Afrički umjetnici u Sarajevu brišu granice

Piše: Saida Mustajbegović

Živimo u svijetu punom nevidljivih granica. Njihovi graditelji su različitih identiteta. No, važno je te konstruktore nevidljivih granica upoznati i učiniti da se „nešto“ dešava kako bi one nestale.

Vođeni tom idejom, četiri afrička umjetnika prije sedam dana doputovali su Sarajevo. Njihov put nije nimalo slučajan: Bosna i Hercegovina našla im se na kraju mape pete edicije puta u okviru projekta Invisible Borders, s tim što je ova posljednja, peta, bila pod imenom – From Lagos to Sarajevo.

Grupa koja je krenula iz Nigerije sastoji od devet sudionika među kojima su fotograf, pisac, videoumjetnik, likovni kritičar, povjesničar umjetnosti i likovni umjetnik.

BiH su posjetila četiri umjetnika, a čitav kocept organizacije Invisible Borders Trans-African Photographers započet je 2009. kako bi se umjetnici suočili sa nevidljivim granicama u okviru samog afričkog kontinenta.

Koliko su bedemi na tom kontinentu visoki ilustruje činjenica da, kolikogod banalno zvuči, četiri Nigerijca koja su posjetila Sarajevo ne govore isti maternji jezik, već se međusobno sporazumijevaju na engleskom.

Jer u različitim dijelovima zemlje govore se drugačiji jezici, ili čak isti sa tako različitim dijalektom, da se međusobno  ne razumiju.

Stoga su se opredijelili za komunikaciju na engleskom jeziku, na putovanju koje traje 151 dan (22 sedmice) od 2. juna do 31. oktobra.

Idejni tvorac putovanja kroz nevidljive granice je fotograf Emeka Okereke, koji je okupio prvobitno najbolje fotografe i dokumentovao put od Lagosa do Bamaka; a godinu nakon otputovali su u Senegal; onda su prošli čitav kontinent od Lagosa do Adis Abebe…

Inače, Emeka Okereke je rođen i odrastao u Adi u jugoistočnoj Nigeriji, ali prije deset godina napustio je kontinent jer je otišao na školovanje u Pariz.

Pokrenuo projekat zbog problema s vizom

Nakon što je postigao međunarodni uspjeh kao konceptualni fotograf, izlagao je u glavnim galerijama širom Evrope i Sjeverne Amerike. Međutim, nije mu se dopao dvostruki identitet sa kom se suočio – uvijek i svugdje je bio Nigerijac, ali i Afrikanac, te je otuda imao i želju upoznati domovinu pobliže.

Na jednom proputovanju kroz Evropu, Emeka je poslat u imigracijski centar u Berlinu zbog problema sa vizom. 

Upravo to iskustvo bilo je okidač za projekat kretanja i raseljavanja, te želje da kroz dokumentarnu fotografiju spozna nevidljive granice na afričkom kontinentu.

Tako je od 2009. svake godine organizovano putovanje na kojem su se umjetnici suočavali sa svakidašnjicom Afrikanaca.

Kako je objasnio umjetnički direktor projekta Emeka Okereke, onda su se odlučili i za peto putovanje opredijelili da putuju u Evropu.

Riječ je o prvom transkontinentalnom putovanju ovog kolektiva koje se proteže od Lagosa do Sarajeva, kroz 21 zemlju u Africi i Evropi (Nigerija, Republika Benin, Togo, Gana, Obala Bjelokosti, Mali, Senegal, Zapadna Sahara, Maroko, Španija, Francuska, Belgija, Holandija, Njemačka, Češka, Austrija, Slovenija, Hrvatska i na kraju Bosna i Hercegovina). Od Austrije, Balkan su uglavnom prošli u tranzitu dok se nisu zaustavili prvo na kontrolnom punktu u Hrvatskoj a onda i bh. granici.

Nigerijski umjetnici ispričali su kako ih je hrvatski policajac upitao skrivaju li drogu, a bh. carinik da li boluju od ebole. I onda su proradili alarmi u svim nadležnim sigurnosnim isntitucijama u BiH, a od njihovih sarajevskih domaćina, Centra za savremenu umjetnost Sarajevo (SCCA) tražili su i kopije pasoša, iako su pasoši bili sa tek dolazećim gostima na granici. No, priznaju, nakon što je utvrđeno da su zdravi, bez problema su pušteni u zemlju.

„Kada vide nas crnce, uglavnom nas pitaju jesmo li dileri droge. Ovdje u Bosni imali smo divno iskustvo jer su nas ljudi prihvatili bez predrasuda“, kazao je pisac Emmanuel Iduma.

Izaći iz zatvorenog svijeta

Fotograf Tom Saater, koji se bavi dokumentarnim radom, uporedio je bosansko iskustvo sa onim koje su imali prilikom posjete Malage, kada ih je lokalno stanovništvo okružilo, zapitavši jesu li oni iz Amerike jer imaju tako skupu opremu.

S druge strane, Emeka je ispričao iskustvo koje su imali u Berlinu, preciznije u Marzahnu, gdje su ih svi upozoravali da ne idu jer tamo uglavnom žive nacisti. Odlučili su otići upravo tamo vođeni idejom da nije dobro da se živi u zatvorenim svjetovima.

„Treba nešto učiniti i izaći iz tog zatvorenog svijeta, kako bi se nešto dogodilo. Mi smo to uradili odlaskom u Marzahn,“ kazao je Emeka. 

Zašto je Sarajevo na mapi afričkih umjetnika koji se sučavaju sa nevidljivim granicama? Zašto što već na Wikipediji u opisu o historiji grada (u kojem je jezgro države), čitatelj je suočen sa prefiksom ‘post’ (konfliktna, komunistička, jugoslovenska, austrougarska, otomanska itd.).

Istini za volju, tu je još jedan prefiks koji je bio zanimljiv umjetnicima iz Nigerije – pred Evropskom unijom.

Afričke umjetnike privukla je zemlja predrasuda i stereotipa. I po njihovom vlastitom priznanju, osim nevidljivih granica sa kojima su se suočili, imali su i one vlastite.

Jednu od njih ilustruje pitanje koje su donijeli i odnijeli sa sobom – zašto BiH nije dio Evropske unije iako njeni gradovi izgledaju kao evropski?!

I da, pročitali su oni sve što je o zemlji domaćinu bilo moguće naći na internetu (njihov bloger Emmanuel u svojim uracima spominje čak i Selimovića ali i Veličkovićevog „Sahiba“), ali ta perspektiva ili slika koju su ponijeli iz Nigerije nije odgovarala onom što su zatekli.

Ono što je iznenadilo da zapravo o samom bh. ustrojstvu umjetnici su znali mnogo i uporedili Ustav BiH sa onim koji imaju kod kuće, koji također nije načinjen demokratskim putem uz pristanak građana u samoj zemlji, već u Americi.

Inače, projekat je okupio umjetnike iz zemalja Afrike, čiji dosadašnji rad se bazira na propitivanju društvenih normi u Africi koje su uglavnom sa prefiksom postkololonijalne – uz to što oni naglašavaju da su to zemlje odakle su odvodili robove i koje su kolonizatori eksploatisali.

Izvor: Al Jazeera