Ivan Lovrenović: Veliki pisac zemlje Bosne, njenih ljudi i vremena
Ogromna je to pojava u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti, kojima pripada biografski, formalno i izrižajem, a njegovo djelovanje čini ga jedinstvenom pojavom u kulturi.
Ivan Lovrenović ogromna je pojava u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti, kojima pripada biografski, formalno i izrižajem, a njegovo djelovanje čini ga jedinstvenom pojavom u hrvatskoj kulturi, ocijenili su stručnjaci povodom njegovog 80. rođendana.
Izdavač i prevoditelj Nenad Popović kaže da je Lovrenović, koji je do sada objavio najmanje 2.000 knjiških stranica, pisac formata Miroslava Krleže i Ive Andrića, prenosi Hina.
Lovrenović je rođen u Zagrebu 18. aprila 1943. godine, gdje je završio gimnaziju i Filozofski fakultet.
Djetinjstvo je proveo u Mrkonjić-Gradu.
Od 1976. živi u Sarajevu, osim od 1993. do 1996. godine, kada je boravio u egzilu u Zagrebu i Berlinu.
Bijeg sa okupirane sarajevske Grbavice
Ta njegova dvojnost je i njegova unutarnja drama, koju je ispisao u dva romana, Liber memorabilium i netom izašlom U sjeni fantoma, u kojem je načeo tragediju svoje obitelji zbog toga što mu je otac bio ustaša, kaže Popović.
Književnik Miljenko Jergović kaže za Lovrenovića da je pisac po mjeri vlastitog karaktera, pa onda i talenta, a ne po mjeri vremena u kojem živi.
“To je, s jedne strane, prvi uzrok nesporazuma koje je kulturna sredina možda mogla imati s njim. S druge strane, to Lovrenovića čini jedinstvenim, drukčijim od svega i sviju, ne samo u Bosni, nego i u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti. On je, prije svega, prozni pisac. Ili, kao što se to nekada govorilo, beletrist”, kaže Jergović.
Lovrenović je autor devet knjiga proze, od kojih četiri romana, tri knjige putopisa i dvije knjige ritmizirane proze.
Njegovi romani su poglavlje za sebe, opet dragocjenosti koje bi tražile brojne stranice komentara, ocjenjuje Popović i dodaje Lovrenovićev pozorišni komad o fratru Ivanu Jukiću.
Od 1992. godine, nakon bijega s obitelji iz okupirane sarajevske četvrti Grbavica, godinu je živio u opsjednutom Sarajevu.
Dvije velike Ivanove teme: obitelj i Bosna
Lovrenovićeve rukopise, kompletan radni arhiv i obiteljsku dokumentaciju, prema vlastitom kazivanju, spalila je srpska vojska 1992. godine.
Nakon Dejtonskoga sporazuma 1995. godine i reintegracije Grbavice 1996. godine, vratio se u Sarajevo u opljačkani i opustošeni stan.
Dvije su velike njegove teme: obitelj i Bosna, kaže Jergović.
“Otkako je u ratu, na sarajevskoj Grbavici, uništena dokumentacija koju je dotad skupljao, a s njome i započeti rukopisi, dnevnici, bilješke, cijela konstrukcija jednoga zamišljenog književnog djela, Lovrenović je kao prozni pisac, te pomalo i kao pjesnik, vrlo neobičan pjesnik, pokušavao rekonstruirati ono što je na Grbavici izgubljeno.”
“I tako je pisao jednu istu, stalno nedovršenu i nedovršivu knjigu o sebi i o svojima. Uz nju je, naravno, pisao i neke druge knjige, o Bosni i o našem vremenu”, rekao je Jergović.
“U tom pisanju, nastalom kao reakcija na uništenje vlastitoga djela, ili građe za djelo, postoji nešto gorko sudbinsko. Lovrenović je, silom prilika, djelovanjem destrukcije i grbavičkih četnika, u svojoj književnoj metodi i načinu postao – postmodernist“, dodaje Jergović, književnik potekao iz Sarajeva, preveden na više od 20 jezika.
Malo remek-djelo Bosanski Hrvati
Također, Lovrenović je napisao šest knjiga kulturne povijesti, od kojih je Unutarnja zemlja izišla u četiri izdanja.
To je njegovo središnje djelo, u kojem zastupa misao bosanske jedinstvenosti unatoč prividu različitosti između muslimanske, pravoslavne i katoličke kulture.
Danas niko ko se bavi Bosnom i Hercegovinom ne može zaobići to djelo, po kojem je poznat u Evropi, kaže Popović.
Dodaje da uz tu knjigu ide “jedna manja i nedovoljno čitana, malo remek-djelo Bosanski Hrvati“, a da njih prate stotine stranica putopisa i reportaža koje Lovrenović naziva obašašćima.
“On je veliki putnik i ne piše promatrajući svijet s pisaćeg stola, iz svoje sobe. Jednako tako neumorno piše eseje i članke, često i političke. U njima zna biti neočekivano oštar i postojan. Tu je sin Miroslava Krleže, no još više brat svog Mostarca Predraga Matvejevića. Ljute javne svađe su u potpunoj suprotnosti s njegovom ličnošću”, ističe Popović.
‘Šutljivi čovjek, koji više sluša nego što govori’
U posljednjih desetak godina Lovrenović je, zbog neslaganja, demonstrativno napustio tri nacionalna književna društva.
Svi koji su ga sreli znaju ga kao blagog, skoro šutljivog čovjeka, koji više sluša nego što govori, ističe Popović, koji je cijeli životni vijek proveo kao književni urednik.
Lovrenović je napisao 13 knjiga eseja, sastavio osam antologija i izbora, a šest knjiga prevedeno mu je na strane jezike.
Godine 2005. izdavačka kuća Durieux, koju je osnovao Popović, izdala je izabrana Lovrenovićeva djela u osam svezaka.
Lovrenović je također dobio 12 nagrada.
Popović podsjeća da je Lovrenović u drugoj polovici osamdesetih, kao glavni urednik sarajevske Svjetlosti, “razvio izdavački program kojem tada u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji jedva da je bilo premca“.
Jergović ističe kako se o Lovrenoviću često znalo govoriti kao o povjesničaru, bosanskome polihistoru i hroničaru svih bosanskih vremena.
‘Bosna je tema i prizorište njegove književnosti’
“Ali, nešto je u svemu tome, čini mi se, bilo krivo. Kao da je Lovrenović bio tu potreban da samom svojom pojavom, stavom, govorom i pisanjem nadomješta sve ono čega nema i da zamjenjuje sve one kojih nema. A to ne ide tako“, kaže Jergović.
Dodaje da je Lovrenović “pisac, veliki pisac, zemlje Bosne, njezinih ljudi i vremena, putopisac, istraživač, a pomalo i avanturist na način W. G. Sebalda i Brucea Chetwina”.
Jergović zaključuje o Lovrenoviću: “Bosna je tema i prizorište njegove književnosti, a ta je književnost u svojoj apartnosti i drukčijosti od svega što se u Hrvatskoj i naokolo Hrvatske piše, i suvremena, i utješno svjetska.“