Analize: BiH muče interpretacije ratne prošlosti

Tokom 25 poslijeratnih godina problem interpretacije umjesto činjeničnog progovaranja o prošlosti bio je jedan od ključnih problema u suočavanju s prošlošću i poticanju povjerenja u Bosni i Hercegovini navodi se u detaljnoj analizi pravne ekspertice Lejle Gačanice koju je realizirala u saradnji sa organizacijama forumZFD i TRIAL International.

Ističe se kako se ovo održavanje interpretativne „istine“ o ratu u BiH uspostavlja na nekoliko načina: negiranjem, osporavanjem ili opravdavanjem ratnih zločina, revizionizmom historijskih događaja, te veličanjem osuđenih ratnih zločinaca.

„Veličanje se očituje kroz različite forme: nazivanjem javnih prostora (ulica, javnih ustanova) prema osuđenim ratnim zločincima, isticanjem fotografija ratnih zločinaca na javnim skupovima, dodjelom odlikovanja osuđenim ratnim zločincima, održavanjem memorijala te podizanjem spomenika kojima se veličaju ratni zločinci, oslikavanjem murala s likom osuđenih ratnih zločinaca u podijeljenim sredinama, osnivanjem i djelovanjem udruženja i organizacija od ratnih zločinaca ili u vidu podrške ratnim zločincima i promoviranja zločinačke ideologije“, navodi se.

„Dovoljno puta ponovljena iskrivljena slika prošlosti postaje ništa drugo do etnički ispravna – istina. Upravo u tom procesu i njegovoj posljedici leži opasnost za stabilni mir i osporava se mogućnost za suočavanja s prošlošću.“

Ulice, trgovi, murali…

U analizi se ističe kako se „odlukom Visokog predstavnika kojom su izvršene izmjene Krivičnog zakona BiH se, pored zabrane odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenih pravomoćnim presudama propisuje kao krivično djelo i dodjela priznanja, nagrade, spomenice, bilo kakvog podsjetnika ili bilo kakve privilegije ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili ukoliko se registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osoba osuđena pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin“.

„Za ova djela veličanja nema uslova da radnja veličanja treba potaknuti na nasilje ili mržnju da bi predstavljala krivično djelo – već su ove radnje same po sebi krivično djelo. To znači da je krivično djelo, primjera radi, oslikani mural Ratku Mladiću u Banjoj Luci (10. 12. 2021), osuđenom za genocid i ratne zločine pred Haškim tribunalom“, navodi se u analizi i dodaje:

„Uz iscrtani Mladićev lik ispisana je poruka ‘Ujedinjenje je počelo i to se više ne može zaustaviti’ – kao ilustracija korištenja prošlosti za mobiliziranje mržnje i podgrijavanja konflikta u trenutnoj kompleksnoj političkoj situaciji. Tužilaštvo BiH ima nadležnost za primjenu odredbe Krivičnog zakona o zabrani veličanja osuđenih ratnih zločinaca, no izmjene simbola i naziva ulica jesu u nadležnosti općina i gradova (odnosno određenih institucija na ovim nivoima – skupština ili vijeća).“

Dodaje se kako je opredjeljenost lokalnih vlasti dovoljna za uklanjanje naziva ulica i trgova koji nose imena osuđenih ratnih zločinaca.

Praksa uklanjanja veličanja osuđenih ratnih zločinaca tako može biti istinski dobar primjer. Ipak, ostaje pitanje: šta raditi sa oznakama, simbolima, muralima koji su postavljeni prije donošenja izmjena Krivičnog zakona, pita se autorica.

„Odredbe KZ BIH se ne mogu primijeniti retroaktivno (primjenjuju se od objave), no nazivi ulica, murali, grafiti i dalje u javnom prostoru veličaju ratne zločince i ideologije koje oni predstavljaju. Naprimjer, u Kalinoviku, Nevesinju, Gradišci i Gacku murali posvećeni ratnim zločincima i dalje nisu uklonjeni.“

Pitanje usvajanja zakona

Propustiti ovaj momentum za drugačiji pristup prošlosti i otvaranje prostora empatije i razumijevanja za sve one koji ponovo dijele isti životni prostor bilo bi zamrzavanje stečenih pozicija – pozicija isključivih etnonacionalističkih narativa u kojima nema mjesta za žrtve i preživjele, ukazuje Gačanica, te nastavlja kako insistiranje na upotrebi utvrđenih činjenica u javnom prostoru, posebno u lokalnim zajednicama, mora postati prioritet.

„U trenutku pisanja ove analize, suprotno pozitivnim promjenama zabilježenim nakon Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH u smislu smanjenja prakse negiranja, osporavanja, veličanja ratnih zločina i zločinaca, predmetni zakon postao je sredstvo političke ucjene i pritisaka“, navodi se.

„Novoizabrani visoki predstavnik Christian Schmidt izrazio je spremnost da ukine postojeći zakon kada na snagu stupi novi zakon usklađen s evropskim i međunarodnim standardima koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH. Razumijevajući potrebu da ova vrsta zakona bude usvojena u redovnim procedurama države i dođe kao saglasnost i opredijeljenost volja iznutra, potrebno je istaknuti i opasnost vraćanja u ruke vladajućih političara ove oblasti – odnosno onih koji su godinama unazad onemogućavali usvajanje ovakvog zakona, istovremeno negirajući i veličajući ratne zločine i zločince.“

Zakon, ako bi se potencijalno vratio unutar institucija na usvajanje, mora da sadrži iste elemente koje sadrži trenutno i mora biti usklađen s evropskim i međunarodnim standardima. Ovo moraju biti kriteriji koji će biti ispunjeni, ukazuje autorica.