U Hrvatskoj se ne zna tačan broj beskućnika

U Hrvatskoj nije poznat tačan broj beskućnika: podaci variraju od 400-tinjak pa do više od 2000, upozoravaju stručnjaci ističući da je beskućništvo jedan od najtežih oblika siromaštva koji traži nove pristupe borbi protiv toga ponajskrivenijeg društvenog problema.

Prema izvještaju Ministarstva socijalne politike za 2021, ukupno je registrirano 424 beskućnika, kojima teškoće nastoje olakšati sistem od 16 prihvatilišta i prenoćišta i jedna stambena zajednica, piše Hina.

Drugi izvori govore o 525 odnosno 511 beskućnika, od kojih 412 muškaraca i 99 žena.

Hrvatska mreža beskućnika smatra, međutim, da ih ima više od dvije hiljade.

Nepoznat broj

Beskućništvo je godinama nevidljivo u odnosu na druge socijalne probleme i statistike pokazuju da je relativno mali udio beskućnika u ukupnom broju korisnika socijalne  skrbi, potvrđuje predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić.

Beskućnici ulaze u sistem prekasno, uglavnom krajnje zapušteni, u slučaju kada su im iscrpljene druge mogućnosti preživljavanja na ulici.

U tim slučajevima, skrb se svodi na kriznu intervenciju, uputnicu za prehranu u javnoj kuhinji ili privremeni smještaj u kriznim situacijama.

Međutim, kapaciteti za smještaj su ograničeni i nedostatni, svode se na 450 mjesta, a standardi usluga su neujednačeni, ističe.

Doktorand studija socijalnog rada Marko Horvat naglašava da je beskućništvo u Hrvatskoj strukturalni problem za razliku razvijenih zemalja gdje je on više individualni problem. U budućim istraživanjima treba obratiti pažnju na skriveno beskućništvo, smatra.

Želeći pokazati teškoće s kojima se susreći beskućnici, on navodi procjene istraživača da više od 30 posto nesretnika bez doma pati od depresije i da deset puta češće pomisle na suicid od drugih građana.

Daleko od očiju, daleko od srca

Profesorica na Studijskom centru socijalnog rada u Zagrebu Olja Družić Ljubotina provela je istraživanje o odnosu građana i socijalnih radnika prema beskućnicima i utvrdila da petina građana nikada nije bila u kontaktu s beskućnicima, a polovica ih kaže da su bili u kontaktu s beskućnicima jednom ili nekoliko puta godišnje.

Dok se građani Zagreba i okolice susreću i komuniciraju s beskućnicima jednom mjesečno i češće, stanovnici sjeverne Hrvatske navode kako to nisu učinili nikada u svojoj okolini.

U pogledu spremnosti da pomognu beskućnicima, građani su odgovorili da bi im radije davali donacije nego imali neki aktivni oblik pomoći. Najveću spremnost pokazuju za davanje novca ili hrane ustanovi koja skrbi za beskućnike ili beskućniku direktno na ulici.

Međutim, samo sedam posto njih bi volontiralo u nekoj instituciji koja skrbi o beskućnicima. U tim odgovorima prednjače žene.

„Housing first“

Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike zauzeo se za donošenje nacionalnog plana za prevenciju i borbu protiv beskućništva.

Polazište bi trebala biti nova definicija beskućnika koja uključuje osobe u neadekvatnom i nesigurnim uvjetima stanovanja.

Po njoj, beskućnik je osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima bi mogla podmiriti troškove stanovanja, a boravi na javnim mjestima koja nisu primjerena za stanovanje ili u prihvatilištu.

Jedan od socijalno inovativnih modela borbe protiv beskućništva, iznesen na skupu, zove se „housing first“.

On počiva na načelu da je adekvatno stanovanje ljudsko pravo i da korisnici usluga imaju pravo na izbor i kontrolu, te je orijentiran na aktivan angažman korisnika bez prisile.

U Hrvatskoj se prva Pula upustila u pokušaj uvođenja toga modela i za sada su, kažu, zadovoljni rezultatima.