Reket – sretan kraj u priči bez izlaza

 

Piše: Haris Memija

Film koji ima jaku poruku, pitku naraciju i happy end od prvih kadrova. Volio bih da sam znao da je happy end, jer kako se radnja razvijala, sve sam mislio; “Ovo tako dobro ide, ma garant je kraj strašan, ne može ovo na dobro izać’ – ovo će se završiti sa sjekirama u glavama…”

Poslije pretpremijere izlazi iz kina 300 ljudi s uklesanim osmjehom na licu, vidno oduševljeni Admirovim, Hamzinim i Adnanovim filmom, i ja da se našalim kažem: “Ja, glupa filma!” Svi koji su me čuli, mada i znali moj čudni smisao za humor, okrznuli su me pogledom – nikom za poželit’.

Jedan od boljih filmova kojih sam u životu gledao. Ako niste gledali Reket, ne sekirajte se, nema šanse da vam pokvarim gledanje. Naprotiv, potrudit ću se da vam ga približim, a time i omilim. Ispričat ću vam i neke detalje.

Producent je Hamza Ražnatović, scenirasta i režiser je Admir Buljugić, a Adnan Hasković glumi glavnu ulogu. Ne mogu se nikako ne spomenuti sjajni glumci Mirsad Tuka, Edhem Husić, Izudin Bajrović i Snežana Alič, te direktor fotografije Almir Đikoli koji je snimio izvrsne kadrove.

Autorska ekipa

Hamza Ražnatović poznat nam je svima kroz njegove pjevačke nastupe. Znamo svi da je slavuj, lijep, ne urek'o se maša'Allah! Ali ga ja dobro znam privatno, pravi je “Hamza”, lav u srcu. Sve radi srčano i muški, il’ uopšte ne radi.

Kad je kupio novu super-profi kameru sa setom objektiva, pitao sam ga: “Dragi Hamza, kako to, zašto tol'ke pare uložit’ u nešto gdje su vrlo male šanse da ćeš ih uopšte povratiti?!” Kaže meni Lav: “Svoj ti pos'o, sad ću ja malo filmove snimat’!”

I snimi Hamza film, i to mu prvi – a dobar pravo!

Ko ne zna Adnana Haskovića, e to je onaj što se na slici priljubio uz Penelopu Cruz. I njega smo viđali u mnogim filmovima, predstavama, na televizorima i plazmama. Dok ga nisam bolje upoznao, mislio sam da je dečko pun sebe – pa, mislio sam i neka je. Snimao po Hollywoodu, uspješan i u Regionu, mlad, lijep, talentovan – pa kakav će bit’ – nego otresit. Ali uopšte nije! Adnan me je oduševio i privatno i poslovno.

Lijepo vaspitan, domaćin, duhovit i sve čini da se drugi osjećaju kao zvijezde – ničim ne pokazuje da je de facto on taj. Pošto je glumio lika u filmu, koji je fotograf po profesiji, zvali su me na filmski set da mu malo sugeriram kako se fotograf služi fotoaparatom.

Osjećam se glupo, samo nešto afirmativno o svemu i svima govorim, ali ljudi, taj čovjek je i prirodno nadaren i vrlo inteligentan. Tako je sve sugestije brzo usvojio i primijenio na samom snimanju filma!

Kad god gledam nekog poznatog glumca u visokobudžetnom filmu kako drži fotoaparat i glumi fotografa, dobro se iznerviram toj diletantskoj glumi. Svi su me razočarali, a Adnan je za njih profesor. Kad obratite pažnju na te kratke sekvence Adnanove glume, vidjet ćete o čemu govorim.

Admir Buljuguć je onaj što se igra sa svojim psom na fotografiji. Dugo ga znam. Sjećam ga se prije nego je otišao u Ameriku, tad je bio nešto jako ljut. To me je bunilo, jer on je ustvari jedna mirna i uvijek nasmijana osoba. Zašto je bio ljut? Sad to vidim.

To su vam životne situacije, kad vas ne razumije ni najbliži rod. Tad vas samo Bog razumije. To je ono kad se ne slažete s situacijom u kojoj se nalazite, ne znate šta ćete konkretno uraditi, ali se ne mirite nikako sa trenutnim stanjem i želite nešto promijeniti. Radikalno promijeniti.

I tako moj Admir ode u Ameriku, završi visoke filmske škole tamo i svoj briljantni rad prebaci na filmsko platno. Aferim Admire, dobar si posao uradio, daleko si bacio koplje za Bosnu i Hercegovinu!

Aktuelan film

Film je vrlo aktuelan. Odražava realno stanje korupcije i bahatost političara, ne samo u Bosni, već i u regionu.

Fabula filma vam čuva pažnju sve vrijeme, a pitka naracija autora začinjena humorom oplemenjuje cijeli film i čini ga originalnim i nezaboravnim.

Iako filmski debitanti, autori su uspjeli nešto što je teško i profesionalcima postići – a to je mjera.

Humor je vrlo umjereno korišten, kroz žestoku temu dominiraju estetsko lijepi kadrovi, ritam filma vam drži pažnju, sve je pitko i jasno. Jedna vrlo realna teška životna situacija, na početku vam se čini i bezizlazna, počinje da se odvija kao što samo u lijepom snu možete doživjeti.

Bad ‘n’ good guys su smješteni na svoje mjesto, a happy end kreće već od prve trećine filma i zahuktava se do kraja. Gotovo na granici populizma, ali bez pretjerivanja.

Ukratko, film podiže hormon sreće na nivo da vam je drago što ste živi, što je zlo pobijeđeno, što i mali čovjek može biti najjači i najsretniji čovjek na svijetu.

Totalno je ogoljena materijalna ovovremena nasrtljivost i humane vrijednosti su stavljene na ono duhovno mjesto kojem pripadaju.

Film je snimljen za nevjerovatnih 13 dana u jednoj utopističko idealnoj sinergiji svih onih koji su ga radili.

Veliki upitnik

Imam jedan veliki upitnik iznad glave. Kad je Reket već premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2014, kako to da baš ovaj film nije otvorio Festival? Eto nije ga otvorio, što nije prikazan u Metalcu da ga pogleda 2.000 ljudi? Dalje, kako to da Reket nije prikazan na nekoj od državnih TV, kad već autori žele da ga pokažu publici? S druge strane, imamo publiku koja će ga sa zadovoljstvom pogledati.

Ove dvije pojave odražavaju naše društvo. 

A, film treba pogledati, svakako!

Izvor: Al Jazeera