Rušeći spomenike, naši talibani ruše povijest

Razgovarao: Mladen Obrenović

Kipar Ivan Fijolić već godinama slovi kao jedan od najzanimljivijih hrvatskih umjetnika srednje generacije, a njegovi radovi, inspirirani pop ikonografijom, svakoga tko stane pred njih natjeraju na razmišljanje. Uostalom, to i jeste smisao jednog umjetničkog djela.

Poznat je po ciklusu skulptura nazvanih “Neo NOB”, u kojima je na sebi svojstven način reagirao na rušenje spomenika iz Drugog svjetskog rata, poigrao se i s uvriježenim razmišljanjima o tome kako je izgledao Isus, pa ga je malo “nabildao”. No, svakako je ostao upamćen po najrealističnijem od svih svojih radova, statui Bruce Leeja, postavljenoj u jednom mostarskom parku prije devet godina.

Zamišljen kao ideja zajedničkog spomenika u podijeljenom gradu, vrlo brzo postao je predmet iživljavanja nepoznatih pojedinaca. U noći nakon što je postavljen “oteli” su mu nunčake, potom su ga pokušali srušiti, izgazili ga i ispljuvali te ga istrgli iz ležišta i ostavili nagnutog, pa su ga gradske vlasti uklonile. Navodno je neko vrijeme stajao u prostorijama pogrebnog društva u Mostaru, pa je poslan na restauraciju te, na kraju, prošle godine vraćen na svoje mjesto.

“Mali Zmaj” više nije bio sjajan kao kad su ga postavili, ali je u svojoj prirodnoj veličini, ali i velikom simbolizmu, ostao stajati sve do danas.

Autor kipa tvrdi kako je “Bruce Lee nekome bio kriv jer je postao zvijezda tamo gdje se to ne smije” te smatra kako su ga “napadale budale”. No, i sretan je razvojem situacije, kaže u šali, jer je njegov autorski rad “baš zbog toga zauzeo puno više medijskog prostora”.

Na upit kome je mogao smetati Bruce Lee, u čijoj biografiji piše da je bio glumac, producent, scenarist, redatelj, instruktor i majstor borilačkih vještina, ali i filozof, na čijim su filmovima odrastale generacije, kipar Ivan Fijolić jasno odgovara:

“Prosječnom čovjeku ta je skulptura upadala u oči svojom obradom, onako izrađen u poliranom inoksu, ali i time što je on znani lik. Nekih 100 do 200 metara od njega nalaze se tri skulpture nekih povijesnih ličnosti, među njima i Marko Marulić, s kojima današnji čovjek nema nekakve veze, koliko god može čitati njihove radove ili znati nešto povijesti. I kad postavite takvog čovjeka u nekom mramoru ili bronci, prolaznika ne talasa ništa iznutra”.

“Nedaleko njih stoji Bruce Lee, koji je sjajio i naprosto upadao u oči, pa se nekome činilo da se on kao nešto pravi važan. Pretpostavljam da je to nekoj prosječnoj ekipi, koja baulja po parkovima, tamo pije i ne znam šta radi i kako se zabavlja, bio neki izraz revolta, na koji ipak ne gledam negativno i nisam se nešto posebno ljutio na njih. Dapače, pretpostavljao sam da će se tako nešto dogoditi, s obzirom na stanje grada u kojem smo to postavili”, kaže Fijolić.

• Nije se dogodilo da su negdje srušili Marulića, ili da je on nekome nešto zasmetao. Uostalom, i zašto bi?

– Marulića neće nitko rušiti, jer nitko nema doticaj s njim. Nitko ni ne zna, zapravo, tko je bio Marulić. Oni koji de facto cijene to što je Marulić radio, poštuju ga i bez spomenika, a takvih ima prilično malo. Ostali su indiferentni, pa Marulićev spomenik može smetati ili ne smetati. No, da je Marko Marulić rađen od poliranog inoksa i da bode oči, i njega bi netko izrezao i prodao u lom željezo.

• Priča o postavljanju spomenika posvećenom nekome kao što je Bruce Lee pobudila je veliku pozornost, ne samo na našim prostorima, nego i u svijetu, a pratile su Vas tada mnogi svjetski mediji. Kako je, uopće, došlo do te ideje?

– Ekipa iz Urbanog pokreta došla je na ideju kako postaviti spomenik nekome tko će spojiti dvije strane, a da to nije neki političar ili osoba oko koje se nitko ne slaže tamo. Uvijek je netko bio protiv neke povijesne ličnosti, pa su se odlučili da to bude Bruce Lee. Kad su me pronašli, složio sam se s tom pričom. Rokovi su bili prilično kratki, jer je trebalo dugo za sve dozvole, a i svi su se bunili u međuvremenu. Onda su za sve doznali i Kinezi i oni su odlučili napraviti prvog Bruce Leeja na svijetu, pa smo morali samo dan prije to napraviti. Oni su odredili da to bude 27. studenog, a mi smo to uradili dan ranije.

• I onda se netko odlučio obračunati s “Malim Zmajem”…

– Već prve noći su mu iščupali nunčaku, pa su razbili lanac, poslije su ga cijelog izgazili i ispljuvali, a onda su ga, 111 dana nakon postavljanja, pokušali iščupati kako bi ga izrezali i prodali. Nisu uspjeli.

Poslije su ga sklonili, a onda je, nažalost, loše restauriran. U materijalu je još i dobro odrađen, ali nije poliran kao što je to originalno zamišljeno, nego je patiniran. Kad to pokušavam objasniti ljudima, kažem da je otprilike kao kad polirani auto odvezeš kod mehaničara, a on ti ga vrati smeđeg, jer mu se tako više sviđa i tako se neće zaprljati idući put. To nema veze s originalom i to je praktički zadiranje u autorsko djelo i uništavanje mog rada, ali evo – i dalje stoji tamo i njima se sviđa.

• Vaši su radovi vrlo zanimljiva kombinacija raznih likova, pa ste Boška Buhu predstavili kao veliku buhu, Titovo ste lice na svojoj skulpturi koja se referira na djelo Antuna Augustinčića koje stoji pored kuće Brozovih u Kumrovcu zamijenili Jovankinim, Isusa ste “nabildali”… Odakle takve ideje?

– Pratim medije, tiču me se nekakvi problemi svakodnevno, pa su ideje posljedica nekakvog tijeka misli. Nekad mi naprosto legne odnekud u glavu, nekad imam nekakav impuls. Uglavnom, to nije posljedica dubokog razmišljanja, kako to neki rade…

• Nego “klika”?

– U osnovni to jeste “klik”, otprilike onako kako nastaje šala – u nekom si društvu i netko nešto kaže, ti nešto ispališ i svi puknu od smijeha, ili krenu plakati jer je šala loša, a priča ne valja. Naprosto na taj način funkcioniram. Stvar kod kiparstva je to što onda to treba izvesti kroz proces koji je prilično složen, pa onda to, na kraju krajeva, treba izgledati na određeni način.

• Ipak, mislim da je sve to i odraz ideje, inteligencije, nadahnuća…

– “Nabildanog” Isusa sam, recimo, radio postavljajući pitanje – ako se Isusa prikazuje na slikama kao visokog, lijepog i dugokosog, zar je on stvarno takav bio? Nije. Niti je bio visok, niti je bio dugokos, niti je bio bijelac, niti je imao plave oči, niti je bio idealno građen… Sorry!

Ako je već takav, u današnjem svijetu me zanima koji su standardi ljepote, pa su to neki kao što je Hulk Hogan, ili The Rock, ili nabildani steroidni tipovi, onakvi kako neki mladi ljudi žele izgledati ili im se to nudi kao nekakav model. Zašto onda Isus ne bi bio još jači od toga? I onda je to pitanje koje za sobom vuče neke odgovore, a sklop tih odgovora je figura koju sam napravio.

• Godi li Vam kad kažu da ste najbolji mladi kipar u Hrvatskoj?

– ​Ne! Smeta me, zapravo, jer tehnički nisam najbolji. Daleko od toga. Time se bavim u zemlji koja ima golemu kiparsku tradiciju. Mislim da je to najdulja tradicija u Hrvatskoj. Imali smo izuzetnih autora. Ipak, od toga nema novaca, niti čovjek od toga može živjeti.

• Ako nije neumjesno pitanje, od čega živite ako se već ne može živjeti od kiparstva?

– Dugo sam u kiparstvu i time što radim sam na nuli, pozitivnoj nuli, na kraju godine. Zapravo, u posljednjih šest godina radim na Akademiji likovnih umjetnosti kao asistent. I to je neki minimum. Sreća da imam svoj stan i da ne moram u tom kontekstu trošiti više.

• Na kraju, vratimo se Vašem najpoznatijem ciklusu, a to je “Neo NOB”, kojim ste reagirali na činjenicu da je u Hrvatskoj uništena polovica antifašističkih spomenika iz Drugog svjetskog rata, do kojih su neki bili i prava remek-djela.

– Praktično je uništena jedna povijest. To što nešto piše u knjigama netko ne mora čitati, ali ako je negdje postavljena skulptura – onda se to vidi. I onda talibani jedino što znaju jeste da zapale spomenik i sruše ga, a time rasturaju svoju prošlost, zbog čega nećemo u budućnosti moći svjedočiti da je tu netko nekad bio. To je ono što neki naprosto ne shvaćaju.

I Zagreb je danas izgubljen, urbanističkim planom nije više planski grad. Izgrađene su jeftine, ružne zgrade i loši spomenici, koji podsjećaju na minuli rat. I to je ono na čemu će se odgajati, ili se već odgajaju, mladi ljudi koji će za 20 godina voditi državu. Pitanje je šta oni imaju sad u glavi i koji je njihov nivo. Mislim da je to stravično. Ne čuvaju se stvari za budućnost, nego se tope u topovske cijevi, kako bi se opet moglo pucati ili boriti se protiv nekoga. To je nešto što je izgleda naša tradicija i žalosno je kad to čovjek shvati.

Izvor: Al Jazeera