Štrukelj: Reforma obrazovanja u Sloveniji je recept za debakl

Kada je ministar obrazovanja Slovenije Borut Rončević, reagirajući na najslabije rezultate PISA istraživanja u historiji slovenskog učešća u njemu, najavio moguće ukidanje devetogodišnje osnovne škole, u javnosti se brzo postavilo pitanje: je li riječ o promišljenoj reformi ili političkom refleksu pred kamerama.

Branimir Štrukelj, generalni sekretar Sindikata odgoja, obrazovanja, nauke i kulture Slovenije (SVIZ), u razgovoru za Al Jazeeru ne bira riječi.

Ministrovu reakciju naziva impulsivnom i populističkom, podsjećajući da problemi o kojima se sada govori kao o iznenađenju, struci su poznati već najmanje deceniju.

• Posljednji rezultati PISA istraživanja pokazuju kontinuirani pad uspjeha slovenskih učenika, a ministarstvo je najavilo obimnu reformu koja bi, između ostalog, mogla vratiti osmogodišnje osnovno školovanje. Kako gledate na takav pristup, mogu li se sistemski problemi u obrazovanju riješiti jednom velikom strukturnom promjenom?

– Reakcija ministra je impulsivna, što je tipično za politiku. Ozbiljne i kompleksne probleme obrazovanja, za koje se zna već najmanje deset godina, a kojima se nije pristupalo na odgovarajući način, sada bi trebalo riješiti preko noći, i to bombastičnom mjerom za koju nije ni jasno kako je povezana sa slabim rezultatima istraživanja PISA.

U obrazovanju bi trebalo vrijediti pravilo da svaku promjenu najprije treba triput dobro promisliti, dvaput provjeriti i tek onda provesti. Populistička rješenja predložena preko noći, koja možda dobro zvuče, ne mogu dovesti do pozitivnih rezultata.

• Sindikat već godinama upozorava na pad finansiranja obrazovanja i sve veći nedostatak nastavnog kadra. Koliko je, prema Vašoj procjeni, trenutno stanje u školama posljedica te dugogodišnje zapostavljenosti, a koliko se može promijeniti reformom koja se sada najavljuje?

– Pad rezultata je svakako povezan i s nedostatkom kvalifikovanog kadra u školama. Ako umjesto kvalifikovanog, pedagoški obrazovanog učitelja predaje student, rezultati obrazovnog procesa jednostavno ne mogu biti isti.

U slučaju Slovenije treba upozoriti i na period epidemije COVID-19, kada je imala jedno od najdužih zatvaranja škola u Evropi. Taj period obuhvata i generaciju koja je učestvovala u istraživanju PISA 2025, što zasigurno nije ostalo bez negativnih posljedica.

U Sloveniji nemamo analize koje bi nam omogućile dobro razumijevanje razloga zbog kojih klizimo naniže, pa prava rješenja jednostavno ne možemo pripremiti preko noći.

• Najave o osnivanju novih obrazovnih institucija, poput instituta koji bi trebao usmjeravati obrazovna istraživanja, često izazivaju podozrenje kod sindikata. Šta bi, prema Vašem mišljenju, takvo tijelo trebalo osigurati kako bi djelovalo kao stručna, a ne politička instanca?

– Ministar Rončević je u svojoj prvoj reakciji iznio dvije krajnje problematične tvrdnje: da nemamo vremena za akademske rasprave i da praktičari, odnosno učitelji organizovani u sindikatu, ne mogu biti sagovornici u reformi.

To znači da je iz procesa isključio dvije ključne grupe bez kojih nijedna reforma ne može uspjeti: pedagošku struku, koja je svuda od ključnog značaja i praktičare, koji svojim konkretnim iskustvima mogu ukazati na to kako će predložena rješenja funkcionisati u praksi.

U takvim okolnostima će ključnu ulogu imati politika, čiji osnovni cilj, međutim, nisu kvalitetne promjene, nego ostvarivanje političkih poena. Čim politika dobije odlučujuću riječ u reformi obrazovnog sistema, to je gotovo garancija da će se reforma završiti debaklom.

• Koliko je uobičajeno da se ozbiljne promjene u školstvu kreiraju bez prethodnog dogovora s onima koji ih provode?

– Kao što sam već odgovorio, smatram da je to recept za neuspjeh reforme. Slovenačka reforma iz sredine devedesetih godina prošlog vijeka, koja nas je do 2015. godine dovela među pedagoški vrlo uspješne zemlje – u svim područjima bili smo iznad prosjeka, a u prirodnim naukama i matematici tik ispod samog vrha – zasnivala se na složenoj saradnji i interakciji stručnjaka i praktičara, dok je politika u raspravu ušla tek u završnoj fazi.

Sada je obrnuto. Pomalo me to podsjeća na davnu reformu usmjerenog obrazovanja u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošlog vijeka, koja je počela odlukom na X kongresu SKJ i koja je, naravno, neslavno propala.

• Slovenija je, prema podacima kojima raspolažete, prije dvadesetak godina izdvajala više za obrazovanje u odnosu na prosjek EU i OECD-a, a danas je ispod tog prosjeka. Smatrate li da bilo koja reforma – koliko god dobro osmišljena – može dati rezultate bez temeljne promjene u finansiranju sektora?

– Ne, ne može. U Sloveniji su dobri rezultati reforme, kao i činjenica da je sistem generalno funkcionisao bez većih potresa i skandala, političku klasu doveli do potpuno pogrešnog i destruktivnog zaključka da se budžetska sredstva mogu smanjivati i preusmjeravati na druge potrebe, jer sistem ionako dobro funkcioniše.

Kobna greška! Slovenija danas za obrazovanje izdvaja manji udio BDP-a nego što ga je izdvajala 2010. godine.

• Kroz javne rasprave koje pratimo posljednjih godina, čini se da obrazovanje sve češće postaje poprište političkih sukoba, a ne stručnih rješenja. Kako sindikat pokušava zadržati fokus na suštinskim, strukovnim pitanjima kada se tema reforme obrazovanja tako lako politizira?

– Desna vlada, koja je nedavno započela svoj mandat, nagriza i razgrađuje prednost koju je Slovenija do sada imala u odnosu na države bivše Jugoslavije. Obrazovanje je kod nas u velikoj mjeri bilo izuzeto iz političkih sukoba i upravo je zato moglo funkcionisati bez presudnih intervencija politike.

Primjer je, recimo, imenovanje direktora škola, koje se sada mijenja prijedlogom izmjena sastava školskih vijeća – upravo ta vijeća imenuju direktore.

Najavom da će obrazovanje očistiti od „ideoloških tema“ i da će škola postati „ideološki neutralna“ – pri čemu upozoravam na isti zahtjev krajnje desne stranke AfD u Njemačkoj – Vlada kulturni rat prenosi na područje obrazovanja.

To će samo dodatno produbljivati razlike među stanovništvom, koje je već sada podijeljenije nego što bi bilo zdravo za funkcionisanje zajednice.

• Kada biste, recimo za dvije-tri godine, ocjenjivali je li reforma uspjela – na osnovu čega biste to mjerili? Jesu li to bolji PISA rezultati, stabilniji broj nastavnika u sistemu, zadovoljstvo zaposlenih ili nešto sasvim drugo, što se rijetko spominje u javnoj raspravi?

– Obrazovanje ima još jedan dodatni problem: učinci reformi mogu se mjeriti tek tokom perioda koji je duži od mandata jedne vlasti. Zato politika, na štetu kvalitetnih učinaka, reforme prilagođava vlastitom političkom ciklusu i donosi odluke čije rezultate može brzo pokazati biračima.

Međutim, rezultati po pravilu nisu najbolji; naprotiv, uglavnom su loši. Kada jednom ozbiljno pogriješite u obrazovnom sistemu, potrebno vam je deset do petnaest godina da to popravite. Zato su pravovremene reakcije u obrazovanju ključne.

Međutim, kada uočite negativne trendove, oni još nikoga neposredno ne bole i države po pravilu propuste pravi trenutak za promjene. Upravo se to danas događa Sloveniji.