Ekspert: Kako dolazi do delinkventnog ponašanja?

Piše: Prof. dr. Lejla Kuralić-Ćišić

Maloljetnička delinkvencija, kao najteži ekternalizirani oblik poremećaja u ponašanju u kojem antisocijalno ponašanje podrazumijeva kršenje zakonom propisanih normi ponašanja, u našem zakonodavstvu predviđa nekoliko oblika reagiranja, od krivičnih sankcija do alternativnih mjera, kao što su odgojne preporuke.

Maloljetna osoba koja realizira agresivan čin biva privedena, sankcionirana i viktimizirana, međutim, u slučaju maloljetničke delinkvencije nužno je imati u vidu da je i to dijete žrtva. Čak i u dobro organiziranom sistemu moguće je da se na individualnoj razini sklope okolnosti koje će dijete voditi ka delinkvenciji. Takvi slučajevi će se individualno i tretirati, ali moramo se zapitati koliko sistem u kojem odgajamo svoju djecu, vrijednosti koje razvijamo u njihovoj svijesti i ciljevi koje postavljamo pred svoju djecu, a ponajviše količina pažnje, energije i emocija koje usmjeravamo ka njihovom sretnom djetinjstvu i zdravom odgoju doprinose delinkvenciji.

Djeca zarobljena u ličnom svijetu

Problemi s kojima se djeca i mladi bore čine ih zarobljenima u njihovom ličnom svijetu, u kojem kognitivne distorzije i kognitivne disonance dominiraju i vode pogrešnom zaključivanju i donošenju pogrešnih odluka i zaključaka temeljenih na nerealnim osnovama. Bore se s problemima pažnje, mišljenja, somatskim problemima bez jasnog medicinskog razloga i opoziciono-prkosnim ponašanjima mnogo prije nego što dođe do sukoba s drugima i do stvarnog ekscesa.

Delinkventno ponašanje najčešće nastaje kao rezultat niza unutrašnjih i vanjskih faktora. Unutrašnji se kriju u niskom samopoštovanju djeteta, nedostatku samokontrole, emocionalnim problemima, nepostojanju socijalno-emocionalnih vještina, teškoćama u sazrijevanju i uvijek su vezani za ličnost maloljetnog delinkventa i prateće teškoće i probleme u njegovom sazrijevanju. U spoljne uzroke maloljetničke delinkvencije ubrajamo društveno-prirodne faktore, kao što su ekonomske prilike, siromaštvo, nezaposlenost porodica, škola, način korištenja slobodnog vremena, uticaja masovnih medija i slično. Držanje vatrenog oružja u porodičnom domu povećava rizik za 50 posto rizik da će isto biti upotrijebljeno od djeteta.

Djeca i mladi s poremećajima u ponašanju u najvećem broju slučajeva i ne znaju kome bi se obratili za pomoć. Prvo, zato što imaju ogroman strah i nemaju razvijen osjećaj povjerenja; drugo, što najveći broj škola kao odgojno-obrazovnih institucija nema stručni kadar koji djeluje na način da prepozna problem, ali i pruži odgovarajuće preventivne intervencje, jer institucije nisu opremljene kadrom koji može odgovoriti na potrebe djeteta.

Važnost zapošljavanja stručnog kadra

Stručnjak koji se bavi poremećajima u ponašanju na osnovu procjene rizičnih faktora može na vrijeme odreagirati intervencijama kako bi problemi bili spriječeni. U prvom redu mislim na socijalnog pedagoga, čija je uloga rad na ranoj dijagnostici, prevenciji, tretmanu i postretmanu djece i mladih s poremećajima u ponašanju.

Važnost zapošljavanja stručnog kadra i postojanja stručnih timova koji rade u odgojno obrazovnim institucijama s djecom najvažnija je karika u adekvatnom osnaživanju djece i blagovremenom prepoznavanju trigera koji dovode do ispoljavanja eksternaliziranih poremećaja u ponašanju. Programe prevencije poremećaja u ponašanju potrebno je uvrstiti u redovan školski kurikulum, ali i kroz nacionalne strategije na državnom nivou osigurati održivost provedbe intervecija.

I, na kraju, zapitajmo se: Da li je važnije da nam dijete bude đak generacije ili da ima sretno djetinjstvo? Da li je važnije da odgojimo humano biće ili posjednika skupocjenih nekretnina? Zapitajmo se kakvu poruku djeci šalju današnji idoli iz kriminalnog miljea? Kakvu poruku naša djeca mogu dobiti od necenzuriranih sadržaja kojima obiluju društvene mreže? I kakvu poruku šalje masovna zloupotreba religije i tradicionalnih vrijednosti koji potiču agresiju prema različitostima, pa čak i onim najmanjima?

• Lejla Kuralić-Ćišić je šef katedre za poremećaje u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerzitetu u Tuzli.