori prozor’ i druge Byfordove serije imale su snažan edukativni naboj, neobičan humor i jednostavno su prikivali i djecu, i tinejdžere, i roditelje ispred televizora. Možemo li reći da su one bile nešto poput današnjeg interneta?

Sokovlović: Ne! Byford je bio umjetnik, a njegove serije umjetnički proizvod. Internet to nije, on je globalni industrijski proizvod. To vrijeme “Nedjeljnog zabavnika” je bilo sudar naivnosti, inteligencije, radosti, ljubavi, siromaštva, godina u kojima je društvo imalo drugačiji, za nas neponovljivi, a i nikad zaboravljeni odnos do nacionalizma, religije, kapitalizma, globalizma. Za nas, djecu “Nedjeljnog zabavnika” to je bio međuprostor u kojem smo rasli. Danas, djeca u odrastanju nemaju međuprostor. Oni su danas, manje-više, zarobljeni u jednom prostoru, u jednoj ideologiji u zapakovanim informacijama u kojema je “Nedjeljni” zabranjen!

Postoje li danas televizijske serije koje se mogu porediti sa Byfordovim?

Sokolović: Teoretski – da. Ali, ne može se iz jednog vremena danas porediti drugo vrijeme prošlo. Jer svako vrijeme nosi svoje različite vrijednosti i, samim tim, Byford ostaje u svojim granicama vrijednosti, a i mi iz tog vremena ostajemo u svojim granicama prošlih vrijednosti, ali sa sjećanjima i energijom “Nedjeljnog”, koji nas uče i hrane nostalgijom. U vrijeme “Nedjeljnog” civilizacijski sklop komunikacija je bio drugačiji. Ako bi se danas ponovio onaj isti “Nedjeljni”, to bi bio kraj svijeta! To bi bio dokaz da nismo postojali. To bi bio i poraz globalizma.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike KULTURA
POPULARNO